Nema od toga dva mjeseca kad sam posljednji put pohodio biskupa u miru moje Hvarske biskupije, msgr. Slobodana Štambuka u Svećeničkom domu u Splitu, i kad je bilo vidljivo kako Ocu nebeskome moj Selčanin može otići za dan ili dva, tjedan ili dva, mjesec ili dva...
Nisu prošla dva mjeseca i hvarsko-bračko-viški umirovljeni biskup u srijedu ujutro 27. rujna ispustio je duh.
Ne samo zbog toga što smo iz istoga mjesta, bračkih Selaca, pa su nam još i dvori djetinjstva nedaleko jedan od drugog, nego mi je tijekom 80-ih godina bio i “pomoćni župnik”, budući da sam tri ljetna mjeseca u komadu provodio kod majke u Supetru, gdje je on bio župnikom.
A često je on dolazio i u Selca, za koja je uvijek bio vezan debelim kadenama emocijâ. I kad je zaređen za biskupa, uza sve poštovanje koje sam imao prema njemu, ipak, ostao mi je do kraja moj – don Slobodan.
Majka njegova Perica (rođena Jakšić) porodila ga je doma, na zapadnom kraju Selaca (ili na početku kad se u njih dolazi iz pravca otoka), na vrhu Novega puta, u predjelu koji je zaboravljen da se zvao Grahovišće. Uvijek mu je bilo drago kad bih mu spomenuo taj toponim.
Dogodilo se to bilo 1. ožujka 1941., gdje je Slobodan rođen kao treće dijete od ukupno njih šest od oca Josipa Štambuka detto Joze Čiča. Barba Joze je bio remeta u selačkoj crkvi, odnosno selačkim crkvama, uzmemo li u obzir da je današnja nova iliti Vela crikva, župska crkva Krista Kralja, posvećena 1955. godine, a do tada su se bogoslužja održavala u Staron crikvi, crkvi Gospe Karmelske na drugom kraju Pijace.
Mali Slobodan Štambuk bio je ministrant u toj crkvi, desna ruka ondašnjeg župnika don Luke Trebotića, koji je bio istinski preporoditelj mjesta, veliki humanist i dobrotvor. On je zacijelo najviše i utjecao na Slobodanov odlazak u sjemenište, odnosno – “u pope”.
Mnogo kasnije će, tad već kao biskup, msgr. Slobodan Štambuk u povodu 750. obljetnice Škapulara Majke Božje Karmelske, dekretom od 6. listopada 2002. selačku crkvu Gospe Karmelske proglasiti biskupijskim Svetištem za otok Brač.
Nakon formativnih godina i završetka osnovne škole u rodnom mjestu, Slobodan Štambuk pohađao je gimnaziju u Zadru, gdje je i diplomirao teologiju. Za svećenika je zaređen u svojim Selcima 3. srpnja 1966.
Kao mladom popu prva mu je služba bila u bračkim Pražnicama i Gornjem Humcu, nakon čega seli na otok Hvar isprva u Vrisnik i Pitve, a potom u Vrbanj i Svirče. Na rodni otok vraća se 1978. godine, bivajući dušobrižnikom u Nerežišćima, eda bi tri godine kasnije preuzeo župu Supetar i njoj pripadajući Škrip.
Kao supetarskoga kurata stigla mu je vijest kako ga je (danas sveti) papa Ivan Pavao II. imenovao za hvarskoga biskupa 30. ožujka 1989. Točno mjesec dana kasnije, 30. travnja, zaređen je za ordinarija svoje dijeceze na svečanom slavlju u Hvaru. U naslov velikoga svećenika ušao je po rukama tadašnjeg apostolskog pronuncija u Jugoslaviji Gabrijela Montalva, a suzareditelji bili su splitsko-makarski nadbiskup msgr. Ante Jurić i msgr. Celestin Bezmalinović, kojega je netom naslijedio.
Inače, msgr. Slobodan Štambuk bio je treći u nizu biskupa Hvarske biskupije rodom iz Selaca. Prvi je bio msgr. Andro Štambuk, koji je posvetio selačku crkvu Krista Kralja i nedugo nakon toga preminuo od posljedica premlaćivanja komunističkih žbirova. I eno mu groba u svetištu crkve koju je posvetio. Naslijedio ga je dominikanac Celestin Bezmalinović, također rođeni Selčanin podrijetlom iz zaselka Podsmrčevik.
I, kad smo se i mi djeca, ali i odrasli u Selcima već pomalo i navikli da nam u vizitacije i svečane liturgije dolazi naš biskup, taj se običaj dodatno produžio i na djecu našu, s obzirom na to da je msgr. Slobodan Štambuk, evo, preminuo u 35. godini biskupske časti. Nakon što je navršio kanonsku dob za umirovljenje (75 godina života), apostolskim upraviteljem Hvarske biskupije papa Frane držao ga je još tri godine.
Za vrijeme svojega župnikovanja u Nerežišćima, pokrenuo je i bio cijelo desetljeće glavnim urednikom lista “Bračka crkva”, koji je izlazio kao polugodišnjak: u srpnju, o svetkovini Gospe Karmelske (koja je na Braču fijera u čak tri mjesta), te o Božiću. Prestao ju je uređivati postavši biskupom, a prestala je izlaziti nekoliko godina kasnije.
Biskup Slobodan bio je široko obrazovan čovjek i poliglot, erudit pripadajuć onoj pravoj staroj gardi, koja nije dozvoljavala da joj vrijeme ide u taru, i kojoj je libar vazda bio u rukama. Malo je poznato da se bavio i fotografijom, a svoju filatelističku zbirku izlagao je u nekoliko navrata. Bio je strastveni grafolog, koji je godinama radio i na knjizi o toj tematici...
Međutim, u javnosti će ostati upamćen ponajprije kao vrsni orator, gromoglasni govornik čija se svaka predika mogla transkribirati i uz neznatne jezične intervencije objaviti kao esej ili kakvo ino publicističko štivo. Bio je retoričar bez premca čija je potkovanost filozofijom i teologijom bila zakovana zlatnim čavlima. Još se nisam odlučio tko je veći retoričar: on ili Vlado Gotovac?! Mislim ipak on, Slobodan, češće je bio u prilici, više je vježbao...
Otkako je bio i konkretno u mirovini, s imenovanim nasljednikom i lišen službene papirologije, posvetio se svojoj intimnoj papirologiji, kolacionirajući svoje božićne i uskršnje homilije što ih je pisao kao biskup i slao svećenstvu na čitanje tijekom misâ, te priređujući svoje dnevničke bilješke koje je vodio od vremena kad je bio imenovan biskupom.
Ukoričio ih je u knjigama “Poruke Božića i Uskrsa” (2019.) i “Čujte me otoci!” (2020.). Zadnja knjiga koju je objavio bila je “Sveci štovani u Hvarskoj biskupiji ili Hvarsko-bračko-viškoj biskupiji” (2021.). Upravo je Slobodan Štambuk bio tvorac one sintagme koja se urezala u narod: “hvarsko-bračko-viški biskup”...
Na ovaj ili onaj način, jako sam bio vezan za biskupa Slobodana Štambuka. Od prvih mojih “radnih” dana uvijek sam imao njegovu neskrivenu potporu, a i svoj prvi tekst koji sam objavio, objavio sam u listu koji je on stvorio, rečenoj “Bračkoj crkvi”. Prešavši iz ministranta u kapelnika mješovitog Zbora Krista Kralja u Selcima, vazda me je bodrio i davao mi podršku: i s oltara i osobno. U početku mi je slao pisma komentirajući neke moje tekstove, ima ih barem za jedan mali librić...
Bio je tvrd i konzervativan, ali je znao slušati sugovornika i poštovati ga i kad se nije s njim slagao. Imao je pjesničku dušu i žao mi je da ga nisam uspio nagovoriti na više pjesama (možda su u rukopisu?), i, naročito mi je krivo što nije napisao pravu autorsku knjigu o svojim razmišljanjima. Imao je i odličan smisao za humor, ali je volio i impicavati. Tako je i meni na kovertama upućenih pisama uvijek stajalo nešto naglašeno: ispočetka, “mladi gospodin”, pa kasnije “vrlo ugledni gospodin”...
Volio me je lagano... i nije mi to bilo krivo. Znao je i dozvoliti vraćanje servisa, nije se oholo štitio autoritetom biskupa. Tako sam mu jednom u sakristiji u Selcima, prije mise, na njegovo “O, kako je moj dragi i prepotentni gospodin?”, bez puno razmišljanja sa smiješkom odgovorio: “O, kako se mi isti navonjamo!” Naravno da je prasnuo u smijeh, i on i svi oko nas.
Za 20. godišnjicu biskupstva, bio sam uglazbio njegovo biskupsko geslo “Neka je Bog uvijek prvi”, a posvetio sam mu i “Misu Gospe od Karmena”, skladanu na motive pučkog crkvenog pjevanja u Selcima. On je rado pisao predgovore za neke moje knjige, a otvorio je i moju prvu izložbu Biblijâ u Splitu, pa opet lani i u Postirama na Braču.
Po mnogočemu ću pamtiti biskupa Slobodana. I po našim zajedničkim objedima u mojem dvoru u našim Selcima, i po hodočašću u Rim 1998., kad je Hvarska biskupija obilježavala svoj 800. jubilej. Po danu smo obilazili crkve, penjali se na vrh bazilike svetog Petra u Vatikanu, a navečer smo igrali nogomet s bogoslovima i romarima iz Argentine.
Pamtit ću i posljednji naš susret u njegovoj sobici u Svećeničkom domu u Splitu, kad je još mogao sjediti i otežano, ali ipak sam jesti. Bio je petak, bila je lešo bijela riba na pijatu s kuhanim krumpirom, a sa strane komadić fete dinje. Izgledao mi je kao nono moj Anđelko u zadnjim danima ovozemnog života, pogotovo kad sam mu prinio “na perunu ribe”.
Izgledao mi je i kao Isukrst na križu, kad nam ono evanđelist opisuje prizor: “okusivši on ne htjede piti”. Teško je govorio, ali je kroz oči jasno izlazila bistrina glave. Donio sam mu partituru naše selačke “Muke po Mateju i po Ivanu”, objavljenu proljetos. Prolistao je koliko su mu snage dopuštale. Baš ga je bilo obradovalo. Izgovorio je isprekidano: “Vo je tvoje najveće dilo”, na što sam mu odgovorio kako mi se ipak čini da je to naš “Ričnik”. Kimnuo je glavom potvrdno.
Prišao sam mu, sjevši do njega na postelju. Stavio mi je dlan na čelo, palcem učinio križ i rekao: “Bog te blagoslovi i čuva, tebe i tvoju fameju!” Bile su to, kroz šapat, zadnje njegove riječi meni.
Fala na svemu, oče biskupe! Bog te raja napoji, dobri moj don Slobodane!