Henning je bio pjesnik, ali kako se čak ni u bogatoj Norveškoj od stihova ne može živjeti, morao se zaposliti u marketinškoj agenciji.
Vjerovao je da može održavati paralel-slalom između svoje izvorne vokacije i svijeta propagande, ali to se pokazalo kao loša procjena. Već godinama ne piše i sva je prilika da nikada neće iznova propisati. Naime, osim karijerno-profesionalnih, ima on i drugih briga. Iza sebe ima dva propala braka i dvije kćeri s kojima se (pre)rijetko viđa i koje sve manje, ako ikako, razumije. Usamljen je, potišten, frustriran, jadan.
Zakucan na dno
Takav nikakav jednoga je dana odlučio kupiti odijelo - obično, konvencionalno, zamalo konzervativno - ali s kratkim hlačama. I nije stao samo na tome. Svoj odvažni modni izbor odlučio je pokazati urbi et orbi, pa je uzjahao bicikl i skockan u veštit s bermudama krenuo na posao. Da je to učinio, recimo, u Splitu, sutradan bi kvartovski forenzičari morali proglasiti njegovu socijalnu smrt. No čini se da čak ni u liberalnoj i tolerantnoj Norveškoj stvari ne stoje puno bolje.
Njegova oprava većinski će skandalizirati njegove kolege kojima ne ide u glavu zašto bi se jedan provjereno heteroseksualni muškarac odlučio tako obući. Odjevni faux pas neće biti i jedini koji se Henningu potkrao. Iz razloga koji ni samome sebi nije kadar objasniti, istoga dana u istome odijelu pomilovat će po licu jednog poslovnog suradnika koji će ga potom optužiti za seksualno uznemiravanje, što će njegovoj šefici biti dovoljan razlog da ga bezodvlačno otpusti. Nije stvar u tome da je nju posebno šokirao taj koliko bizarni toliko i minorni incident; to je učinila rukovodeći se golim poslovnim interesima, da bi tvrtku sačuvala od lošeg publiciteta.
I eto, tek što je roman “Dovoljno dobar za tebe” Geira Gulliksena počeo, njegov protagonist već je zakucan na samo egzistencijalno dno. Dugome popisu svojih deficita sada može pridružiti i nedostatak redovitih primanja. Unatoč tome, on je sav zaokupljen jednom drugom nevoljom, za koju je uvjeren da presudno, pa ako hoćete i tragično, određuje njegov život: on želi biti voljen, a to mu, provjereno, ne polazi za rukom. A da problem možda nije u tome što je ljubav sve do sada tražio na krivome mjestu?
Toliko je očajan da je svoju muku pokušao ispovjediti starijoj kćeri, iako je friško osvijestio poražavajuću činjenicu da ona ne dijeli njegove vrijednosti. Deklarira se kao rasistica i u tome, na njegov užas, ne vidi ništa loše. Kad joj povjeri da on možda baš i nije heteroseksualac, to će, očekivano, nju sablazniti. Ali on ne odustaje, nego nastavlja razgovor koji će među njima dodatno produbiti jaz:
“’Ali, Synne, možda jesam malo gej.’
’Nisi. Ti si moj otac, ne možeš odjednom postati malo queer.’
’Pa pokušao sam živjeti sa ženama, nije baš dobro završilo, znaš i sama. Zar je nezamislivo da bi mi možda bolje odgovaralo da nađem muškarca?’”
Njoj jest, ali njemu nije, pa svoju radnu hipotezu pokušava praktično provjeriti stupajući u emocionalne, ali, bogami, i seksualne odnose s muškarcima. Gulliksen je pritom - pokušat ću biti suzdržan i fin - eksplicitno deskriptivan, što će možda dio čitalačke publike sablazniti, ali tko im je kriv. Ovaj autor prethodnim je romanima (dva su prevedena i kod nas) izgradio reputaciju velikog meštra pisanja o ljubavi u svim “agregatnim stanjima”, o njezinu nastajanju, ali i nestajanju, pa onda i o mnogim konzekvencama koje iz toga proizlaze. “Dovoljno dobar za tebe” (prijevod potpisuje Anja Majnarić) priča je o jednoj od tih mogućih konzekvenci. Od takvoga bi se štofa dala skrojiti paprena satira, no Gulliksen je autor drukčije krvne grupe, smrtno ozbiljan tip, on se ne šali, nego beskompromisno i odvažno zasijeca u društvene tabue.
Što je istina?
Osim što postavlja pitanja koja će dio čitatelja uznemiriti i uplašiti, on izvodi i oštroumne dijagnoze o prirodi (post)bračnih odnosa kao, primjerice, u ovome pasusu: “Većina brakova u sebi ima svojevrsnu ideološku snagu kojoj je svrha održati zajedničko shvaćanje o tome što je istina, a što ne. Istina ustanovljena među osobama u braku širi se dalje na njihovu djecu i ostalu obitelj. (...) I kao u emocionalnoj diktaturi, mir i prividnu harmoniju kod svih stvaraju te prihvaćene istine koje brak održava. No čim razvod postane činjenica, obitelj doživi duboki raskol, i taj raskol nije samo među parom koji se razvodi nego i među roditeljima i djecom, a često se on prošiti i na širu obitelj i krug prijatelja. Sad počinje bitka oko toga što je istina...”