Što ubojicu čini ubojicom, što je to što jednu osobu tjera da oduzme život drugoj osobi?
Je li potrebno pripadati posebnoj vrsti ljudi da bi se ubijalo ili taj potencijal postoji u svima nama?
Vrlo je teško obraditi ovu temu bez preuveličavanja ili podcjenjivanja pojedinih elemenata. Istina je da nemamo konačne odgovore na ova pitanja. Međutim, znanstvenici, psiholozi, psihijatri i neurolozi predložili su tezu koja objašnjava zašto ljudi mogu ubijati.
Ti argumenti mogu se podijeliti u dvije kategorije: priroda i odgoj, piše nationalgeographic.rs.
Evolucijska psihologija
Prirodni argument sugerira da smo svi sposobni ubijati jer smo evoluirali za to.
Postoji pomalo kontroverzan pristup psihologiji koji kaže da je naše ponašanje ukorijenjeno duboko u nama. Prema znanosti, ljudi su evoluirali s određenim osobinama ponašanja koje se prenose s generacije na generaciju. S vremenom se ta ponašanja mogu promijeniti. Taj pristup pripada evolucijskoj psihologiji.
No, ne postoji jasno slaganje oko evolucijske psihologije čak ni među onima koji je zastupaju. Prema Davidu Sloan Wilsonu, dio razloga za kontroverze oko ove teme je rana popularna teorija Lyde Cosmides i Johna Tobeya.
Wilson kaže da je ovaj pogled na evolucijsku psihologiju uzak i pogrešan. Jedna njegovih od kritika njihovog rada rada odnosi se na činjenicu da su Cosmides i Toby ograničili okruženje evolucijske prilagodbe na raspon okruženja u kojima ljudi žive tijekom evolucijskog procesa.
Kao rezultat toga, kaže Wilson, Tobey i Cosmides kažu da je ljudski um razvio dijelove koji su dizajnirani za rješavanje specifičnih problema koji se pojavljuju u tim okruženjima. Wilson vjeruje da Cosmides i Tobey u svojoj teoriji previše pojednostavljuju elemente ljudskog iskustva kada kažu da postoje dvije osnovne ljudske prirode – jedna za muškarce i jedna za žene.
Također kritizira što nisu uzeli u obzir varijacije u razvoju mozga u populaciji u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Wilson ističe da osim evolucijskog pristupa postoje mnogi drugi pristupi objašnjenju ljudskog ponašanja.
U svom poglavlju o evolucijskoj psihologiji ubijanja u ‘Evolucijskoj psihologiji i nasilju‘, David M. Buss i Joshua D. Danley tvrde da je agresija osobina koja se nasljeđuje među ljudima i datira još iz prapovijesti.
Prema njihovoj teoriji, ljudi su se morali međusobno natjecati za resurse. Ponekad bi ta natjecanja postala nasilna. Kao rezultat toga, ljudi koji su preživjeli razvili su paralelni skup vještina. Jedan koji je pomogao ljudima da prežive agresiju i drugi koji im je pomogao da nanesu štetu svojim protivnicima, piše nationalgeographic.rs.
Prema toj tezi, tijekom sljedećih generacija ljudi su postali vještiji u izbjegavanju i nanošenju zla. Na temelju ove teze može se reći da smo svi sposobni ubiti. Mnogi predstavnici evolucijske psihologije, uključujući Bussa i Danleya, ne poriču da i drugi faktori igraju podjednaku ulogu u pretvaranju običnog čovjeka u ubojicu. Oni znaju da će uvjeti u kojima se osoba nalazi utjecati na nju ili njega. Međutim, duboko u sebi svi smo mi ubojice, smatraju.
Kritičari evolucijske psihologije kažu da naši umovi nisu tako "ožičeni" kao što psiholozi sugeriraju. Oni ističu da su naši umovi evoluirali vrlo brzo od prapovijesnih dana - mozak je mnogo brži nego što popularne prezentacije evolucijske psihologije mogu objasniti. Kritičari poput Davida Brooksa tvrde da su ljudi previše komplicirani i prilagodljivi da bi evolucijska psihologija imala smisla.
Stvaranje ubojice
Koja je druga strana medalje? Koji su uvjeti koji osobu mogu učiniti ubojicom?
Pod pretpostavkom da nismo svi ubojice koji se suzdržavaju od ozljeđivanja samo zbog društvenih i psiholoških ograničenja, što je to što može stvoriti ubojicu?
Prema mišljenju umirovljenog potpukovnika američke vojske Davea Grossmana, proces uključuje četiri strategije: brutalizaciju, klasično uvjetovanje, operantno uvjetovanje i modeliranje.
Brutalizacija je proces u kojem osoba gubi osjećaj vlastite vrijednosti kao pojedinca. U vojsci je to izuzetno discipliniran proces. Novi regruti prolaze kroz teška i ponekad ponižavajuća iskustva obuke kako bi im se ubio osjećaj individualnosti. To pomaže vojsci da uguši svaki otpor koji većina ljudi pruža prema oduzimanju života drugima.
Vojska također obučava vojnike kako bi bili što učinkovitiji. U klasičnom uvjetovanju cilj je povezati određeno ponašanje s nagradom. Grossman kaže da se taj pristup ne koristi u američkoj vojnoj obuci jer se čini nemoralnim povezivati nasilje s nagradama.
U operantnom uvjetovanju, vojnici treniraju u simuliranom okruženju kako bi razvili stimulans za automatski odgovor. Primjer je gađanje meta u obliku čovjeka.
Uzor u vojsci je narednik. Posao narednika je pokazati agresiju uz održavanje discipline. Pod pretpostavkom da proces funkcionira kako vojska namjerava, vojnici se ugledaju na narednika, koji je model ponašanja. Ovaj kombinirani pristup, u teoriji, stvara vojnike sposobne ubiti neprijatelja u borbi.
Moguće je da ubojice koji nikada nisu služili vojsku - uključujući većinu serijskih ili masovnih ubojica - imaju slična iskustva kao vojni regruti. Glavna razlika je u tome što ti ubojice tome nisu bili izloženi u kontroliranom okruženju. Pozadina života mnogih ubojica pokazuje povijest brutalizacije. U nekoliko slučajeva ubojice su počeli koristiti nasilje nad slabijim bićima kao način preuzimanja kontrole i pokazivanja ponašanja naučenog tijekom brutalizacije.
Pogleda li se povijest serijskih ubojica, mogu se zamijetiti neki zajednički elementi. Mnogi ljudi koji su na kraju postali serijski ubojice imali su traumatično djetinjstvo i sami su bili žrtve zlostavljanja. Vrlo je nategnuto i jednostavno reći da je traumatično djetinjstvo glavni čimbenik u rođenju serijskog ubojice, ali korelacija je vrlo jaka.
Mnogi su ubojice pokazivali osjećaj otuđenosti i dokaze gajenja nasilnih fantazija prije nego što su počinili ubojstvo. U nekim slučajevima, ubojica pati od mentalnog poremećaja ili oštećenja mozga koje inhibira ili uklanja društvena i psihološka ograničenja koja ljudi imaju protiv ubijanja drugih ljudi.
Bilo da potiskujemo vlastite porive koji su stari tisućljećima ili imamo prirodnu averziju prema oduzimanju života drugoj osobi, jasno je da je u većini slučajeva potreban katalizator koji će nekoga potaknuti na ubijanje.
Prepoznavanje i razumijevanje elemenata koji osobu mogu pretvoriti u ubojicu može nam pomoći da spriječimo takve tragedije u budućnosti, piše nationalgeographic.rs.