Nestašica vode postaje način života u gradovima diljem svijeta: nestašicu, među ostalima, već dobro osjećaju američki Los Angeles, južnoafrički Cape Town, indonezijski grad Jakarta te, kako se klimatske promjene pogoršavaju, i mnogi drugi gradovi, čije vlasti, da bi izbjegle ili odgodile krizu, vodu osiguravaju sa sve udaljenijih izvorišta.
Ali jedan je grad – o čijem je sadašnjem stanju s vodom veliki članak objavio Los Angeles Times – paradigmatičan primjer problemâ s vodom: lošeg upravljanja vodnim resursima, loše i slabo održavane infrastrukture, nespremnosti na klimatske promjene koje donose sve veće temperature i sve manje oborina; kao posljedicu svega toga dvadesetdvomilijunski grad vodu, i to loše kvalitete i neredovito, osigurava cisternama.
Uza sve, manjak vode dodatno raslojava društvo: bogati do vode dolaze kod privatnih dobavljača i mogu je imati u izobilju. Većina stanovnika kaže da piju samo flaširanu vodu jer nemaju povjerenja u onu gradsku, bilo da dolazi iz cisterni ili iz slavina. Uz trenutnu nestašicu – čekaju se kiše da je ublaže – mnogi su prisiljeni osloniti se na skupu vodu u bocama, ne samo za piće i kuhanje, nego i za pranje, reciklirajući je poslije za ispiranje zahoda.
No što su siromašniji, građani Mexico Cityja sve su manje u mogućnosti kupovati flaširanu vodu. Umjesto toga, čekaju cisterne, nekad i danima.
Razliku u odnosu na druge gradove čini i to što je Mexico City grad koji su Asteci utemeljili na jezerskom otoku kao “vodeni grad”; njegov problem kroz povijest nikad nije bio nadoknađivanje manjka, nego oslobađanje viška vode, osobito nakon sezone kiša. Takve startne pozicije s ogromnim količinama vode potpuno su poništene – prekomjerna urbanizacija, betonizacija, širenje grada, loše korištenje vodnih resursa i njihovo rasipanje u ogromnom postotku, potpisano klimatskim promjenama, danas iniciraju političke “tko je kriv” i “nije istina” optužbe i sukobe, te potragu sve dublje i dalje na izvorima i rezervoarima sa sve manje vode.
Podzemne spremnike trebale bi napuniti kiše, ali ne samo što je oborina sve manje – urbana prostranstva kišu ne mogu ni upiti da bi se napunili podzemni rezervoari. Sva ta voda s neba jednostavno se “prolije” neiskorištena. “Gradovi su u osnovi neporozna okruženja”, kaže Victoria Beard, profesorica gradskog i regionalnog planiranja na Sveučilištu Cornell. “Područja koja trebaju napuniti podzemne rezerve vode zagušena su cementom i betonom.” Mnogi smatraju da vode još uvijek ima dovoljno, odnosno moglo bi je biti dovoljno da nema ogromnog rasipanja.
U svakom slučaju, stručnjaci širom svijeta upozoravaju da će se svaki megagrad relativno brzo naći na prijelomnoj točki kad je voda u pitanju; za Mexico City kažu da je njegov “nulti dan” već stigao.