stdClass Object
(
[id] => 1184630
[title] => Srbin zbog minornog prekršaja na Tajlandu osuđen na 13 godina zatvora: boravio je među ‘zombijima‘, prijatelj mi je umro na rukama, no iz svega je izašao jači. ‘Sve se u životu događa za naše dobro!‘
[alias] => nijemac-zbog-minornog-prekrsaja-na-tajlandu-osuden-na-13-godina-zatvora-boravio-je-medu-zombijima-prijatelj-mi-je-umro-na-rukama-no-iz-svega-je-izasao-jaci-sve-se-u-zivotu-dogada-za-nase-dobro
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Srbin Maksim Klasanović odrastao je i školovao se u Njemačkoj, a u mladosti se zaputio na Tajland, egzotični "raj na zemlji", gdje je lijepo živio, zasnovao obitelj i uspješno radio godinama.
Međutim, 30. travnja 2011. godine u Phuketu, njegov život se okrenuo naglavačke kad je na inzistiranje svog prijatelja Johna otišao na jednu zabavu i pristao njemu i jednom Amerikancu dati broj dilera.
Kad je diler stigao, Maksim je krenuo s Johnom i Amerikancom i ušao u automobil. Prije no što je došlo do bilo kakve primopredaje, opkolili su ih naoružani muškarci. Diler je iskočio iz auta i pobjegao već spremnim motorom, dok je Maksim istrčao iz auta i počeo trčati, ali je ubrzo, zajedno s Johnom bio uhićen.
Prekasno shvatili da je namještaljka
- Kasnije smo saznali da nismo bili jedini koji su uletjeli u tu zamku, već da su i drugi momci koji su bili u zatvoru u Phuketu bili uhvaćeni preko tog istog Amerikanca, jer mu je policija ponudila da radi za njih i da mami strance, kako bi smanjio svoju kaznu. To smo mogli vidjeti i kad smo bili uhićeni, jer njega nije bilo nigdje. U stanici policije smo vidjeli kako se on šeta vani - počeo je Maksim svoju priču za MONDO.
U stanici, policajci su Maksimu ponudili dogovor, ali bilo je to nešto na što nije mogao pristati...
- Ja sam bio taj koji je napravio najmanji prekršaj i mislili su da sam spreman na sve da bih se izvukao. Međutim, ja jesam imao poznanstvo (s dilerom), ali mi nije padalo na pamet da nekog drugog dovedem u takvu nevolju. Osjećao sam se usamljeno i prevareno, i kako onda da ja prevarim nekog drugog? Zato sam policiji na tu ponudu rekao da ne znam nikoga i da nemam nikakve brojeve - rekao je on.
Odvjetnik koji mu je "zapečatio" sudbinu
Kako bi se što brže izvukao iz nepovoljne situacije, Maksimu je obitelj pronašla odvjetnika na popisu iz ambasade, ni ne sluteći da prevarama nije kraj.
- Odvjetnik je izmislio priču da mu je policija rekla da ja trebam promijeniti svoju izjavu, da slažem da ne poznajem Johna i ostale, ali kad sam to uradio, policajci su me začuđeno gledali. Tad sam već znao da je nešto pošlo po krivu. I kad je policija došla da izjavi da sam ja lagao pred sudom, tad sam znao da me odvjetnik prevario. Dobio sam 13 godina. Nisu ni spomenuli da je moj dio krivice bio to što sam dao broj telefona prijatelju, a on ga je dao tom Amerikancu i njih dvojica su onda zvala dilera. Na sudu su izjavili sa da sam lagao pred sudom i da poznajem Johna, koji je moj prijatelj, i da oni imaju informaciju da mi surađujemo kao banda. Oni su to dodali jer su bili ljuti što sam promijenio izjavu. Prije toga su uvijek bili na mojoj strani i govorili mi da kažem istinu i da ću onda ići kući, da je moj prekršaj najmanji. Uglavnom, dobio sam toliko godina jer su me okarakterizirali kao člana bande - otkriva Maksim za srpski portal.
---
---
Odvjetnik-prevarant ga je dva tjedna kasnije posjetio u zatvoru i obećao mu da će vratiti sav novac (52.000 eura), da bi na kraju njegovoj majci vratio samo 3.000 eura uz riječi da "treba biti sretna što je i to dobila, jer joj je sin trebao biti osuđen na doživotnu kaznu". Maksim je poslije saznao i da mu je "odvjetnik" ukrao i Rolex sat koji mi je policija oduzela prilikom uhićenja. On je navodno sat "vratio" njegovoj majci, no kad je Maksim izašao iz zatvora, vidio je da je u pitanju kopija, a ne original.
U trenutku kad je čuo da će na Tajlandu robijati tolike godine, Maksim kaže da ništa nije osjetio.
- Praznina. Nije bilo moguće osjetiti ništa. Jednostavno sam sjeo i sljedeća dva sata bio u nekoj praznini. Nisam plakao, bio tužan ili ljut, ništa od toga. To je neka vrsta praznine koju je teško opisati. Nema emocije. Možda je neka vrsta šoka, ne znam - prisjeća se on.
Zvono iznad glave, miris wc-a, uvijek upaljeno svjetlo
- Kad nemaš nekog iskustva sa zatvorima, očekuješ samo ono što poznaješ kroz filmove ili knjige. Kad sam došao do ćelije, u njoj je u tom trenutku bilo 180 ljudi. Sve sam očekivao, samo ne to da ne mogu naći mjesto da spustim nogu da bih došao do tog mjesta kod toaleta gdje su stranci. Jedan Tajlanđanin mi je rekao da idem k njima, "jer sam jedan od njih". Dođeš tamo i u šoku si. Sjediš i gledaš njih. Svi te odmah pitaju tko si, odakle si, zbog čega si tu. Na Tajlandu, 12 grama droge je veliki prekršaj - priča Maksim za MONDO o svojim prvim danima u zatvoru u Phuketu, gdje je proveo godinu dana i sedam mjeseci, nakon čega je prebačen u Bombat Piset Klang, najteži zatvor u Bangkoku, gdje je proveo još šest i pol godina do pomilovanja za koje u početku nije ni sanjao da će biti moguće.
- Sve je kao film. Gledaš i razmišljaš, gdje se ovdje sjedi, gdje ćemo spavati, tko je ovaj narod. Svi te gledaju raznim očima, u tom trenutku kao da vidiš 1.000 različitih emocija koje padaju na tebe i ne znaš što da misliš. Osjećaš taj miris iz wc-a, a iznad nas stranaca su smjestili neko zvono koje se udara na svakih 15 minuta kao znak čuvarima koji su vani da je sve u redu. To zvono ide cijelu noć i cijeli dan, nikad ne prestaje. Trebaju ti dva, tri tjedna dok uspiješ da spavati s tim, da živiš s tim, svjetla su upaljena stalno... Tako počinje život u zatvoru. Dan za danom učiš više, kad otvore ćeliju trčiš na pranje pa na jelo. U početku si nitko i ništa, tako ćeš i dobiti, vode koliko ostane za pranje, ono što ostane od jela, ako uopće možeš jesti tu hranu. Sve je doživljaj. Nemaš vremena doći k sebi, stati i razmisliti o svemu. Prve dvije, tri nedjelje si samo u nekom stanju, čudiš se svemu - otkriva on.
Maksim je onda počeo pisati. Imao je dnevnik, točnije papiriće koje je skupljao, i na kojima je svaku večer pred spavanje bilježio događaje za koje kaže da je smatrao da ih "ne smije zaboraviti".
Tako je nastala knjiga koju je objavio nakon izlaska pod nazivom "Bio sam u paklu i pronašao raj u sebi", a koja se može naći u knjižarama.
Zatvorska hijerarhija - "Nemilosrdno su ih tukli"
- Tajlanđani su u suštini miran, dobar narod... Mi smo bili loši. Nas pedeset stranaca, bili smo glasni, uvijek imamo nešto za reći. Oni znaju svoju zemlju i u kakvoj su situaciji, pa su mirniji. Nas su pustili na miru. Mi smo imali svaki dan neki problem među sobom, netko se svaki dan tukao. Ljudi su gubili živce – neki su poput mene imali ženu i djecu vani, drugi su shvatili da neće nikada izaći, ali 90 posto njih prevarili su odvjetnici. Neki su izgubili i više novca nego ja. Prvi u hijerarhiji su naravno Tajlanđani. Oni su najvažniji u njihovoj zemlji, kako van zatvora, tako i u njemu. Na drugom mjestu su svi drugi Azijati, mi bijelci smo na trećem mjestu, a na četvrtom mjestu su crnci - ističe Maksim i otkriva kako su čuvari znali biti brutalni, ali samo prema svom narodu.
- Imali smo mnogo tih čuvara koji su tu kao psihopate. Nas nisu toliko dirali, jer su se možda bojali ambasada, ali njihov narod, tko se nije pridržavao zakona unutar zatvora, njih su tukli često. Vidio sam neke stvari za koje nisam mogao shvatiti da ih čovjek može učiniti čovjeku. Bilo što da učine, mali prekršaj, da je ukrao malo od jela ili nekome lupio šamar, mnogo su to kažnjavali. Bilo je i onih koji su samo htjeli pokazati da oni tu imaju moć, pa bi trojica, četvorica čuvara opkolili jednog zatvorenika i udarali ga da svi gledaju. Nas je bilo 2.000 ljudi u zatvoru u Phuketu, pa nas oni odvedu na nogometno igralište gdje udaraju dvojicu zatvorenika i nas puste da svi gledamo. Bilo ih je svakakvih, a malo je bilo onih koji mogu ili žele pomoći - rekao je bivši zatvorenik.
U prvoj tučnjavi je izgubio, ali onda...
Kako nam je Maksim ispričao, tučnjave su bila česta pojava među zatvorenicima, a on nije bio izuzetak...
- Moja prva tučnjava bila je s nekim Amerikancem koji je ležao pored mene, bio je profesionalni američki marinac koji je jednu devojku nožem isjekao na komade i bacio je u dijelovima u torbi. Ali su ga našli jer je u toj torbi bio i njegov broj telefona. On je dobio deset godina, jer je u obrani rekao da nije bila njegova krivica i da je ona htjela ubiti njega pa da se on samo branio. Rekao sam mu da mu ništa ne vjerujem, zbog čega me napao. Potukli smo se i ja sam tu tučnjavu izgubio. U zatvor sam ušao sa 70 kila, a izašao s 95. Nisam se znao tuči u početku - priča on za MONDO, pa otkriva situaciju kad mu je "pao mrak na oči".
- Kasnije sam se potukao s jednim crncem koji uzeo stvari od nekog djeda na kojeg sam ja bio pazio. Meni je to bilo toliko krivo da sam ga napao. Ali, već tada sam bio u treningu, bio sam jak. Taj dan, ne znam što mi je bilo da sam toliko poludio na tog dečka što je uzeo i bacio stvari tog djeda i na njihovo mjesto stavio svoje. Krenuo sam na njega i udarao ga, dok me nisu skinuli s njega. U Phuketu sam se tukao s jednim Irancem jer nije htio da leži kako sam mu rekao. Potukao sam se i s jednim iz Tunisa. Svima nam se to događalo - tvrdi Maksim.
Otkrio je i da je stekao prijatelje tijekom godina provedenih u zatvoru. I dan-danas se dopisuje s mnogima, a s nekima se uspio i vidjeti.
- Svi su oni bili potrebni da tu uspijemo. Onaj tko je ostao u samoći, on i nije uspio izaći iz tog zatvora kako treba. Tu ne trebaš biti dugo da bi se tvoj duh pokvario. Ljudi su nakon godinu dana već izlazili nenormalni na neki način. Moja najveća snaga bila je, naravno, moja kći i majka. Na njih sam stalno mislio i molio se Bogu za njih svaki dan. To mi je bilo važno, ta nada da ću ih opet vidjeti. To mi je dalo snagu, bilo je trenutaka i kad sam mislio da neću izdržati tih 13 godina. Čak i Tajlanđani bi mi govorili kad bi netko umro u ćeliji: 'Stranac, ti 13 godina nećeš preživjeti'. Njima je to smiješno - prisjeća se Maksim.
embed_photo}4927582{/embed_photo}
Rekao je da su mu zdrav razum sačuvale i mačke koje je hranio i brinuo o njima u zatvoru u Bangkoku, ali i pozitivan pogled na život – hvatanje za sve što može pomoći da preživi godina u zatočeništvu.
Život u zatvoru
Dani su zatvoru su imali rutinu i pravila, priča Maksim, i točno se znalo kad se što radi.
- U devet sati navečer gasi se televizor na kojem je 90 posto uvijek muzika, a 10 posto te njihove neke serije koje nas strance ne zanimaju. Naučio sam pjevati pjesme kad sam naučio jezik, neke sam i zavolio. Nitko te ne tjera da spavaš, ali moraš biti tih. Ustajemo ujutro u sedam sati, kad se ćelija otvara i svi izlazimo. Kupamo se, doručkujemo. Onda se svi zatvorenici prebrojavaju, pa poslije radiš što želiš u toj jednoj vanjskoj prostoriji. Ja sam to vrijeme, tih šest-sedam sati vani, koristio da treniram, malo pričam s nekim... U ćeliju nas vraćaju oko tri sata, zaključaju nas i to je to - rekao je on.
Maksim je na Phuketu imao pravo na posjete tri puta tjedno, ali samo pet do deset minuta preko stakla, a u Bangkoku je isto bila tri puta tjedno, ali između 15 i 20 minuta. Smije doći tko god želi, a, kako kaže, u početku ga je posjećivalo dosta bivših zatvorenika kojim je pomagao pri dolasku u zatvor. Najviše se radovao posjetima tadašnje partnerice i kćeri, ali se to sve prorijedilo kad je prešao u zatvor u Bangkoku. Majka ga je tamo posjećivala jednom godišnje, ali je utjehu nalazio u razgovorima s prijateljicom iz Bangkoka za koju kaže da mu je bila "kao druga majka", i koja ga je posjećivala jednom u dva tjedna.
Borba za zdrav razum
- Najteže je to što ti je oduzeta sloboda. To zna samo onaj tko je doživio što to znači kad nemaš slobodu. To je nešto neopisivo. Netko drugi to može razumjeti, ali ne i osjetiti. Toliko je specifično i to je najteže prihvatiti, da čovjek više ne odlučuje o svom životu. Sad si tu, zatvoren i ne zna se kad će doći taj dan kad ćeš izaći. Bilo je vrlo teško to što čovjek ne može spavati kad hoće, ne može se odmoriti, isključiti sav taj zvuk oko sebe. Zamisli da nemaš nijedan trenutak da sjedneš sam negdje ili da se odmoriš, toga nije bilo. U ćeliji na Phuketu bilo je i do 300 ljudi u jednoj ćeliji, onda u Bangkoku do 70 ljudi u 60 kvadrata, to je uvijek glasno, netko uvijek priča. Neki pričaju glasno, pa pjevaju, ima tu svašta, ali nema mira - priča Maksim za MONDO.
- Mir daje čovjeku neku snagu i čistoću, unutrašnju organizaciju, ali kad to nemaš, onda je jako važno početi raditi, naći neke stvari koje ti vraćaju taj mir. Mnogi ljudi samo čekaju da se nešto promijeni, a to učini sve još težim - dodaje on.
Maksim je našao "bijeg" u treninzima, ali i u nečemu što prije u životu nije prakticirao - čitanju knjiga.
- Brzo sam shvatio da moram nešto promijeniti i počeo sam trenirati. To mi je bila prva mogućnost da isključim sve oko sebe i da se samo fokusiram na vježbu. Druga stvar je bila čitanje knjiga, što nikad prije nisam radio. Dotad sam bio pročitao ukupno pet knjiga i znam i koje su to knjige, a tad kad sam ušao u zatvor, knjiga je bilo mnogo. Na Phuketu u tih godinu i sedam mheseci pročitao sam više od sto knjiga, a neke sam čitao i po dva puta. To je bio moj izlazak iz zatvora, izlazak u svijet, knjige su me vodile vani - rekao je Maksim.
Neminovno je da neke stvari čovjeku nedostaju u ograničenim zatvorskim uvjetima, ali kako Maksim otkriva, s vremenom sve nestaje...
- Kad tek dođeš u zatvor, sve ti nedostaje. Tamo su se ljudi šalili što bi sve učinili za jedno pivo, jedan Šveđanin je govorio kako bi sebi mali prst odmah odsjekao da popije jedno. Ali, kroz godine, sve je manje toga i ostaje ono što ti najviše znači, dijete, obitelj. Sve drugo polako nestaje, shvatiš da to nije ništa što će ti pomoći u životu, to da popiješ jedno pivo ili pojedeš ćevape - ističe on.
"Umro mi je na rukama"
Kad pogleda unatrag na godine provedene iza rešetaka u stranoj zemlji, neke situacije su mu posebno ostavile trag.
- Ostat će mi urezano kako mi kći dolazi prvi put i gleda me kroz to staklo, prvi put kad mi je majka došla, kad su me razdvojili jednom poslije suda, kad me čuvar razdvojio od kćerke, ona plače, a mene bacaju na pod. To ostaje. Bilo je svega. Čovjek koji je počinio samoubojstvo, a ja sam ga pokušao reanimirati. Bio mi je dobar prijatelj i zamalo sam ga uspio vratiti, ali mi je onda na rukama umro. Jedan dečko koji mi je umro u krilu, ležao je na meni i ja sam ga držao, i doslovno gledao zadnji dah kako uzima - sjeća se Maksim, ali ističe da vjeruje da se sve događalo s razlogom.
- To su neke stvari koje će sigurno ostati cijeli život. Ne kažem da su to događaji koji me noću proganjaju i zbog kojih patim, živim jedan život u u kojem vjerujem da je sve što mi se dogodilo na kraju za moju korist. Da je to nešto što je mojoj duši bilo potrebno da bi došla k sebi. Osjećam da sam sa sobom i da sam našao sebe, i da je moralo tako biti da bih došao do toga. Zato, hvala Bogu, sve je dobro - zaključuje Maksim.
Zombi zatvor i pomilovanje
Neočekivano, i s velikom radošću, Maksim je 2019. godine, nakon skoro devet godina robije u surovim uvjetima, primio vijest da je pomilovan! U to je vrijeme preminuo tajlandski kralj pa su bila dva pomilovanja - jedno za kraljevu smrt, a drugo za krunidbu novog vladara, njegova sina. Maksim je bio na popisu, ali njegovim mukama još uvijek nije bio kraj. Kako kaže, tek je tada shvatio kako izgleda pakao:
- Bio sam poslije pomilovanja deset dana u jednom zatvoru za protjerivanje koji je bio najveći pakao. Ništa naspram onoga što sam proživio, tad sam spoznao još veći šok. Ljudi tamo doslovno umiru, samo stranci su tu živjeli i nema napuštanja ćelije. Ležiš unutra dok netko ne dođe po tebe, plati ti kartu, dok ne naprave papire... Dva Nijemca koja su tu bila prije mene umrla su od kožne bolesti. Tu ti ne može nitko da ti pomogne kad uđeš. Oko 130 nas je bilo, a prva dva dana sam stajao ili sjedeo, nije bilo spavanja koliko je puno bilo. Ljudi su hodali kao zombiji, koža se raspadala kod svakoga. Poslije trećeg dana cijelo tijelo mi je bilo u bubuljicama, strašno je vruće i samo se znojiš. Svakome je bilo tako, samo što su onima koji su tu duže te bubuljice počele krvariti, to izgleda kao u nekom zombi filmu. Vidio sam čovjeka bez majice koji je stao pored mene, a leđa mu cijela krvava od rana. Nisam mogao vjerovati što se ovdje događa - rekao je on.
Povratak u svijet
Nakon deset dana pakla u "zombi zatvoru", Maksim konačno izlazi na slobodu i odlazi u Njemačku kod majke, ali ga je tek čekao proces adaptacije na vanjski svijet koji se mnogo promijenio u odnosu na period dok je on bio iza rešetaka na Tajlandu.
Jedna od prvih stvari koja ga je šokirala je što je primijetio da svi ljudi gledaju u mobilne telefone, što dok je on bio na slobodi, prije odlaska u zatvor 2011. godine, nije uzelo maha kao danas razvojem novih tehnologija. Bilo mu je teško i naviknuti se na spavanje na krevetu nakon osam godina spavanja na podu, a našao se u čudu pred voćem u supermarketu koje nije vidio otkako je uhićen.
- Kad sam izašao iz zatvora, pitali su me što bi prvo htio jesti. Nisam ni mislio na hranu, bilo mi je svejedno. Jest, kad sam ušao prvi put u prodavaonicu i vidio tamo gdje se voće prodaje, stao sam i nisam znao odakle da krenem. Samo sam razgledao i, mislim se, kako je ovo dobro, pogledaj čega sve ima. Ne pamtim kad sam video naranču, luk ili rajčicu. Na kraju, za tih osam godina, čovjek se navikne živjeti uz minimalno - opisuje on.
Nakon pomilovanja 2019. godine, Maksim je ponovo slobodan čovjek, ali, kako nam je otkrio, kćerku još nije vidio.
- Dok sam bio u zatvoru, oni su se preselili u Australiju. Njena majka se udala za Australca i otišle su živjeti tamo. U kontaktu smo, evo baš sam jutros pričao s kćeri - rekao je.
"Naučio sam pronaći sreću"
Maksim se danas posvetio dobrom životu i pomaganjem drugima da nađu unutrašnji mir i sreću koju je on počeo spoznavati još dok je bio u zatvoru.
- Postoji znanost o tome da se sve u životu može preokrenuti za naše dobro, ako to želiš. Postoje vrste treninga koji u tome mogu pomoći, da naučimo da je u životu sve za našu korist. Život nije loš, loši su ljudi koji ne znaju kamo i kuda pa prave razne gluposti da bi našli sebe. Onda oni to traže vani, daju veliki novac... U srži je sreća koju svi mi tražimo, put koji je nama urođen da njime idemo - da nađemo sreću. Samo što 99 posto naroda živi u uvjerenju da se sreća može kupiti. Da je sreća kad napravi svoju kuću, kad kupi sebi bolji auto, kad osigura djecu... 'E, onda ću da uspijem'. Ali, u suštini, sreća se drugačije nalazi i to sam ja naučio, i to je nešto što želim prenijeti - otkriva on i objašnjava:
- To su duhovni radovi, vrsta meditacija, disanja, rastezanja, koje uvijek omoguće tu unutrašnju priču, te misli koje nemaju prekida, da zastanu malo, da miruju, da mir počne vlada u tvom životu. E, kada mir počne vladati u životu, onda se i sreća počinje podizati i izlaziti. A, kroz tu sreću sve se mijenja i ta promjena onda utječe na sve - zaključio je Maksim Klasanović za MONDO.
Srbin Maksim Klasanović odrastao je i školovao se u Njemačkoj, a u mladosti se zaputio na Tajland, egzotični "raj na zemlji", gdje je lijepo živio, zasnovao obitelj i uspješno radio godinama.
Međutim, 30. travnja 2011. godine u Phuketu, njegov život se okrenuo naglavačke kad je na inzistiranje svog prijatelja Johna otišao na jednu zabavu i pristao njemu i jednom Amerikancu dati broj dilera.
Kad je diler stigao, Maksim je krenuo s Johnom i Amerikancom i ušao u automobil. Prije no što je došlo do bilo kakve primopredaje, opkolili su ih naoružani muškarci. Diler je iskočio iz auta i pobjegao već spremnim motorom, dok je Maksim istrčao iz auta i počeo trčati, ali je ubrzo, zajedno s Johnom bio uhićen.
Prekasno shvatili da je namještaljka
- Kasnije smo saznali da nismo bili jedini koji su uletjeli u tu zamku, već da su i drugi momci koji su bili u zatvoru u Phuketu bili uhvaćeni preko tog istog Amerikanca, jer mu je policija ponudila da radi za njih i da mami strance, kako bi smanjio svoju kaznu. To smo mogli vidjeti i kad smo bili uhićeni, jer njega nije bilo nigdje. U stanici policije smo vidjeli kako se on šeta vani - počeo je Maksim svoju priču za MONDO.
U stanici, policajci su Maksimu ponudili dogovor, ali bilo je to nešto na što nije mogao pristati...
- Ja sam bio taj koji je napravio najmanji prekršaj i mislili su da sam spreman na sve da bih se izvukao. Međutim, ja jesam imao poznanstvo (s dilerom), ali mi nije padalo na pamet da nekog drugog dovedem u takvu nevolju. Osjećao sam se usamljeno i prevareno, i kako onda da ja prevarim nekog drugog? Zato sam policiji na tu ponudu rekao da ne znam nikoga i da nemam nikakve brojeve - rekao je on.
Odvjetnik koji mu je "zapečatio" sudbinu
Kako bi se što brže izvukao iz nepovoljne situacije, Maksimu je obitelj pronašla odvjetnika na popisu iz ambasade, ni ne sluteći da prevarama nije kraj.
- Odvjetnik je izmislio priču da mu je policija rekla da ja trebam promijeniti svoju izjavu, da slažem da ne poznajem Johna i ostale, ali kad sam to uradio, policajci su me začuđeno gledali. Tad sam već znao da je nešto pošlo po krivu. I kad je policija došla da izjavi da sam ja lagao pred sudom, tad sam znao da me odvjetnik prevario. Dobio sam 13 godina. Nisu ni spomenuli da je moj dio krivice bio to što sam dao broj telefona prijatelju, a on ga je dao tom Amerikancu i njih dvojica su onda zvala dilera. Na sudu su izjavili sa da sam lagao pred sudom i da poznajem Johna, koji je moj prijatelj, i da oni imaju informaciju da mi surađujemo kao banda. Oni su to dodali jer su bili ljuti što sam promijenio izjavu. Prije toga su uvijek bili na mojoj strani i govorili mi da kažem istinu i da ću onda ići kući, da je moj prekršaj najmanji. Uglavnom, dobio sam toliko godina jer su me okarakterizirali kao člana bande - otkriva Maksim za srpski portal.
---
---
Odvjetnik-prevarant ga je dva tjedna kasnije posjetio u zatvoru i obećao mu da će vratiti sav novac (52.000 eura), da bi na kraju njegovoj majci vratio samo 3.000 eura uz riječi da "treba biti sretna što je i to dobila, jer joj je sin trebao biti osuđen na doživotnu kaznu". Maksim je poslije saznao i da mu je "odvjetnik" ukrao i Rolex sat koji mi je policija oduzela prilikom uhićenja. On je navodno sat "vratio" njegovoj majci, no kad je Maksim izašao iz zatvora, vidio je da je u pitanju kopija, a ne original.
U trenutku kad je čuo da će na Tajlandu robijati tolike godine, Maksim kaže da ništa nije osjetio.
- Praznina. Nije bilo moguće osjetiti ništa. Jednostavno sam sjeo i sljedeća dva sata bio u nekoj praznini. Nisam plakao, bio tužan ili ljut, ništa od toga. To je neka vrsta praznine koju je teško opisati. Nema emocije. Možda je neka vrsta šoka, ne znam - prisjeća se on.
Zvono iznad glave, miris wc-a, uvijek upaljeno svjetlo
- Kad nemaš nekog iskustva sa zatvorima, očekuješ samo ono što poznaješ kroz filmove ili knjige. Kad sam došao do ćelije, u njoj je u tom trenutku bilo 180 ljudi. Sve sam očekivao, samo ne to da ne mogu naći mjesto da spustim nogu da bih došao do tog mjesta kod toaleta gdje su stranci. Jedan Tajlanđanin mi je rekao da idem k njima, "jer sam jedan od njih". Dođeš tamo i u šoku si. Sjediš i gledaš njih. Svi te odmah pitaju tko si, odakle si, zbog čega si tu. Na Tajlandu, 12 grama droge je veliki prekršaj - priča Maksim za MONDO o svojim prvim danima u zatvoru u Phuketu, gdje je proveo godinu dana i sedam mjeseci, nakon čega je prebačen u Bombat Piset Klang, najteži zatvor u Bangkoku, gdje je proveo još šest i pol godina do pomilovanja za koje u početku nije ni sanjao da će biti moguće.
- Sve je kao film. Gledaš i razmišljaš, gdje se ovdje sjedi, gdje ćemo spavati, tko je ovaj narod. Svi te gledaju raznim očima, u tom trenutku kao da vidiš 1.000 različitih emocija koje padaju na tebe i ne znaš što da misliš. Osjećaš taj miris iz wc-a, a iznad nas stranaca su smjestili neko zvono koje se udara na svakih 15 minuta kao znak čuvarima koji su vani da je sve u redu. To zvono ide cijelu noć i cijeli dan, nikad ne prestaje. Trebaju ti dva, tri tjedna dok uspiješ da spavati s tim, da živiš s tim, svjetla su upaljena stalno... Tako počinje život u zatvoru. Dan za danom učiš više, kad otvore ćeliju trčiš na pranje pa na jelo. U početku si nitko i ništa, tako ćeš i dobiti, vode koliko ostane za pranje, ono što ostane od jela, ako uopće možeš jesti tu hranu. Sve je doživljaj. Nemaš vremena doći k sebi, stati i razmisliti o svemu. Prve dvije, tri nedjelje si samo u nekom stanju, čudiš se svemu - otkriva on.
Maksim je onda počeo pisati. Imao je dnevnik, točnije papiriće koje je skupljao, i na kojima je svaku večer pred spavanje bilježio događaje za koje kaže da je smatrao da ih "ne smije zaboraviti".
Tako je nastala knjiga koju je objavio nakon izlaska pod nazivom "Bio sam u paklu i pronašao raj u sebi", a koja se može naći u knjižarama.
Zatvorska hijerarhija - "Nemilosrdno su ih tukli"
- Tajlanđani su u suštini miran, dobar narod... Mi smo bili loši. Nas pedeset stranaca, bili smo glasni, uvijek imamo nešto za reći. Oni znaju svoju zemlju i u kakvoj su situaciji, pa su mirniji. Nas su pustili na miru. Mi smo imali svaki dan neki problem među sobom, netko se svaki dan tukao. Ljudi su gubili živce – neki su poput mene imali ženu i djecu vani, drugi su shvatili da neće nikada izaći, ali 90 posto njih prevarili su odvjetnici. Neki su izgubili i više novca nego ja. Prvi u hijerarhiji su naravno Tajlanđani. Oni su najvažniji u njihovoj zemlji, kako van zatvora, tako i u njemu. Na drugom mjestu su svi drugi Azijati, mi bijelci smo na trećem mjestu, a na četvrtom mjestu su crnci - ističe Maksim i otkriva kako su čuvari znali biti brutalni, ali samo prema svom narodu.
- Imali smo mnogo tih čuvara koji su tu kao psihopate. Nas nisu toliko dirali, jer su se možda bojali ambasada, ali njihov narod, tko se nije pridržavao zakona unutar zatvora, njih su tukli često. Vidio sam neke stvari za koje nisam mogao shvatiti da ih čovjek može učiniti čovjeku. Bilo što da učine, mali prekršaj, da je ukrao malo od jela ili nekome lupio šamar, mnogo su to kažnjavali. Bilo je i onih koji su samo htjeli pokazati da oni tu imaju moć, pa bi trojica, četvorica čuvara opkolili jednog zatvorenika i udarali ga da svi gledaju. Nas je bilo 2.000 ljudi u zatvoru u Phuketu, pa nas oni odvedu na nogometno igralište gdje udaraju dvojicu zatvorenika i nas puste da svi gledamo. Bilo ih je svakakvih, a malo je bilo onih koji mogu ili žele pomoći - rekao je bivši zatvorenik.
U prvoj tučnjavi je izgubio, ali onda...
Kako nam je Maksim ispričao, tučnjave su bila česta pojava među zatvorenicima, a on nije bio izuzetak...
- Moja prva tučnjava bila je s nekim Amerikancem koji je ležao pored mene, bio je profesionalni američki marinac koji je jednu devojku nožem isjekao na komade i bacio je u dijelovima u torbi. Ali su ga našli jer je u toj torbi bio i njegov broj telefona. On je dobio deset godina, jer je u obrani rekao da nije bila njegova krivica i da je ona htjela ubiti njega pa da se on samo branio. Rekao sam mu da mu ništa ne vjerujem, zbog čega me napao. Potukli smo se i ja sam tu tučnjavu izgubio. U zatvor sam ušao sa 70 kila, a izašao s 95. Nisam se znao tuči u početku - priča on za MONDO, pa otkriva situaciju kad mu je "pao mrak na oči".
- Kasnije sam se potukao s jednim crncem koji uzeo stvari od nekog djeda na kojeg sam ja bio pazio. Meni je to bilo toliko krivo da sam ga napao. Ali, već tada sam bio u treningu, bio sam jak. Taj dan, ne znam što mi je bilo da sam toliko poludio na tog dečka što je uzeo i bacio stvari tog djeda i na njihovo mjesto stavio svoje. Krenuo sam na njega i udarao ga, dok me nisu skinuli s njega. U Phuketu sam se tukao s jednim Irancem jer nije htio da leži kako sam mu rekao. Potukao sam se i s jednim iz Tunisa. Svima nam se to događalo - tvrdi Maksim.
Otkrio je i da je stekao prijatelje tijekom godina provedenih u zatvoru. I dan-danas se dopisuje s mnogima, a s nekima se uspio i vidjeti.
- Svi su oni bili potrebni da tu uspijemo. Onaj tko je ostao u samoći, on i nije uspio izaći iz tog zatvora kako treba. Tu ne trebaš biti dugo da bi se tvoj duh pokvario. Ljudi su nakon godinu dana već izlazili nenormalni na neki način. Moja najveća snaga bila je, naravno, moja kći i majka. Na njih sam stalno mislio i molio se Bogu za njih svaki dan. To mi je bilo važno, ta nada da ću ih opet vidjeti. To mi je dalo snagu, bilo je trenutaka i kad sam mislio da neću izdržati tih 13 godina. Čak i Tajlanđani bi mi govorili kad bi netko umro u ćeliji: 'Stranac, ti 13 godina nećeš preživjeti'. Njima je to smiješno - prisjeća se Maksim.
embed_photo}4927582{/embed_photo}
Rekao je da su mu zdrav razum sačuvale i mačke koje je hranio i brinuo o njima u zatvoru u Bangkoku, ali i pozitivan pogled na život – hvatanje za sve što može pomoći da preživi godina u zatočeništvu.
Život u zatvoru
Dani su zatvoru su imali rutinu i pravila, priča Maksim, i točno se znalo kad se što radi.
- U devet sati navečer gasi se televizor na kojem je 90 posto uvijek muzika, a 10 posto te njihove neke serije koje nas strance ne zanimaju. Naučio sam pjevati pjesme kad sam naučio jezik, neke sam i zavolio. Nitko te ne tjera da spavaš, ali moraš biti tih. Ustajemo ujutro u sedam sati, kad se ćelija otvara i svi izlazimo. Kupamo se, doručkujemo. Onda se svi zatvorenici prebrojavaju, pa poslije radiš što želiš u toj jednoj vanjskoj prostoriji. Ja sam to vrijeme, tih šest-sedam sati vani, koristio da treniram, malo pričam s nekim... U ćeliju nas vraćaju oko tri sata, zaključaju nas i to je to - rekao je on.
Maksim je na Phuketu imao pravo na posjete tri puta tjedno, ali samo pet do deset minuta preko stakla, a u Bangkoku je isto bila tri puta tjedno, ali između 15 i 20 minuta. Smije doći tko god želi, a, kako kaže, u početku ga je posjećivalo dosta bivših zatvorenika kojim je pomagao pri dolasku u zatvor. Najviše se radovao posjetima tadašnje partnerice i kćeri, ali se to sve prorijedilo kad je prešao u zatvor u Bangkoku. Majka ga je tamo posjećivala jednom godišnje, ali je utjehu nalazio u razgovorima s prijateljicom iz Bangkoka za koju kaže da mu je bila "kao druga majka", i koja ga je posjećivala jednom u dva tjedna.
Borba za zdrav razum
- Najteže je to što ti je oduzeta sloboda. To zna samo onaj tko je doživio što to znači kad nemaš slobodu. To je nešto neopisivo. Netko drugi to može razumjeti, ali ne i osjetiti. Toliko je specifično i to je najteže prihvatiti, da čovjek više ne odlučuje o svom životu. Sad si tu, zatvoren i ne zna se kad će doći taj dan kad ćeš izaći. Bilo je vrlo teško to što čovjek ne može spavati kad hoće, ne može se odmoriti, isključiti sav taj zvuk oko sebe. Zamisli da nemaš nijedan trenutak da sjedneš sam negdje ili da se odmoriš, toga nije bilo. U ćeliji na Phuketu bilo je i do 300 ljudi u jednoj ćeliji, onda u Bangkoku do 70 ljudi u 60 kvadrata, to je uvijek glasno, netko uvijek priča. Neki pričaju glasno, pa pjevaju, ima tu svašta, ali nema mira - priča Maksim za MONDO.
- Mir daje čovjeku neku snagu i čistoću, unutrašnju organizaciju, ali kad to nemaš, onda je jako važno početi raditi, naći neke stvari koje ti vraćaju taj mir. Mnogi ljudi samo čekaju da se nešto promijeni, a to učini sve još težim - dodaje on.
Maksim je našao "bijeg" u treninzima, ali i u nečemu što prije u životu nije prakticirao - čitanju knjiga.
- Brzo sam shvatio da moram nešto promijeniti i počeo sam trenirati. To mi je bila prva mogućnost da isključim sve oko sebe i da se samo fokusiram na vježbu. Druga stvar je bila čitanje knjiga, što nikad prije nisam radio. Dotad sam bio pročitao ukupno pet knjiga i znam i koje su to knjige, a tad kad sam ušao u zatvor, knjiga je bilo mnogo. Na Phuketu u tih godinu i sedam mheseci pročitao sam više od sto knjiga, a neke sam čitao i po dva puta. To je bio moj izlazak iz zatvora, izlazak u svijet, knjige su me vodile vani - rekao je Maksim.
Neminovno je da neke stvari čovjeku nedostaju u ograničenim zatvorskim uvjetima, ali kako Maksim otkriva, s vremenom sve nestaje...
- Kad tek dođeš u zatvor, sve ti nedostaje. Tamo su se ljudi šalili što bi sve učinili za jedno pivo, jedan Šveđanin je govorio kako bi sebi mali prst odmah odsjekao da popije jedno. Ali, kroz godine, sve je manje toga i ostaje ono što ti najviše znači, dijete, obitelj. Sve drugo polako nestaje, shvatiš da to nije ništa što će ti pomoći u životu, to da popiješ jedno pivo ili pojedeš ćevape - ističe on.
"Umro mi je na rukama"
Kad pogleda unatrag na godine provedene iza rešetaka u stranoj zemlji, neke situacije su mu posebno ostavile trag.
- Ostat će mi urezano kako mi kći dolazi prvi put i gleda me kroz to staklo, prvi put kad mi je majka došla, kad su me razdvojili jednom poslije suda, kad me čuvar razdvojio od kćerke, ona plače, a mene bacaju na pod. To ostaje. Bilo je svega. Čovjek koji je počinio samoubojstvo, a ja sam ga pokušao reanimirati. Bio mi je dobar prijatelj i zamalo sam ga uspio vratiti, ali mi je onda na rukama umro. Jedan dečko koji mi je umro u krilu, ležao je na meni i ja sam ga držao, i doslovno gledao zadnji dah kako uzima - sjeća se Maksim, ali ističe da vjeruje da se sve događalo s razlogom.
- To su neke stvari koje će sigurno ostati cijeli život. Ne kažem da su to događaji koji me noću proganjaju i zbog kojih patim, živim jedan život u u kojem vjerujem da je sve što mi se dogodilo na kraju za moju korist. Da je to nešto što je mojoj duši bilo potrebno da bi došla k sebi. Osjećam da sam sa sobom i da sam našao sebe, i da je moralo tako biti da bih došao do toga. Zato, hvala Bogu, sve je dobro - zaključuje Maksim.
Zombi zatvor i pomilovanje
Neočekivano, i s velikom radošću, Maksim je 2019. godine, nakon skoro devet godina robije u surovim uvjetima, primio vijest da je pomilovan! U to je vrijeme preminuo tajlandski kralj pa su bila dva pomilovanja - jedno za kraljevu smrt, a drugo za krunidbu novog vladara, njegova sina. Maksim je bio na popisu, ali njegovim mukama još uvijek nije bio kraj. Kako kaže, tek je tada shvatio kako izgleda pakao:
- Bio sam poslije pomilovanja deset dana u jednom zatvoru za protjerivanje koji je bio najveći pakao. Ništa naspram onoga što sam proživio, tad sam spoznao još veći šok. Ljudi tamo doslovno umiru, samo stranci su tu živjeli i nema napuštanja ćelije. Ležiš unutra dok netko ne dođe po tebe, plati ti kartu, dok ne naprave papire... Dva Nijemca koja su tu bila prije mene umrla su od kožne bolesti. Tu ti ne može nitko da ti pomogne kad uđeš. Oko 130 nas je bilo, a prva dva dana sam stajao ili sjedeo, nije bilo spavanja koliko je puno bilo. Ljudi su hodali kao zombiji, koža se raspadala kod svakoga. Poslije trećeg dana cijelo tijelo mi je bilo u bubuljicama, strašno je vruće i samo se znojiš. Svakome je bilo tako, samo što su onima koji su tu duže te bubuljice počele krvariti, to izgleda kao u nekom zombi filmu. Vidio sam čovjeka bez majice koji je stao pored mene, a leđa mu cijela krvava od rana. Nisam mogao vjerovati što se ovdje događa - rekao je on.
Povratak u svijet
Nakon deset dana pakla u "zombi zatvoru", Maksim konačno izlazi na slobodu i odlazi u Njemačku kod majke, ali ga je tek čekao proces adaptacije na vanjski svijet koji se mnogo promijenio u odnosu na period dok je on bio iza rešetaka na Tajlandu.
Jedna od prvih stvari koja ga je šokirala je što je primijetio da svi ljudi gledaju u mobilne telefone, što dok je on bio na slobodi, prije odlaska u zatvor 2011. godine, nije uzelo maha kao danas razvojem novih tehnologija. Bilo mu je teško i naviknuti se na spavanje na krevetu nakon osam godina spavanja na podu, a našao se u čudu pred voćem u supermarketu koje nije vidio otkako je uhićen.
- Kad sam izašao iz zatvora, pitali su me što bi prvo htio jesti. Nisam ni mislio na hranu, bilo mi je svejedno. Jest, kad sam ušao prvi put u prodavaonicu i vidio tamo gdje se voće prodaje, stao sam i nisam znao odakle da krenem. Samo sam razgledao i, mislim se, kako je ovo dobro, pogledaj čega sve ima. Ne pamtim kad sam video naranču, luk ili rajčicu. Na kraju, za tih osam godina, čovjek se navikne živjeti uz minimalno - opisuje on.
Nakon pomilovanja 2019. godine, Maksim je ponovo slobodan čovjek, ali, kako nam je otkrio, kćerku još nije vidio.
- Dok sam bio u zatvoru, oni su se preselili u Australiju. Njena majka se udala za Australca i otišle su živjeti tamo. U kontaktu smo, evo baš sam jutros pričao s kćeri - rekao je.
"Naučio sam pronaći sreću"
Maksim se danas posvetio dobrom životu i pomaganjem drugima da nađu unutrašnji mir i sreću koju je on počeo spoznavati još dok je bio u zatvoru.
- Postoji znanost o tome da se sve u životu može preokrenuti za naše dobro, ako to želiš. Postoje vrste treninga koji u tome mogu pomoći, da naučimo da je u životu sve za našu korist. Život nije loš, loši su ljudi koji ne znaju kamo i kuda pa prave razne gluposti da bi našli sebe. Onda oni to traže vani, daju veliki novac... U srži je sreća koju svi mi tražimo, put koji je nama urođen da njime idemo - da nađemo sreću. Samo što 99 posto naroda živi u uvjerenju da se sreća može kupiti. Da je sreća kad napravi svoju kuću, kad kupi sebi bolji auto, kad osigura djecu... 'E, onda ću da uspijem'. Ali, u suštini, sreća se drugačije nalazi i to sam ja naučio, i to je nešto što želim prenijeti - otkriva on i objašnjava:
- To su duhovni radovi, vrsta meditacija, disanja, rastezanja, koje uvijek omoguće tu unutrašnju priču, te misli koje nemaju prekida, da zastanu malo, da miruju, da mir počne vlada u tvom životu. E, kada mir počne vladati u životu, onda se i sreća počinje podizati i izlaziti. A, kroz tu sreću sve se mijenja i ta promjena onda utječe na sve - zaključio je Maksim Klasanović za MONDO.
Srbin zbog minornog prekršaja na Tajlandu osuđen na 13 godina zatvora: boravio je među ‘zombijima‘, prijatelj mi je umro na rukama, no iz svega je izašao jači. ‘Sve se u životu događa za naše dobro!‘
Srbin Maksim Klasanović odrastao je i školovao se u Njemačkoj, a u mladosti se zaputio na Tajland, egzotični "raj na zemlji", gdje je lijepo živio, zasnovao obitelj i uspješno radio godinama.
Međutim, 30. travnja 2011. godine u Phuketu, njegov život se okrenuo naglavačke kad je na inzistiranje svog prijatelja Johna otišao na jednu zabavu i pristao njemu i jednom Amerikancu dati broj dilera.
Kad je diler stigao, Maksim je krenuo s Johnom i Amerikancom i ušao u automobil. Prije no što je došlo do bilo kakve primopredaje, opkolili su ih naoružani muškarci. Diler je iskočio iz auta i pobjegao već spremnim motorom, dok je Maksim istrčao iz auta i počeo trčati, ali je ubrzo, zajedno s Johnom bio uhićen.
