Ako je suditi najavama, bila je to posljednja lipanjska nedjelja da su temperature ugodne za boravak na suncu i otvorenome. Baš zato je ove nedjelje valjalo skoknuti do pazara auta na Dračevcu.
U novčanik smo spremili ograničenu svotu novca, jer, srećom, tamo kartice ne prolaze. Suosjećamo s prodavačima koji su nam kazali da znaju utržiti 30-ak eura, a potrošiti i po 400.
Da smo se opustili, malo bi nam bilo i 1000 eura, a kamoli 400.
No, prije obilaska sajma, prvo smo svratili do upravitelja i organizatora – Bernarda Pupačića i Josipa Milića. Dok smo se parkirali pokraj mjesta susreta, miris ćevapa je prodirao koz zatvorena stakla automobila.
– Pa tko može jesti ćevape u devet i pol ujutro – komentirali smo i ubrzo povukli takvu “glupost”. Uz mineralnu i sok, odmah smo dobili porciju ćevapa.
– Kako ćeš napisat kakvi su, ako ih niste provali? – kazao nam je Josip Milić jedan od organizatora sajma. Nismo puno očekivali, jer su ćevapi na dernecima i sajmovima podnošljivi samo zbog ugođaja i gladi koju potiče miris pečenog mesa, ali ovi na Dračevcu su bili bolji od brojnih koje smo probali po splitskim fast foodovima, čak i poznatim domaćim ćevabdžinicama. Bili su fantastični. Svakim ugrizom smo to ponavljali...
– Ovde dolazimo oko pet i pol sati ujutro tako da je ovo nama kasni ručak. Virujte mi, nama nikad nije rano za ćevape – uz smijeh kaže Bernard Pupačić, upravitelj “pazara”.
Domaći smo
Dok je sjedio s nama, nije se prestajao javljati posjetiteljima koji se vraćaju svake nedjelje, a i većina prodavača se, također, vraća svake nedjelje.
– Ovo je takav posao, znamo se svi i poštujemo se. Domaći smo... Ljudi se ovdje nađu, ispričaju, nisu svi ovde da kupe nešto nego im je tradicija doći svaku nedilju i vidit poznata lica – uz osmijeh govori Pupačić, koji je pokušavao naći riječi kako bi nam predočio koliko je važno očuvati dugogodišnju tradiciju održavanja pazara auta, na kojem je posljednjih godina najmanje automobila. Nije se trebao ni truditi, jer oni koji su kao djeca odlazili na nedjeljni izlet na pazar auta ili su barem jednom obilazili šarolike štandove znaju kakav je to gušt.
– Ovo je naša komuna, naša terapija, lječilište. Tu se svake nedilje okupimo, popričamo, družimo i rugamo – vele nam dvojica prodavača. Mole nas da ne objavljujemo njihova imena zbog Interpola.
– Nemojte nas krivo s’vatit, ne traži Interpol nas, već mi tražimo Interpol. Imamo neke neriješene račune – uz osmijeh nam kažu. E na tom štandu se može naći svega, od nakita, bižuterije do srebra, pa gramofonskih ploča, knjiga, slikovnica, čak i isječak na glagoljici iz knjige koji je pokraj stripa “Asterix i Obelix”.
– Nemojte pisat da se može naći od igle do lokomotive, već od Asterixa do glagoljice – savjetuje nas. Na tom štandu smo pronašli i lipe.
– Pošto ih prodajete? – pitali smo.
– Po cent – smiju se. Ali, šalu na stranu, izvukli su pravi dragulj, samo za fotografiju.
– Evo vam slika Ljudevita Gaja iz 1909. godine, piše da je slikao Gjuro Noršić – pokazuje staru, drvom uokvirenu i požutjelu fotografiju.
– Koliko se traži za to? – pitali smo.
– Ne prodaje se ova – odgovorio je, ali smo sigurni da bi pravi kupac znao ponuditi cijenu koja se ne odbija.
Pronašli smo i vojnički remen, savršeno podesiv, maslinastozelene boje s neobičnom i praktičnom kopčom. Nismo se puno mislili, odmah smo ga ugrabili.
– Ovakvi se kupuju. Ovaj model datira još iz Drugog svjetskog rata, a najviše se primjenjivao u Vijetnamskom ratu. Vidite, jednostavno se podešava. Šta vam je god rađeno za vojsku mora biti jednostavno, jer na terenu nemaš puno vrimena za namištanje – smatra Damir Margeta koji je tek počeo prodavati na sajmu, prije svega mjesec i pol dana.
– Čistio sam šupu i htio sam to sve bacit, pa su mi sinovi rekli da prodam na pazaru auta, jer ionako tamo visim svake nedjelje. Eto, tako je i bilo – rekao je Margeta i pokazao rukom prema trojici sinova koji mu pomažu s prodajom.
– Danas ide solidno. Zato sam nekidan odlično prošao, cili dan sam pazario sedam eura, a potrošio 400 – smije se Margeta. Nakon što je završio priču s nama, sa susjednog štanda su nas informirali da je naš sugovornik legendarni pripadnik 4. brigade.
– Izgubio je i nogu u ratu – kaže jedan, na što Margeta odgovara.
– Nisam je izgubio, točno znam di sam je ostavio – odgovorio je i nasmijao sve koji su čuli njihovo dozivanje. Ako ste dobro raspoloženi, puno možete i kupiti i prodati na pazaru auta. Nekad se ne morate niti cjenkati, cifre se same spuštaju ako im donosite dobru volju i koju kvalitetnu šalu, ali i dobro poznavanje vlastitog obiteljskog stabla, jer nećete proći bez pitanja odakle su vaši i je li vam neko u rodu.
Našli i violinu
Među antikvitetima i starudijama, pronašli smo i violinu. Izlagač nam je rekao da ju je mogao danas prodati po cijeni od 150 eura, ali je nije htio dati za toliko malo.
– Zvala me je žena iz muzičke škole pa će je ona uzet. Javi mi se kad polaznicima treba neki instrument, ako ga imam, prodam im ga puno jeftinije negoli bi ga mogli uzet u dućanu – objasnio je. Pitali smo ga gdje nalazi toliko glazbenih instrumenata?
– Ma svi mi znamo svašta naći. Kupujemo, prodajemo, preprodajemo... To je bolest, a ovo mi je terapija – lijepo je to opisao naš sugovornik.
Osim umjetnina mogu se pronaći igračke, franje koje šljašte na suncu, gramofoni, kasetofoni, polovni bicikli – najskuplji je 200 eura, a oni “obični” od 20 do 50 eura. Dječjih se može kupiti za 15 eura.
Na sajam pristižu i OPG-ovci iz Muća, Dugopolja i drugih krajeva. Kupili smo pečenicu i kruh ispod peke.
– Kilo domaće pečenice je 18 eura – odgovorio je Josip iz Muća i iskidao nam komad.
Kod susjeda iz Dugopolja smo kupili pršut uz kost, najbolji za rezuckanje s malenim i oštrim nožem, a ljubi ga mlada kapulica i hladna, dobro posoljena rajčica.
– Ovo je ono šta nam ostane kad više ne možemo izrizat velike fete. Pa isplati se, kilo parizera je 10 eura, a di nećeš ovo uzet? Za šest, sedam, osam eura možete kupit oko pola kila pršuta uz kost. Kad ga “oglođeš” lipo iskoristiš kost koja je ostala i ubaciš je u zeleni važol – pojašnjava nam Dugopoljac koji desetak godina dolazi na pazar auta.
Osim uštipaka, meda, pršuta, pancete, pečenice i ostalih gastronomskih delicija, nude se i nešto drugačije rukotvorine. Tako nam je Ivan Budimir iz Sinja pokazao svoju verziju pršuta.
– Ovo vam je brački, može izdržat koliko god ‘oćete. Prodajemo i nenačete – smije se Budimir. Izradio je drveni pršut od argentinske vrbe, a osim ukrasnog drva u obliku mesa, radi pladnjeve od oraha za posluživanje suhomesnatih proizvoda, daske za rezanje, stalke i raznorazne drvenarije od oraha, trešnje, vrbe...
Time se bavi više od tri desetljeća, što se vidi po kvaliteti izrade. Teško bi se mogao pronaći sličan proizvod u trgovačkim lancima, a Budimir vam uz kvalitetan proizvod ponudi i ugodnu riječ, ali i osjećaj zadovoljstva da potičete domaće poduzetnike i ljude koji vas nasmijani čekaju čak i po najvećem zvizdanu, svake nedjelje... Sjetite se jedne nedjelje Dračevca, i obvezno kušajte ćevape.
