Ovaj čovjek je zadužio Izrael: bio je predsjednik, dvaput premijer, sedam puta ministar, 50 godina zastupnik u parlamentu. Velika priča o Shimonu Peresu

stdClass Object ( [id] => 1121158 [title] => Ovaj čovjek je zadužio Izrael: bio je predsjednik, dvaput premijer, sedam puta ministar, 50 godina zastupnik u parlamentu. Velika priča o Shimonu Peresu [alias] => ovaj-covjek-je-zaduzio-izrael-bio-je-predsjednik-dvaput-premijer-sedam-puta-ministar-50-godina-zastupnik-u-parlamentu-velika-prica-o-shimonu-peresu [catid] => 241 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Kad čovjek u desetom desetljeću života napiše knjigu o tom svom životu, u pravilu se radi o zanimljivom štivu, čak i kad je posrijedi anonimna osoba. A ako se pritom radi o državniku svjetskoga glasa, štivo je još intrigantnije. U slučaju Shimona Peresa (1923. – 2016.) nema nikakve sumnje: čak i oni koji ga ne vole priznaju da je bio jedan od najvažnijih svjetskih državnika druge polovine 20. stoljeća i početka 21. stoljeća.

Govorimo o memoarskoj knjizi "Nema mjesta za male snove: Hrabrost, imaginacija i stvaranje modernoga Izraela" (Školska knjiga, 2020.), koju je Peres dovršio nekoliko mjeseci prije smrti, u svojoj 93. godini.

Otkad ga je budući osnivač izraelske države David Ben-Gurion davne 1945., kao 22-godišnjaka, imenovao glavnim tajnikom omladinske cionističke organizacije HaNoar HaOved, pa sve do 2014., kada mu je istekao mandat predsjednika Države Izrael, Shimon Peres je punih 70 godina obavljao čitav niz javnih dužnosti u hebrejskoj državi, uključujući i one najviše.

Bio je predsjednik Izraela (2007. – 2014.), dvaput premijer (1984. – 1986. i 2005. – 2006.), triput ministar vanjskih poslova i više puta ministar drugih resora (obrane, financija, informiranja, prometa i poštanske službe, regionalne suradnje, prihvata doseljenika te razvoja Negeva i Galileje), uz pedeset godina zastupničkog staža u Knessetu (1959. – 2007.).

Impresivne zasluge

No ovaj impresivan spisak ni blizu ne pokriva sve ono čime je Peres zadužio Državu Izrael. Među ostalim, četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća bio je među najzaslužnijima za formiranje izraelskih obrambenih snaga (IDF) i razvoj vojne (osobito zrakoplovne) industrije koja je mladoj državi omogućila da se obrani od nesklonih arapskih susjeda. Potom je šezdesetih godina imao ključnu ulogu u stvaranju izraelskog nuklearnog programa.

Kao premijer, uspio je osamdesetih godina srezati nabujalu inflaciju i spasiti izraelsko gospodarstvo, a u poznijim godinama puno je učinio na pretvaranju Izraela u visoko tehnološku zemlju, obilježenu ekspanzijom startupova i nanotehnologijom. U međuvremenu, kao šef izraelske diplomacije bio je arhitekt povijesnog izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma u Oslu 1993. godine, za što je 1994. dobio Nobelovu nagradu za mir, skupa s kasnije ubijenim izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom i vođom PLO-a Jaserom Arafatom.

---

---

Već iz ovog kratkog pregleda Peresovih najvažnijih aktivnosti može se uočiti jedna krupna proturječnost, pa se pronicljivi čitatelj može zapitati: kako je moguće da čovjek koji u mladosti gradi državnu vojsku i razvija vojnu industriju, a nešto kasnije i nuklearni program svoje zemlje, kako je dakle moguće da taj isti čovjek završi kao mirotvorac ovjenčan Nobelovom nagradom?

Odnosno, kako je moguće da se čovjek kojeg su u prvoj polovini života smatrali izraelskim "jastrebom" transformira u "goluba mira"?

Taj paradoks u knjizi razjašnjava sâm Peres:

"Svoj sam život, prije svega, posvetio brizi da Izrael bude siguran: da ga zaštitimo od prijetnje uništenja, tako izgrađujući možda i najjače obrambene snage na svijetu, te da naše neprijatelje spriječimo da i pomisle na to da bi ga ikad mogli uništiti. Dok je Izrael bio slab, želio sam ga učiniti snažnim. No, nakon što je postao snažan, sve sam svoje napore posvetio miru."

Marxom do ženskog srca

Od rane mladosti Peres je pripadao lijevom, čak i marksističkom krilu cionističkog pokreta, što se vidi čak i iz načina na koji je kao 15-godišnjak udvarao svojoj budućoj supruzi Soniji, koju je upoznao u kibucu za mlade Ben-Shemen, gdje je završio poljoprivrednu školu.

– Takvu ljepotu nikad nisam vidio. (...) S vremenom sam uspio skupiti dovoljno hrabrosti da joj se obratim. No, nisam je se posebno dojmio. Davao sam sve od sebe: čitao sam joj poeziju, čak i odlomke tekstova Karla Marxa, no činilo se da ništa ne dopire do nje. I tako je bilo sve do dana kad sam je zamolio da pođe sa mnom do polja krastavaca. Valjda je bilo nešto u mirisu krastavaca, u romantici prirode, što mi je omogućilo da napokon uspijem. Konačno me je pogledala nekako drukčije – onako kako sam ja gledao nju – opisuje Peres te mladenačke dane, kad je možda prvi put u životu spoznao da Marxovi tekstovi ne otvaraju sva vrata.

Pa ipak, veći dio svog života Peres je bio ljevičar, što odražava socijalistički ustroj Države Izrael tijekom njegovih prvih dekada. Bio je član Laburističke stranke od 1977. do 2005. godine, a prvih 15 godina i njezin predsjednik. Bio je i potpredsjednik i počasni predsjednik Socijalističke internacionale.

Ukupno je u svom dugom životu Peres promijenio četiri političke stranke – Mapai, Rafi, Laburističku stranku i Kadimu – iz čega neki njegovi biografi izvlače zaključak o Peresovoj političkoj nedosljednosti i ideološkom vrludanju. Međutim, kako u Pogovoru knjige tumači naša politologinja dr. Mirjana Kasapović, prve tri navedene stranke (Mapai, Rafi i laburisti) "pripadale su istom, lijevom ideološko-političkom taboru, a ideološke, političke pa i organizacijske granice među njima nisu bile čvrste".

'Desno skretanje'

Partija Mapai, odnosno Radnička stranka Države Izrael, bila je lijeva cionistička organizacija koja je imala ključnu ulogu u osnutku Izraela, a od 1949. do 1977. bila je kontinuirano na vlasti. Partija Rafi, odnosno Izraelska radnička lista, bila je pak Ben-Gurionova frakcija koja se od stranke Mapai odvojila 1965. godine ("ponajviše zbog osobnih nesnošljivosti i sukoba u stranačkom vodstvu", objašnjava dr. Kasapović), a pošto je Peres bio cjeloživotno odan svom političkom mentoru Ben-Gurionu, priključio se toj njegovoj frakciji.

Konačno, Laburistička stranka zapravo je sljednica Mapaija, nastala njegovim ujedinjenjem s Rafijem 1968. godine. U tom smislu, jedino Peresovo "desno skretanje" je ono iz 2006. godine, kada se u svojoj 83. godini priključio stranci Kadima koju je osnovao desničar Ariel Sharon.

– Pridruživanje Sharonu postalo je izvjesnim kada na predizborima 2005. nije bio ponovno izabran za predsjednika Laburističke stranke. Očito duboko povrijeđen time, iste je godine napustio laburiste i na izborima 2006. pridružio se Sharonovoj Kadimi – piše dr. Kasapović, ističući da je Kadima senzacionalno osvojila te izbore (što je bio prvi put u novijoj povijesti Izraela da izbore osvoji "treća partija", izvan duopola Laburističke stranke i Likuda), te da je Peres baš zahvaljujući Kadimi postao 2006. potpredsjednik Vlade, a 2007. i predsjednik Države Izrael.

Dječak iz Poljske

Peres se nije rodio na Bliskom istoku. Rođen je u Europi, u obitelji poljskih Židova u selu Wiszniew (danas to selo, pod imenom Višneva, pripada Bjelorusiji), a u Izrael je s roditeljima emigrirao 1934. kao 11-godišnjak.

U tih prvih 11 godina najvažnija osoba u životu budućeg izraelskog državnika – zapravo ključna za njegovo političko formiranje – bio je njegov djed po majci, židovski rabin Zvi Meltzer, intelektualac koji je unuku rastumačio židovstvo i usadio mu cionističku ideju, a svojom potonjom sudbinom zorno mu ilustrirao nužnost postojanja jake hebrejske države koja će biti u stanju zaštititi Židove od pogroma.

– Djedov je život završio u Wiszniewu. Samo nekoliko godina nakon što sam otišao, nacisti su kroz šumu umarširali u selo te na trgu okupili Židove. Čekala ih je strašna sudbina. Djed je bio prisiljen s mnogima iz svoje zajednice ući u skromnu drvenu sinagogu, nakon čega su nacisti daskama prekrili vrata. Ne mogu ni zamisliti kakav su strah osjećali kad je dim počeo kuljati kroz pukotine na vratima, kad su začuli pucketanje po komu su mogli zaključiti da je sinagoga zapaljena izvana – opisuje Peres djedovu sudbinu, koju bi i sâm doživio da prethodno nije emigrirao.

Zacijelo je i ta obiteljska tragedija učvrstila Peresov cionizam, te je on već od sredine svojih dvadesetih postao čovjek od velikog povjerenja Davida Ben-Guriona, koji mu je uoči i nakon osnivanja Države Izrael davao najosjetljivije državne zadatke vezane za jačanje i razvoj izraelske vojske, sve do pretvaranja Izraela u nuklearnu silu, jedinu takvu na Bliskom istoku.

Već smo spomenuli Peresovu ključnu ulogu u razvoju izraelskog nuklearnog programa. On je bio glavni operativac u kompleksnom procesu izgradnje nuklearnog pogona u Dimoni (grad u pustinji Negev na jugu Izraela) pedesetih i šezdesetih godina, kao i glavni tvorac službene izraelske politike koja se naziva "nuklearna neodređenost", a označava pristup po kojem posjedovanje nuklearnog oružja Izrael niti potvrđuje, niti poriče.

– S vremenom smo naučili da se u neodređenosti krije golema moć. Do sedamdesetih godina vođe arapskog svijeta već su pretpostavljali da Izrael posjeduje nuklearno oružje. Manjak dokaza nadoknađivali su glasinama koje su se regijom širile brže čak i od činjenica. Nismo činili ništa kako bismo potvrdili sumnje, ali ni kako bismo ih raspršili. S vremenom su se sumnje učvrstile te prerasle u nepokolebljiva uvjerenja naših neprijatelja. Vjerujući da je Izrael sposoban uništiti ih, jedan za drugim odustajali su od želje da oni unište nas – piše Peres, koji izgradnju nuklearnog programa dovodi u direktnu vezu sa svojim kasnijim mirotvoračkim naporima, koji su kulminirali mirovnim sporazumom u Oslu.

– Često govorim da sam Dimonu sagradio kako bih stigao do Osla. Njezina svrha nije bilo pokretanje rata, nego njegovo sprječavanje. Važan nije bio sam reaktor, nego odjek koji je on imao – ističe izraelski državnik.

Šutnja o 'Al-Nagbi'

Dok na više stranica oduševljeno i iskreno opisuje vlastito ganuće i radost svojih zemljaka kad je David Ben-Gurion 14. svibnja 1948. proglasio uspostavu Države Izrael, nema ni retka o tome da taj isti datum palestinski narod komemorira kao "Al-Nagbu" ("katastrofa"), jer su tada ostali bez velikog dijela teritorija pa je s tog prostora moralo izbjeći više od 700 tisuća Palestinaca, od kojih se mnogi nikad nisu vratili u domove, već su živote proveli po izbjegličkim kampovima u Jordanu i Libanonu, a istu sudbinu naslijedili su i njihova djeca i unuci. Peres dobro zna da upravo potomci tih izbjeglica čine najplodnije tlo za regrutaciju terorista, ali je to propustio naglasiti u knjizi.

(Sličnu stvar imamo i kod nas u Hrvatskoj: dok slavimo "Oluju", mahom ignoriramo da taj dan nosi tragične konotacije za hrvatske Srbe, jer su tada, nakon više stoljeća života i suživota, morali napustiti svoju domovinu, mnogi od njih zauvijek.)

Nadalje, na str. 143 Peres piše: "Ratovi koje smo vodili bili su nam nametnuti." Da ta generalizacija baš i ne odgovara povijesnoj istini, upozorava i dr. Kasapović u Pogovoru.

– Peres je prikazao povijest Izraela djelomice selektivno i pristrano, što je uglavnom svojstveno memoarskoj literaturi. Teško je, primjerice, naći nepristrane analitičare politike koji bi se suglasili s njegovom tvrdnjom da su svi ratovi Izraelu bili nametnuti i koji odmah ne bi uprli prstom u Sueski rat 1956. i Libanonski rat 1982. – piše dr. Kasapović.

No, bez obzira na tu "djelomičnu selektivnost", Peresova knjiga vrijedno je i intrigantno štivo, koje kroz iznimno dinamičan životni put jednog od pionira i osnivača Države Izrael prikazuje i fascinantan razvojni put same Države Izrael, koja se u 70 godina postojanja od siromašne pustinjsko-agrarne zemlje transformirala u visoko tehnološku državu koja prednjači u svjetskoj znanosti.

---

Što ne spominje Palestinska perpektiva

Ako bismo morali spomenuti ono što Peres ne spominje, odnosno ono čega u njegovoj knjizi nema, mogli bismo reći da upada u oči odsustvo razumijevanja – čak i pukog spomena – palestinske perspektive, što osobito čudi ako se zna da je upravo Peres bio glavni arhitekt mirovnog sporazuma s Palestinskim oslobodilačkim pokretom (PLO) u Oslu.
Tako Peres vođu PLO-a Jasera Arafata svodi na običnog "terorista" i "ubojicu djece", ali nigdje u knjizi ne elaborira zbog čega su se Palestinci okrenuli terorizmu.

---

Kad čovjek u desetom desetljeću života napiše knjigu o tom svom životu, u pravilu se radi o zanimljivom štivu, čak i kad je posrijedi anonimna osoba. A ako se pritom radi o državniku svjetskoga glasa, štivo je još intrigantnije. U slučaju Shimona Peresa (1923. – 2016.) nema nikakve sumnje: čak i oni koji ga ne vole priznaju da je bio jedan od najvažnijih svjetskih državnika druge polovine 20. stoljeća i početka 21. stoljeća.

Govorimo o memoarskoj knjizi "Nema mjesta za male snove: Hrabrost, imaginacija i stvaranje modernoga Izraela" (Školska knjiga, 2020.), koju je Peres dovršio nekoliko mjeseci prije smrti, u svojoj 93. godini.

Otkad ga je budući osnivač izraelske države David Ben-Gurion davne 1945., kao 22-godišnjaka, imenovao glavnim tajnikom omladinske cionističke organizacije HaNoar HaOved, pa sve do 2014., kada mu je istekao mandat predsjednika Države Izrael, Shimon Peres je punih 70 godina obavljao čitav niz javnih dužnosti u hebrejskoj državi, uključujući i one najviše.

Bio je predsjednik Izraela (2007. – 2014.), dvaput premijer (1984. – 1986. i 2005. – 2006.), triput ministar vanjskih poslova i više puta ministar drugih resora (obrane, financija, informiranja, prometa i poštanske službe, regionalne suradnje, prihvata doseljenika te razvoja Negeva i Galileje), uz pedeset godina zastupničkog staža u Knessetu (1959. – 2007.).

Impresivne zasluge

No ovaj impresivan spisak ni blizu ne pokriva sve ono čime je Peres zadužio Državu Izrael. Među ostalim, četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća bio je među najzaslužnijima za formiranje izraelskih obrambenih snaga (IDF) i razvoj vojne (osobito zrakoplovne) industrije koja je mladoj državi omogućila da se obrani od nesklonih arapskih susjeda. Potom je šezdesetih godina imao ključnu ulogu u stvaranju izraelskog nuklearnog programa.

Kao premijer, uspio je osamdesetih godina srezati nabujalu inflaciju i spasiti izraelsko gospodarstvo, a u poznijim godinama puno je učinio na pretvaranju Izraela u visoko tehnološku zemlju, obilježenu ekspanzijom startupova i nanotehnologijom. U međuvremenu, kao šef izraelske diplomacije bio je arhitekt povijesnog izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma u Oslu 1993. godine, za što je 1994. dobio Nobelovu nagradu za mir, skupa s kasnije ubijenim izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom i vođom PLO-a Jaserom Arafatom.

---

---

Već iz ovog kratkog pregleda Peresovih najvažnijih aktivnosti može se uočiti jedna krupna proturječnost, pa se pronicljivi čitatelj može zapitati: kako je moguće da čovjek koji u mladosti gradi državnu vojsku i razvija vojnu industriju, a nešto kasnije i nuklearni program svoje zemlje, kako je dakle moguće da taj isti čovjek završi kao mirotvorac ovjenčan Nobelovom nagradom?

Odnosno, kako je moguće da se čovjek kojeg su u prvoj polovini života smatrali izraelskim "jastrebom" transformira u "goluba mira"?

Taj paradoks u knjizi razjašnjava sâm Peres:

"Svoj sam život, prije svega, posvetio brizi da Izrael bude siguran: da ga zaštitimo od prijetnje uništenja, tako izgrađujući možda i najjače obrambene snage na svijetu, te da naše neprijatelje spriječimo da i pomisle na to da bi ga ikad mogli uništiti. Dok je Izrael bio slab, želio sam ga učiniti snažnim. No, nakon što je postao snažan, sve sam svoje napore posvetio miru."

Marxom do ženskog srca

Od rane mladosti Peres je pripadao lijevom, čak i marksističkom krilu cionističkog pokreta, što se vidi čak i iz načina na koji je kao 15-godišnjak udvarao svojoj budućoj supruzi Soniji, koju je upoznao u kibucu za mlade Ben-Shemen, gdje je završio poljoprivrednu školu.

– Takvu ljepotu nikad nisam vidio. (...) S vremenom sam uspio skupiti dovoljno hrabrosti da joj se obratim. No, nisam je se posebno dojmio. Davao sam sve od sebe: čitao sam joj poeziju, čak i odlomke tekstova Karla Marxa, no činilo se da ništa ne dopire do nje. I tako je bilo sve do dana kad sam je zamolio da pođe sa mnom do polja krastavaca. Valjda je bilo nešto u mirisu krastavaca, u romantici prirode, što mi je omogućilo da napokon uspijem. Konačno me je pogledala nekako drukčije – onako kako sam ja gledao nju – opisuje Peres te mladenačke dane, kad je možda prvi put u životu spoznao da Marxovi tekstovi ne otvaraju sva vrata.

Pa ipak, veći dio svog života Peres je bio ljevičar, što odražava socijalistički ustroj Države Izrael tijekom njegovih prvih dekada. Bio je član Laburističke stranke od 1977. do 2005. godine, a prvih 15 godina i njezin predsjednik. Bio je i potpredsjednik i počasni predsjednik Socijalističke internacionale.

Ukupno je u svom dugom životu Peres promijenio četiri političke stranke – Mapai, Rafi, Laburističku stranku i Kadimu – iz čega neki njegovi biografi izvlače zaključak o Peresovoj političkoj nedosljednosti i ideološkom vrludanju. Međutim, kako u Pogovoru knjige tumači naša politologinja dr. Mirjana Kasapović, prve tri navedene stranke (Mapai, Rafi i laburisti) "pripadale su istom, lijevom ideološko-političkom taboru, a ideološke, političke pa i organizacijske granice među njima nisu bile čvrste".

'Desno skretanje'

Partija Mapai, odnosno Radnička stranka Države Izrael, bila je lijeva cionistička organizacija koja je imala ključnu ulogu u osnutku Izraela, a od 1949. do 1977. bila je kontinuirano na vlasti. Partija Rafi, odnosno Izraelska radnička lista, bila je pak Ben-Gurionova frakcija koja se od stranke Mapai odvojila 1965. godine ("ponajviše zbog osobnih nesnošljivosti i sukoba u stranačkom vodstvu", objašnjava dr. Kasapović), a pošto je Peres bio cjeloživotno odan svom političkom mentoru Ben-Gurionu, priključio se toj njegovoj frakciji.

Konačno, Laburistička stranka zapravo je sljednica Mapaija, nastala njegovim ujedinjenjem s Rafijem 1968. godine. U tom smislu, jedino Peresovo "desno skretanje" je ono iz 2006. godine, kada se u svojoj 83. godini priključio stranci Kadima koju je osnovao desničar Ariel Sharon.

– Pridruživanje Sharonu postalo je izvjesnim kada na predizborima 2005. nije bio ponovno izabran za predsjednika Laburističke stranke. Očito duboko povrijeđen time, iste je godine napustio laburiste i na izborima 2006. pridružio se Sharonovoj Kadimi – piše dr. Kasapović, ističući da je Kadima senzacionalno osvojila te izbore (što je bio prvi put u novijoj povijesti Izraela da izbore osvoji "treća partija", izvan duopola Laburističke stranke i Likuda), te da je Peres baš zahvaljujući Kadimi postao 2006. potpredsjednik Vlade, a 2007. i predsjednik Države Izrael.

Dječak iz Poljske

Peres se nije rodio na Bliskom istoku. Rođen je u Europi, u obitelji poljskih Židova u selu Wiszniew (danas to selo, pod imenom Višneva, pripada Bjelorusiji), a u Izrael je s roditeljima emigrirao 1934. kao 11-godišnjak.

U tih prvih 11 godina najvažnija osoba u životu budućeg izraelskog državnika – zapravo ključna za njegovo političko formiranje – bio je njegov djed po majci, židovski rabin Zvi Meltzer, intelektualac koji je unuku rastumačio židovstvo i usadio mu cionističku ideju, a svojom potonjom sudbinom zorno mu ilustrirao nužnost postojanja jake hebrejske države koja će biti u stanju zaštititi Židove od pogroma.

– Djedov je život završio u Wiszniewu. Samo nekoliko godina nakon što sam otišao, nacisti su kroz šumu umarširali u selo te na trgu okupili Židove. Čekala ih je strašna sudbina. Djed je bio prisiljen s mnogima iz svoje zajednice ući u skromnu drvenu sinagogu, nakon čega su nacisti daskama prekrili vrata. Ne mogu ni zamisliti kakav su strah osjećali kad je dim počeo kuljati kroz pukotine na vratima, kad su začuli pucketanje po komu su mogli zaključiti da je sinagoga zapaljena izvana – opisuje Peres djedovu sudbinu, koju bi i sâm doživio da prethodno nije emigrirao.

Zacijelo je i ta obiteljska tragedija učvrstila Peresov cionizam, te je on već od sredine svojih dvadesetih postao čovjek od velikog povjerenja Davida Ben-Guriona, koji mu je uoči i nakon osnivanja Države Izrael davao najosjetljivije državne zadatke vezane za jačanje i razvoj izraelske vojske, sve do pretvaranja Izraela u nuklearnu silu, jedinu takvu na Bliskom istoku.

Već smo spomenuli Peresovu ključnu ulogu u razvoju izraelskog nuklearnog programa. On je bio glavni operativac u kompleksnom procesu izgradnje nuklearnog pogona u Dimoni (grad u pustinji Negev na jugu Izraela) pedesetih i šezdesetih godina, kao i glavni tvorac službene izraelske politike koja se naziva "nuklearna neodređenost", a označava pristup po kojem posjedovanje nuklearnog oružja Izrael niti potvrđuje, niti poriče.

– S vremenom smo naučili da se u neodređenosti krije golema moć. Do sedamdesetih godina vođe arapskog svijeta već su pretpostavljali da Izrael posjeduje nuklearno oružje. Manjak dokaza nadoknađivali su glasinama koje su se regijom širile brže čak i od činjenica. Nismo činili ništa kako bismo potvrdili sumnje, ali ni kako bismo ih raspršili. S vremenom su se sumnje učvrstile te prerasle u nepokolebljiva uvjerenja naših neprijatelja. Vjerujući da je Izrael sposoban uništiti ih, jedan za drugim odustajali su od želje da oni unište nas – piše Peres, koji izgradnju nuklearnog programa dovodi u direktnu vezu sa svojim kasnijim mirotvoračkim naporima, koji su kulminirali mirovnim sporazumom u Oslu.

– Često govorim da sam Dimonu sagradio kako bih stigao do Osla. Njezina svrha nije bilo pokretanje rata, nego njegovo sprječavanje. Važan nije bio sam reaktor, nego odjek koji je on imao – ističe izraelski državnik.

Šutnja o 'Al-Nagbi'

Dok na više stranica oduševljeno i iskreno opisuje vlastito ganuće i radost svojih zemljaka kad je David Ben-Gurion 14. svibnja 1948. proglasio uspostavu Države Izrael, nema ni retka o tome da taj isti datum palestinski narod komemorira kao "Al-Nagbu" ("katastrofa"), jer su tada ostali bez velikog dijela teritorija pa je s tog prostora moralo izbjeći više od 700 tisuća Palestinaca, od kojih se mnogi nikad nisu vratili u domove, već su živote proveli po izbjegličkim kampovima u Jordanu i Libanonu, a istu sudbinu naslijedili su i njihova djeca i unuci. Peres dobro zna da upravo potomci tih izbjeglica čine najplodnije tlo za regrutaciju terorista, ali je to propustio naglasiti u knjizi.

(Sličnu stvar imamo i kod nas u Hrvatskoj: dok slavimo "Oluju", mahom ignoriramo da taj dan nosi tragične konotacije za hrvatske Srbe, jer su tada, nakon više stoljeća života i suživota, morali napustiti svoju domovinu, mnogi od njih zauvijek.)

Nadalje, na str. 143 Peres piše: "Ratovi koje smo vodili bili su nam nametnuti." Da ta generalizacija baš i ne odgovara povijesnoj istini, upozorava i dr. Kasapović u Pogovoru.

– Peres je prikazao povijest Izraela djelomice selektivno i pristrano, što je uglavnom svojstveno memoarskoj literaturi. Teško je, primjerice, naći nepristrane analitičare politike koji bi se suglasili s njegovom tvrdnjom da su svi ratovi Izraelu bili nametnuti i koji odmah ne bi uprli prstom u Sueski rat 1956. i Libanonski rat 1982. – piše dr. Kasapović.

No, bez obzira na tu "djelomičnu selektivnost", Peresova knjiga vrijedno je i intrigantno štivo, koje kroz iznimno dinamičan životni put jednog od pionira i osnivača Države Izrael prikazuje i fascinantan razvojni put same Države Izrael, koja se u 70 godina postojanja od siromašne pustinjsko-agrarne zemlje transformirala u visoko tehnološku državu koja prednjači u svjetskoj znanosti.

---

Što ne spominje Palestinska perpektiva

Ako bismo morali spomenuti ono što Peres ne spominje, odnosno ono čega u njegovoj knjizi nema, mogli bismo reći da upada u oči odsustvo razumijevanja – čak i pukog spomena – palestinske perspektive, što osobito čudi ako se zna da je upravo Peres bio glavni arhitekt mirovnog sporazuma s Palestinskim oslobodilačkim pokretom (PLO) u Oslu.
Tako Peres vođu PLO-a Jasera Arafata svodi na običnog "terorista" i "ubojicu djece", ali nigdje u knjizi ne elaborira zbog čega su se Palestinci okrenuli terorizmu.

---

[jcfields] => Array ( ) [event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

Mario Todoric
Shimon Peres u Splitu 2007. godine

Autobiografsku knjigu Shimona Peresa u Hrvatskoj je izdala ”Školska knjiga”

Emmanuel Dunand
An ultra-Orthodox Jewish man walks past a staircase leading to the Jaffa Gate, one of the entrances of the Old City of Jerusalem, on July 20, 2021. (Photo by EMMANUEL DUNAND/AFP)

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/svijet/ovaj-covjek-je-zaduzio-izrael-bio-je-predsjednik-dvaput-premijer-sedam-puta-ministar-50-godina-zastupnik-u-parlamentu-velika-prica-o-shimonu-peresu-1121158 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=65b47f02ea5173fa6ce2953c0c0e323e92a26cad [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=Ovaj+%C4%8Dovjek+je+zadu%C5%BEio+Izrael%3A+bio+je+predsjednik%2C+dvaput+premijer%2C+sedam+puta+ministar%2C+50+godina+zastupnik+u+parlamentu.+Velika+pri%C4%8Da+o+Shimonu+Peresu&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fvijesti%2Fsvijet%2Fovaj-covjek-je-zaduzio-izrael-bio-je-predsjednik-dvaput-premijer-sedam-puta-ministar-50-godina-zastupnik-u-parlamentu-velika-prica-o-shimonu-peresu-1121158 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fvijesti%2Fsvijet%2Fovaj-covjek-je-zaduzio-izrael-bio-je-predsjednik-dvaput-premijer-sedam-puta-ministar-50-godina-zastupnik-u-parlamentu-velika-prica-o-shimonu-peresu-1121158 )

Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => Od jastreba do goluba [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 61 [name] => Contains Infographic [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 4 [alias] => contains_infographic ) [3] => stdClass Object ( [id] => 62 [name] => Without ads [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 5 [alias] => Withoutads ) [4] => stdClass Object ( [id] => 63 [name] => Photo gallery [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 6 [alias] => Photo_gallery ) [5] => stdClass Object ( [id] => 64 [name] => Promo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 7 [alias] => promo ) [7] => stdClass Object ( [id] => 67 [name] => Contains video [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 9 [alias] => contains_video ) [8] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) [9] => stdClass Object ( [id] => 69 [name] => Exclude comments [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 11 [alias] => exclude_comments ) [10] => stdClass Object ( [id] => 70 [name] => Open link in new window [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 12 [alias] => open_link_in_new_window ) [11] => stdClass Object ( [id] => 71 [name] => Horizontal crop of the main photo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 13 [alias] => horizontal_crop_of_the_main_photo ) [12] => stdClass Object ( [id] => 73 [name] => No-index [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 15 [alias] => no_index ) [13] => stdClass Object ( [id] => 74 [name] => No-cache [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 16 [alias] => no_cache ) [14] => stdClass Object ( [id] => 77 [name] => Don't show on the front page [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 17 [alias] => dont_show_on_the_front_page ) [15] => stdClass Object ( [id] => 78 [name] => Related on bottom [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 18 [alias] => related_on_bottom ) [16] => stdClass Object ( [id] => 79 [name] => Live button [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 19 [alias] => live_button ) [25] => stdClass Object ( [id] => 87 [name] => Instant articles [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 28 [alias] => instant_articles ) [26] => stdClass Object ( [id] => 91 [name] => S preporučuje [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 29 [alias] => s_preporucuje ) [27] => stdClass Object ( [id] => 92 [name] => S voli [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 30 [alias] => s_voli ) [28] => stdClass Object ( [id] => 93 [name] => Layout with three photos [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 31 [alias] => layout_with_three_photos ) [29] => stdClass Object ( [id] => 94 [name] => Gallery in the article [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 32 [alias] => gallery_in_the_article ) [30] => stdClass Object ( [id] => 95 [name] => Required views [value] => 0 [type] => textfield [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 33 [alias] => required_views ) [31] => stdClass Object ( [id] => 96 [name] => FullHD image [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 34 [alias] => fullhd_image ) [32] => stdClass Object ( [id] => 98 [name] => Paid Article [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 36 [alias] => paid_article ) )

14. svibanj 2024 16:11