Spomenici sumnjive slave: pokret Black Lives Matter proširio se i na Europu, Škotska otkriva svoju crnu povijest

stdClass Object ( [id] => 1030475 [title] => Spomenici sumnjive slave: pokret Black Lives Matter proširio se i na Europu, Škotska otkriva svoju crnu povijest [alias] => spomenici-sumnjive-slave-pokret-black-lives-matter-prosirio-se-i-na-europu-skotska-otkriva-svoju-crnu-povijest [catid] => 241 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

U Škotskoj se proteklih tjedana, baš kao i u većem dijelu zapadnoga svijeta, društvo suočava s pokretom koji nastoji afirmirati krilaticu da su "i crni životi važni". U toj državi je svega nešto više od 36 tisuća crnaca afričkog porijekla – tek 0,6 posto! – pa situacija, gledano sa strane, zvuči neobično.

No ipak, u Edinburghu je na središnjem trgu vandaliziran spomenik Henryju Dundasu, odvjetniku, političaru i guverneru Bank of Scotland, spomenik njegovu sinu Robertu također, a pokrenuta je i inicijativa da se ulice koje nose ime Dundas preimenuju u spomen na Josepha Knighta, crnog roba dovedenog u Škotsku 1769. U Škotsku ga je doveo njegov "vlasnik" barun John Wedderburn s Jamajke, gdje je barun imao golemu plantažu na kojoj je proizvodio šećer.

Kad je navršio skoro 40 godina, vratio se u Škotsku kako bi sebi našao prikladnu ženu te je na imanje u Perthshireu, u središnjoj Škostkoj, doveo i svoga roba Josepha Knighta. O životu Josepha Knighta upravo je, u produkciji National Theatre of Scotland, te u suradnji s BBC Scotland, Screen Scotland, BBC Arts" Culture in Quarantine project i Pitlochry Festival Theatre, snimljen kratki igrani film "Toliko o njemu" (Enough of Him) u režiji Justina Audiberta, koji će premijerno biti prikazan u listopadu.

Najavljeno je da će iduće godine biti snimljen i cjelovečernji film u kojem će vjerojatno glavne uloge, kao i u ovom kratkom filmu, glumiti tamnoputi Patrick Martins i porculanski bijela Emma King. No da bi se razumjela čitava priča koja povezuje Dundasa, Knighta i baruna Wedderburna, potrebno ju je staviti u kontekst promjena koje je i u Škotskoj pokrenuo pokret Black Lives Matter.

Kolumbu skinuli glavu

Kao što se zna, val nemira koji su povremeno eskalirali u ulično nasilje krenuo je nakon što je bijeli policajac Derek Chauvin usmrtio 46-godišnjeg Afroamerikanca Georgea Floyda koji je krajem svibnja u gradu Minneapolisu, u američkoj državi Minnesota, pokušao u obližnjem dućanu platiti račun lažnom novčanicom od 20 dolara. Floyd nije bio naoružan, nije bio prijetnja četvorici policajaca, no svejedno je nakon intervencije u kojoj mu je Derek Chauvin koljenom pritiskao vrat gotovo devet minuta, a Thomas Lane, Tou Thao i J. Alexander Kueng pridržavali mu ruke i noge – bio mrtav.

Kao što se zna, fatalnu intervenciju je snimio prolaznik, a snimka tog ubojstva obišla je svijet te pokrenula goleme prosvjede diljem Amerike.

Prosvjedi zbog policijske brutalnosti potaknuli su, međutim, i raspravu o uklanjanju spomenika koji su, po mišljenju jednih, simboli mržnje prema nekadašnjim crnim robovima, a prema drugima zaštićena kulturna baština američkog Juga. U sjeni prosvjeda koji su obojeni crno-bijelim odnosima u Americi, sve dok i spomenik Kolumbu nije došao na red, fokusu javnosti izmicao je pogled Indijanaca i njihovih potomaka na zajedničku povijest.

No kip Kristofora Kolumba ostao je bez glave u Bostonu, drugi je oštećen u Miamiju, treći bačen u jezero u Virginiji, a još je jedan srušen u Saint Paulu, u Minnesoti, upravo nakon smrti Georgea Floyda.

Gnjev afroameričke zajednice spram spomenika, međutim, prelio se i u Europu, u prvom redu na tlo Velike Britanije koja je tijekom dugih stoljeća bila svjetski lider u "izvozu" robova i u Ameriku koja joj je, uostalom, bila kolonija sve do 1783., kad je i formalno priznata neovisnost Sjedinjenih Američkih Država na području od Atlantske obale do Mississippija i od Velikih jezera do Floride. No proglašenje američke neovisnosti nije smanjilo dovoz crnih robova u tu zemlju, a najveći trgovci robljem bili su Englezi.

Danas se i Velika Britanija suočava s mračnim razdobljem svoje povijesti, a to se suočavanje odražava i na spomenike za koje se sada otkriva da su podizani i trgovcima robljem te političarima toga doba koji su vrlo konkretno i vrlo efikasno podupirali ropstvo.

Međutim, riječ je ne samo o otvaranju pitanja pokrenutih smrću Afroamerikanaca u Americi, nego i o izravnoj posljedici istraživanja koje je proveo University College London, a koje je tijekom pet godina došlo do popisa Britanaca koji su ukidanjem ropstva 1833. godine od države dobili povelik novac na ime "odštete".

Nisu, naime, robovi dobili ni funte od kraljevine, nego je njihovim vlasnicima država isplatila naknadu za "oslobođenu imovinu", pa se tako otkrilo i da je Simon Fraser, utemeljitelj poznate osiguravajuće kuće Lloyd's, držao u ropstvu najmanje 162 ljudi, a plaćena mu je protuvrijednost od gotovo 400.000 funti po današnjoj stopi za robove oslobođene u Britanskoj Gvajani koji su pripadali njemu ili njegovu sinu. Isto tako, "odšteta" je isplaćena i utemeljitelju tvrtke "Green King", koja u svome portfelju ima lanac hotela, pubova i tvornica piva, a Benjamin Green je u vlasništvu imao 231 roba. Podršku inicijativi priznavanja sramotne povijesti svojih utemeljitelja dala je i Bank of England.

Znanstvenici su utvrdili da je nakon 1833. oko 46.000 ljudi dobilo na ime kompenzacije ukupno 20 milijuna funti, što je bilo 40 posto ukupnoga godišnjeg proračuna vlade u to vrijeme, a sve kako bi se izveo projekt oslobađanja robova iz britanskih kolonija na Karibima, Mauricijusu i u Južnoj Africi.

Tadašnjih 20 milijuna funti, izračunali su oni, danas bi vrijedilo oko 16 milijardi funti. Britanski Parlament zabranio je trgovinu robljem još 1807., ali ropstvo samo po sebi nije bilo ukinuto u kolonijama još 26 godina poslije toga. Obični ljudi u Engleskoj, ali i Škotskoj, tek danas ozbiljnije razmišljaju o činjenici da je njihova zemlja itekako odgovorna za patnje stotina tisuća ljudi te da ropstvo i robovlasništvo nije samo pitanje obojanih stanovnika Amerike nego i pitanje koje se tiče i njih.

Stoga su spomenici počeli padati i u Velikoj Britaniji, a pokrenute su i inicijative da se neke ulice preimenuju. Primjer grada Edinbourgha izrazito je zanimljiv budući da u sebi sadrži nevjerojatno složene nijanse i na ljudskoj, ali i na društvenoj, pravosudnoj i političkoj karti toga vremena.

Tako su se na povijesnoj karti, koja je sada izvučena na svjetlo dana, našli i Henry Dundas i Joseph Knight i barun John Wedderburn, čije su se sudbine ispreplele tako da i danas izazivaju pozornost i navode na razmišljanje, pa i na akcije.

Vrijedni posjedi

Kad je barun Wedderburn doveo Josepha Knighta u Škotsku, crni rob je zaslugom svoga gospodara bio pismen, kršten i za roba iznadprosječno obrazovan. Na Jamajci je, naime, bio kućni rob te nije radio teške fizičke poslove na plantaži, a kako ga je barun kupio još kao dječaka, čim su Knighta dopremili iz Afrike, tako je tijekom nekoliko godina crni dječak izrastao u finog mladića kojeg je vlasnik ponosno mogao pokazati čak i u Škotskoj.

Inače, u to vrijeme je u čitavoj Europi bilo "šik" imati crnu poslugu, a što su rob ili ropkinja bili elegantniji, to je i vlasniku društveni rejting bio bolji. Uostalom, poznata Olympia, slika Édouarda Maneta, prvi put izložena na Pariškom salonu 1865. godine, prikazuje golu ženu kako leži na krevetu, a crna sluškinja joj donosi cvijeće. Parižane je skandalizirala gola bijela dama, a crna sluškinja i danas nije predmet gotovo nikakvog zanimanja.

Dolaskom u Škotsku, međutim, Joseph Knight se zaljubio u bijelu sluškinju na imaju baruna Wedderburna, u djevojku po imenu Annie Thompson što, čini se, gospodaru uopće nije smetalo te im je čak izdao dopuštenje da sklope brak. No čim je Annie zatrudnjela stvar se okrenula naopako – sluškinju je barun potjerao iz kuće, a Knightu zabranio da pođe s njom. Dakako, crni rob je pobjegao, smatrajući da mu je mjesto uz Annie i njihovo nerođeno dijete, ali ga je gazda ulovio, stavio u zatvor te naumio prvim brodom otpremiti u Jamajku i prodati ga.

Tu se stvar prebacuje na područje prava. Naime, znajući - čovjek je čitao! - kako je u Engleskoj i Wellesu već bilo situacija u kojima su odbjegli robovi na tlu te zemlje već bježali od svojih vlasnika, a koji su na sudu uspjeli dokazati da u Engleskoj i Wellesu nije zakonom dopušteno uskratiti slobodu bilo kome, pa ni robu kupljenome u kolonijama, Knight je tužio baruna. Tvrdio je da on jest možda bio rob na Jamajci, ali da u Škotskoj ima slobodnu volju koju mu ni barun Wedderburn ne može poreći.

Prvostupanjski je sud u Perthu stao na stranu baruna, no – nazovimo ga tako – županijski sud je presudio da "stanje ropstva nije priznato zakonima ovog kraljevstva i nije u skladu s njegovim načelima jer se propisi Jamajke, što se tiče robova, ne odnose na ovo kraljevstvo". Dakako, stvar je završila na Vrhovnom sudu u Edinburghu, a tu u priču ulazi odvjetnik Henry Dundas koji zastupa roba Josepha Knighta i koji, usprkos svojim evidentno suprotnim političkim uvjerenjima glede ropstva, dobiva spor. U tome trenutku u čitavoj Škotskoj živjelo je oko 15 tisuća crnih muškaraca i žena i ta presuda je za sve njih značila slobodu, što je pravna činjenica koja je ostala zabilježena u povijesti te zemlje. Joseph Knight i Annie Thompson su se vjenčali, dobili dijete – i nestali s javne pozornice. O njihovoj kasnijoj sudbini se ne zna ništa.

No priča o Henryju Dundasu se razvila do nevjerojatnih razmjera. Sa 23 godine on je oženio bogatu 'dotaricu', 14-godišnju kćer Davida Ranniea, koji je kćeri u miraz dao 10 tisuća funti što je, mjereno današnjim mjerilima, multimilijunska svota, ali i dvorac Melville, dvadesetak kilometara od Edinburgha, te još nekoliko vrijednih posjeda.

Mlada gospođa Elizabeth Dundas rodila mu je četvero djece no kako je on, napustivši odvjetništvo i posvetivši se politici, veći dio vremena izbivao iz dvorca i provodio vrijeme u škotskoj prijestolnici, tako se ona upustila u "nezakonite razgovore", kako se tada nazivala nevjera, s nekim časnikom po imenu Everard Faukener. Dundas ju je potjerao, sukladno zakonu zadržao sav njezin miraz postavši tako jako bogat čovjek, te joj sudskim putem oduzeo i pravo da ikad više vidi svoju djecu. Elizabeth se udala za časnika, doživjela 95 godina i zbilja ni jedan jedini put nije više vidjela kćeri i sina, čak ni nakon Dundasove smrti.

Pronevjerio golem novac

Henry Dundas je u politici dogurao i do mjesta ministra unutarnjih poslova, a u parlamentu – i škotskom i britanskome! - je zagovarao, vrlo uspješno, tezu da je "prerano" za zakon kojim bi se robovima na području čitave zemlje, uključujući i kolonije, dala potpuna sloboda. Dapače, crni robovi su se, pod zastavom britanske krune, sve do 1833. prodavali ne samo u Ameriku koja je nakon krvavog rata s Krunom proglasila samostalnost, nego i u ostatku svijeta u kojem je Britanija imala nevjerojatno važnu ulogu. No Henry Dundas skončao je život u sramoti.

Naime, otkrilo se da je kao prvi čovjek Admiraliteta, gdje je bio blagajnik između 1782. do 1800. godine, sudjelovao u pronevjeri goleme svote novca te je 1806. potjeran sa svih funkcija. Umro je nekoliko godina kasnije u dobi od 69 godina.

Spomenik Henryju Dundasu podignut je dobrovoljnim prilozima u Edinburghu 1827., no gradsko vijeće je prije nekoliko dana, pod pritiskom pokreta Black Lives Matter odlučilo da spomenik na trgu St. Andrew neće ukloniti jer je on "spomen i na dobro i zlo u našoj povijesti". Umjesto toga stavit će na njega ploču koja značajno mijenja pojam slavljeničkog obilježja te će na njemu, osim generalija o datumu rođenja i smrti tog prvog vikonta od Melvillea, pisati: Bio je sporna figura koja je izazivala kontroverze koje odjekuju do danas.

"Dok je bio ministar unutarnjih poslova i prvi državni tajnik za rat, igrao je ključnu ulogu u odgađanju ukidanja trgovine robovima preko Atlantika. Kao rezultat tog kašnjenja, više od pola milijuna porobljenih Afrikanaca prešlo je Atlantik, a 2020. je ovaj spomenik posvećen upravo njima, ljudima čija je tragična sudbina rezultat djelovanja upravo Henryja Dundasa", pisat će ubuduće, između ostaloga, na spomeniku. Objavio je to pred nekoliko dana Adam McVey, predsjednik Gradskog vijeća Edinburgha, no hoće li ovaj kompromis umiriti prosvjede – ne zna se. Ne još!