Francuski predsjednik Emmanuel Macron ovog se tjedna po tko zna koji put pokušao nametnuti kao novi lider Starog kontinenta. U govoru koji je u četvrtak održao na Sorboni upozorio je na moguću skoru smrt Europe ukoliko se nešto hitno ne poduzme.
- Moramo biti lucidni i priznati da je naša Europa smrtna. Može umrijeti. Sve ovisi o izborima koje napravimo, a te izbore treba napraviti sada - rekao je Macron.
Francuski predsjednik u dvosatnom je govoru naglasio rizik da Europa u idućem desetljeću vojno i ekonomski zaostane za globalnim rivalima, kao i opasnost od slabljenja i cjepkanja Europske unije. Ustvrdivši da se Europa mora riješiti energetske ovisnosti o Rusiji i sigurnosne ovisnosti o SAD-u, naveo je da neprijateljstvo Rusije, nezainteresiranost SAD-a i konkurencija Kine stvaraju rizik da EU ostane „marginalizirana i potisnuta”.
- Vrijeme kada je EU kupovala svoju energiju i gnojiva od Rusije, slala svoju proizvodnju u Kinu i ovisila o SAD-u za svoju sigurnost, to je doba prošlo – konstatirao je francuski čelnik.
Ukazavši da se drugi globalni akteri „ubrzano naoružavaju”, Macron je pozvao na jačanje europske obrane, poručivši da Europa ne smije postati vazal SAD-a.
- Kako možemo izgraditi našu suverenost, našu autonomiju, ako ne preuzmemo odgovornost za razvoj naše vlastite, europske obrambene industrije? Moramo izgraditi strateški koncept vjerodostojne europske obrane za nas same, kako bi Europa mogla ući u rat bez pomoći SAD-a – istaknuo je stanar Elizejske palače.
A s kim bi to Europa trebala ratovati? Macron je i tu bio jasan, rekavši da kao glavnu sigurnosnu prijetnju Europi vidi rat u Ukrajini, gdje se Rusiji „ne smije dopustiti da pobijedi”.
Drugim riječima, ovaj bivši bankar smatra da se smrt Europe može izbjeći tako da europska mladost ponovo izgine na Istočnom frontu, baš kao i u oba svjetska rata u 20. stoljeću. Uostalom, tu je mogućnost decidirano najavio u veljači ove godine, makabričnom izjavom da Europa „ne smije isključiti” mogućnost slanja trupa u Ukrajinu.
Slovo o Assadu
Mnoge je ta ovotjedna Macronova dramatična dijagnoza o „smrti Europe” podsjetila na sličnu opasku koju je francuski predsjednik prije pet godina izrekao o NATO-paktu. U studenome 2019., dok je u Bijeloj kući sjedio Donald Trump, Macron je izjavio da se NATO nalazi u stanju „moždane smrti”. No čim je Bijela kuća promijenila stanara, i Macron je postao revni pristaša „obrambenog saveza” kojeg vodi „prekooceanski brat”.
Emmanuel Macron se na čelu Francuske nalazi još od svibnja 2017. i u ovih sedam godina više je puta davao politički snažne izjave protiv američke hegemonije, iza kojih, međutim, nisu stajali nikakvi postupci kojima bi Francuska osporila tu hegemoniju kao protivnu europskim interesima.
S takvim izjavama Macron je počeo još na početku prvog mandata, kada je već u svibnju 2017. u velikom intervjuu za osam europskih novina naglasio da u Siriji, osim tamošnjeg predsjednika Bashara al-Assada, nema političke figure koja bi nakon rata mogla voditi tu zemlju, a da ima kapacitet spriječiti njenu dezintegraciju.
- Novi stav kojeg sam iznio jest da odlazak Bashara Al-Asada nije preduvjet za rješenje situacije, jer se nitko nije pokazao da bi mogao biti njegov legitiman nasljednik, odnosno ionako nema nikoga tko bi ga uspješno mogao zamijeniti - rekao je tada Macron, najavivši novu francusku politiku prema Siriji.
- Neću dozvoliti da američki neo-konzervativizam uđe u Francusku. Cilj francuske politike biti će postizanje ‘stabilnosti‘ u Siriji, a ne ulazak u konflikt poput onog u Libiji. Koji je bio ishod tih intervencija? Propale države u kojima buja terorizam. Ne želim to za Siriju – kazao je Macron, dodavši da se „moramo boriti isključivo protiv terorista i tu nam osobito treba pomoć Rusije”.
Riječi bez djela
Bila je to prva „verbalna bomba” protiv politike SAD-a koju je Macron bacio pred europsku i zapadnu javnost. Naime, SAD je od početka sirijskog rata ponavljao mantru da „Assad mora otići”, jer da se radi o „diktatoru” koji „ubija svoj narod”. Macron je bio prvi europski državnik koji se javno suprotstavio tom lažnom narativu američke politike.
Doduše, zlobnici su tada tvrdili da je Macrona na takav stav prema svom sirijskom pandanu ponukao američki republikanski senator Richard Black, koji je nešto ranije obznanio da obavještajni podaci američkih službi, koji su mu kao senatoru dostupni, ukazuju da bi Assad premoćno dobio izbore u Siriji.
- U kontaktu sam s više osoba koje su surađivale na obavještajnim izvještajima o Siriji (...). Trenutno, ako bi se održali izbori u Siriji, Assad bi vjerojatno ponovno bio izabran s 90 posto glasova, a to uključuje i teritorije koji se nalaze pod okupacijom terorista - istaknuo je ovaj senator iz Virginije.
Kako je poznato, ti obavještajni podaci američkih službi pokazali su se točni: izbore u svibnju 2021. Bashar al-Assad osvojio je s 95,1 posto glasova, uz visoku izlaznost od 79 posto.
Macron je očito znao što govori kad govori o Assadu, ali njegove riječi nisu slijedili adekvatni postupci, niti je promijenio francusku politiku prema Siriji, kako je najavljivao: do danas nije pozvao Assada u službeni posjet Parizu, niti se njemu i sirijskom narodu ispričao što je i Francuska, kao dio zapadne alijanse, podržavala terorističku agresiju na Siriju.
Slovo o Ukrajini
Samo mjesec dana kasnije, u lipnju 2017., Macron se sastao s tadašnjim ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom, te je nakon sastanka poručio da za rješavanje krize u Ukrajini nema boljeg načina od Minskih sporazuma. Time se direktno suprotstavio stavu SAD-a, čiji je tadašnji državni tajnik Rex Tillerson netom prije obznanio da Trumpova administracija ne želi biti talac Minskih sporazuma.
Doduše, Macron tada vjerojatno nije mogao znati da će glavni jamci tih sporazuma – ondašnja njemačka kancelarka Angela Merkel i ondašnji francuski predsjednik Francois Hollande – u odvojenim intervjuima u prosincu 2022. priznati da se radilo o „europskoj prevari Rusije”, odnosno da su sporazume u Minsku oboje potpisali samo kako bi „kupili vrijeme” da Ukrajina ojača vojsku i pripremi se za rat s Rusijom.
No, bez obzira na to, Macronove izjave davale su nagovještaj da možda svjedočimo rađanju jakog europskog političara koji bi Europu mogao izbaviti iz statusa američkog vazala, ovodobnu liberalnu inkarnaciju Charlesa de Gaullea, konzervativnog lidera koji je imao snage i kuraži da Francusku 1966. izvuče iz NATO-a, jer je procijenio da tako bolje štiti interese zemlje čiji je predsjednik.
Neki su čak maštali da se s Macronom budi neka nova Europa, koja bi razumjela da je za nju najbolje biti most između Istoka i Amerike, kao faktor stabilnosti u novom multipolarnom svijetu.
Kraj zapadne hegemonije
Taj se osjećaj samo pojačao krajem 2019., kad je Macron održao još jedan od svojih „povijesnih govora”. Na tradicionalnom godišnjem sastanku s francuskim ambasadorima u Elizejskoj palači ustvrdio je da završava epoha prevlasti Zapada i da se kapitalistički model urušava, ukazavši na nužnost tranzicije iz kapitalizma u novi svjetski poredak s humanijim licem.
- Definitivno smo svjedoci kraja zapadne hegemonije u svijetu. Navikli smo na međunarodni poredak koji se oslanjao na zapadnu hegemoniju iz 18. stoljeća. Sve to se mijenja - kazao je tada Macron, šokiravši zapadne elite koje u to vrijeme nisu bile spremne javno priznati ono što je Macron u tom govoru nazvao „geopolitičkim i strateškim promjenama povijesnih razmjera”.
K tome, da šok za Zapad bude i veći, Macron je odgovornost za te „promjene povijesnih razmjera” pripisao zapadnim silama, a ne „istočnim despotima”:
- Situacija se ozbiljno promijenila zbog zapadnih pogrešaka u brojnim krizama, zbog odluka Amerike tijekom više godina, koje,
usput, nisu započele s trenutnom administracijom - rekao je Macron tog prosinca 2019., ukazavši na pojavu novih svjetskih sila koje su promijenile stari zapadnocentrični poredak – Rusije, Kine i Indije.
I tada su mnogi pomislili da smo dobili novog vođu Europe, koji se u cilju zaštite europskih interesa neće libiti Amerikancima reći „popu pop, a bobu bob”. Ali koji tjedan kasnije započela je pandemija COVID-19 i Macronove riječi – iza kojih ponovo nije stajala nikakva stvarna promjena – pale su u zapećak globalne borbe s neprijateljskim virusom.
Čaj s Xijem
Novi „povijesni govor” Macron je održao u travnju 2023., po povratku iz službenog posjeta Kini, kada je direktno proklamirao nužnost „strateške autonomije” za Europu i odmicanja od Amerike. Nakon što je s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom tri dana pio čaj, Macron je shvatio da se u novom multipolarnom svijetu Europa mora izboriti za vlastitu autonomiju, jer će inače postati kolateralna žrtva tuđih geopolitičkih ludosti.
Stoga je po povratku u Europu dao intervju za list Politico i poručio da Europa mora smanjiti svoju ovisnost o SAD-u i izbjeći da bude uvučena u američko-kineski sukob oko Tajvana. Istaknuvši da je strateška autonomija Europe nužna kako bi Europa u multipolarnom svijetu postala „treća supersila” – uz SAD i Kinu – Macron je upozorio na „veliki rizik” da Europa „bude uhvaćena u krize koje nisu naše”.
I tada je, baš kao i ovog četvrtka, govorio o nužnosti jačanja europske obrambene industrije, koja je za njega postala „ključ za smanjenje ovisnosti o Amerikancima”. Također je tada ustvrdio da bi Europa trebala smanjiti ovisnost o „ekstrateritorijalnosti američkog dolara”. Dakako, iza tih riječi ponovo nije stajala nikakva akcija koja bi ih provela u djelo.
Stoga više nitko ne vjeruje u Macronove lamentacije o nužnosti samostalnije Europe. On bi duboko u sebi vjerojatno i htio biti spasitelj i vođa Europe, ali tome naprosto nije dorastao.
Strah od Marine Le Pen
Zbog svega toga mnogi analitičari njegov ovotjedni govor na Sorboni tumače u kontekstu nadolazećih izbora za EU parlament, odnosno u kontekstu anketnih činjenica da njegova stranka Renesansa debelo zaostaje za strankom Nacionalno okupljanje, iza koje stoji najpoznatija europska desničarka Marine Le Pen.
Naime, prema nedavnim anketama, Macronova liberalna koalicija „Ensemble” (Zajedno), sastavljena od osam centrističkih stranaka, ima potporu od svega 17,5 posto glasača, dok Nacionalno okupljanje ima podršku od 31,5 posto.
Drugim riječima, euroskeptična Le Pen mogla bi gadno deklasirati Macrona na EU izborima. Otuda i njegov apel za spas Europe: ne zbog interesa same Europe, već zbog ublažavanja poraza vlastite partije.
Sve u svemu: svim svojim manama usprkos, stvarna liderica Europe bila je Angela Merkel. Francuski bankar samo je blijeda sjene nekadašnje njemačke kancelarke, koja se krajem 2021. godine - vidjevši što dolazi i kakvi potkapacitirani političari vode europske zemlje i institucije - mudro povukla iz politike kako u budućim povijesnim almanasima, uz natuknicu o smrti Europe, ne bi stajalo njezino ime.
