StoryEditorOCM

odlazak karizmatičnog pioniraHrvatsko vinarstvo ostalo je bez jednog od utemeljitelja nove ambiciozne ere

27. prosinca 2017. - 18:38
Ivo Skaramuča u svom vinogradu na predjelu Dingač na južnoj strani Pelješca

Umro je Ivo Skaramuča, legendarni pelješki vinar, jedan od utemeljitelja nove ambiciozne vinske ere u Hrvata.

Nakon duge i teške bolesti otišao je Ivo Skaramuča 24. ovog mjeseca, baš na Badnjak. Prerano, u svojoj 64. godini. Pokopan je u srijedu na groblju u svom Pijavičinom na Pelješcu.

Bio je jedan od samo nekolicine velikih, karizmatičnih, prvih pionira koji su početkom 90-ih krenuli u hrvatsko vinarstvo drugačije, koji su dotadašnju filozofiju hrvatskog vina okrenuli naglavačke.

Skaramuča, njegov veliki prijatelj pokojni Zlatan Plenković, pa Vlado Krauthaker, Ivan Enjingi i Davor Zdjelarević rođeni su kao mali vinari početkom rata, a kao prijatelje ujedinila ih je želja da naprave vina svjetske klase i svjetskog uspjeha. Svi su bili apsolutno svjesni vrijednosti svojih autohtonih sorti, vrhunskog položaja svojih vinograda i – znali su da mogu napraviti svjetska top vina. I napravili su ih, o čemu svjedoče i svjetske nagrade njihovim vinima.

A svaki od njih je došao u svijet vina iz nekog drugog svijeta, Ivo Skaramuča je tako prije svog “vinskog života” bio lučki kapetan u Trsteniku na Pelješcu. Ali to je bilo kratko, njegov gotovo cijeli život je bio život uz plavac mali, vino i vinograde.

Ivo Skaramuča je najveći posjednik vinograda na Dingaču, na najcjenjenijoj hrvatskoj vinogradarskoj poziciji. Utemeljitelj je jednog od najuglednijih hrvatskih vinskih brendova, za vina Skaramuča danas zna baš svatko tko je ikad popio čašu plavca.

Pri svakom susretu razgovor s njim uvijek je bila priča o velikoj pelješkoj vinskoj tradiciji, o vrhunskom plavcu malom i o vrhunskom terroireu Dingača.

Usred njegova vinograda na južnim strminama Pelješca, uz helidrom, koji je tu napravio i koji je valjda jedini helidrom usred trsova plavca malog, govorio mi je o velikoj muci sadnje vinograda na strmini Dingača, o borovima koje je valjalo tu iskrčiti, o suhozidima koje je valjalo graditi, o...

Zadnji put smo se čuli u svibnju prošle godine. Reče mi, prebrodio je težih bolesti zadnjih godina, sad uživa u podrumu i vinogradu na Dingaču, ali gotovo sve je prepustio djeci.

“Ja sam sad tu samo da ih gledam i držim ručnu kočnicu u slučaju da što pođe krivo. Aj, dođi da malo proćakulamo”, reče mi.

Nisam došla, sve mislim imam kad, ima vremena. A vremena nema. Veliki odlaze...

23. studeni 2024 13:16