Bilo je to ludih 14 dana u Moskvi. Počelo je tako što su šef države i šef parlamenta jedan drugoga raspustili i jedan drugome oduzeli ovlasti, a završilo je uličnim borbama i granatiranjem zgrade parlamenta, s preko 150 mrtvih.
Čitav sukob – koji je započeo kao pravni spor i ustavna kriza, a završio mitraljezima i tenkovskim granatama, na rubu građanskog rata - odvijao se od 21. rujna do 4. listopada 1993. godine, prije točno trideset godina. U ta dva tjedna prelomljena je budućnost Rusije: da je tadašnji predsjednik države Boris Jeljcin izgubio, Rusija bi danas bila parlamentarna republika.
Ali Jeljcin je pobijedio, parlament je izgubio i Rusija je danas to što jest: predsjednička republika u kojoj predsjednik ima carske ovlasti, a parlament u principu služi kao politički dekor simulirane demokracije.
Mnogi takvu Rusiju pripisuju Putinu, ali aktualni ruski sustav je te „vruće jeseni” 1993. stvorio Jeljcin. Kojeg su – nota bene – Amerika i Zapad u tom času, a i kasnije, zdušno podržavali.
A sve je, naravno, počelo raspadom Sovjetskog Saveza.
Odnosno, preciznije: sve je počelo padom sovjetskog socijalizma. Jer u najdubljem sloju sukoba – osim poslovične borbe za vlast između raznih političkih frakcija – stajale su nerazrješive razlike oko ekonomskog uređenja nove, tek nastale ruske države.
Umjesto prosperiteta - kolaps
Sovjetski Savez službeno se raspao 26. prosinca 1991., a Boris Jeljcin, prvi predsjednik Ruske Federacije, već 2. siječnja 1992. službeno uvodi program neoliberalnih ekonomskih reformi koje su „šok-terapijom” – naglom i potpunom deregulacijom tržišta i
masovnim privatizacijama - rusko socijalističko gospodarstvo trebale transformirati u modernu kapitalističku državu.
Građanima Rusije ta je tranzicija zaista došla kao epohalni šok. Kao i svima u Istočnoj Europi, obećana im je nova era slobode, demokracije, prosperiteta i rasta standarda, a umjesto toga dogodio se ekonomski kolaps: već u prvoj polovici 1992. prosječna primanja građana Rusije pala su dva do dva i pol puta.
Cijene su naglo porasle, pa su vrtoglava inflacija i veliki pad realnih plaća likvidirali štednju građana. Državna potrošnja je radikalno smanjena, a na snagu su stupili visoki novi porezi. Duboka kreditna kriza ugasila je mnoge industrije i zatvorila tvornice, čime je Rusija ušla u duboku depresiju. Kao posljedica toga, nezaposlenost je dosegla rekordne razine. Odjednom je veliki dio stanovništva pao ispod egzistencijalnog minimuma.
„Po parametrima potrošnje, rusko društvo bilo je odbačeno 20 godina unazad, što je uzrokovalo teški društveni šok”, napisala je 1997. ruska ekonomistica Natalija Rimaševskaja u znanstvenom članku „Socijalne posljedice ekonomske transformacije u Rusiji”, objavljenom u časopisu „Sociološka istraživanja”.
‘Ekonomski genocid‘
Svih 150 milijuna Rusa na početku priče dobilo je vaučere za privatizaciju, ali u takvoj ekonomskoj katastrofi većina ih je morala jeftino prodati za golo preživljavanje. Pokupovali su ih direktori industrijskih ili financijskih grupa, razni novopečeni poduzetnici i kriminalne organizacije.
Tako su nastali šampioni ruske tranzicije: oligarsi. Iz te prve, Jeljcinove generacije oligarha, najpoznatiji su Vladimir Gusinski i Boris Berezovski, koji su već tada bili na čelu bankarskih i medijskih carstava. Nasuprot njima stajali su milijuni osiromašenih i obespravljenih, kao u marksističkoj drami.
U tim okolnostima počela su mrmorenja protiv Jeljcinove ekonomske politike, a sve jača opozicija okupljala se oko dva čovjeka koja su pozivala na zaustavljanje reformi. Jedan je bio Jeljcinov vlastiti zamjenik, potpredsjednik Ruske Federacije (funkcija koja
ni prije ni nakon njega nikad nije postojala), general Aleksandar Rudskoj – koji je Jeljcinov program nazvao „ekonomskim genocidom” – a drugi je bio predsjednik parlamenta, čečenski ekonomist Ruslan Hazbulatov.
Prema tada važećem ruskom ustavu iz sovjetske ere (iz 1978.), vrhovni organ državne vlasti bio je parlament, odnosno Kongres narodnih izaslanika i Vrhovni Sovjet. Jeljcinu to nije odgovaralo. Želio je povećati vlastite ovlasti kako bi proveo svoju glavnu misiju - masovnu privatizaciju u Rusiji.
Odnosno, kako je to 2006. formulirao Jegor Gajdar, prvi postsovjetski premijer Rusije i glavni ruski ideolog „šok-terapije”, koji je 1992. ukinuo državnu regulaciju cijena: cilj je bio stvoriti klasu vlasnika, kako bi se onemogućio svaki „povratak socijalizma”.
Zato je Zapad podržavao Jeljcina i njegovu ekipu.
Zemlja s dva predsjednika
Jeljcin je vladao dekretima, a odluke parlamenta često su bile oprečne njegovima. To svojevrsno dvovlašće počelo se zaoštravati u srpnju i kolovozu 1993.: dok je Jeljcin bio na godišnjem odmoru, parlament je radio i donio niz dekreta kojima se revidirala ekonomska politika kako bi se „okončala podjela društva”.
„Predsjednik izdaje dekrete kao da nema Vrhovnog sovjeta, a Vrhovni sovjet suspendira dekrete kao da nema predsjednika”, ustvrdio je 13. kolovoza komentator ruskog lista Izvestija.
Uz to, parlament je pokrenuo i istrage ključnih Jeljcinovih savjetnika, koji su optuženi za korupciju. Jeljcin uzvraća 1. rujna, kada suspendira ključnog protivnika – svog potpredsjednika Rudskoja, koji je 1991. izabran na istoj listi kao i on. Kako je pojasnio Jeljcinov glasnogovornik, Rudskoj je suspendiran – pazite ovo! - zbog „optužbi za korupciju”.
Vrhovni sovjet 3. rujna odbacuje Jeljcinovu suspenziju Rudskoja, ali Jeljcin 21. rujna kreće u završnu bitku i povlači „rubikonski potez” – potpisuje dekret 1400 o raspuštanju parlamenta. U govoru
tumači da time može provesti brzu tranziciju prema neoliberalnim ekonomskim reformama.
Potpredsjednik Rudskoj naziva Jeljcinov potez „državnim udarom”, a na ulice Moskve izlaze deseci tisuća anti-Jeljcin prosvjednika. Već idućeg dana parlament proglašava dekret 1400 „neustavnim”, te razrješuje Jeljcina predsjedničke dužnosti, a za v.d. predsjednika do novih izbora imenuje - potpredsjednika Rudskoja. A on odmah smjenjuje tri ključna Jeljcinova ministra: Pavela Gračeva (obrana), Nikolaja Goluška (sigurnost) i Viktora Jerina (unutarnji poslovi), umjesto kojih imenuje nove ljude.
Tako su počela luda dva tjedna administrativnog dvovlašća: Rusija je tih dana imala dva predsjednika te po dva ministra obrane, sigurnosti i policije.
‘Uhitite Jeljcina!‘
Narodni zastupnici i članovi Vrhovnog Sovjeta zabarikadirali su se u zgradi parlamenta, poznatoj pod imenom Bijela kuća (Beli dom). Jeljcin je okružio zgradu policijskim kordonom, isključivši parlamentarcima struju, toplu vodu i telefon, kako bi ih prisilio na uzmak.
Ali pred zgradu parlamenta, u pomoć opkoljenim zastupnicima, stižu njihove pristaše, politički šarolik svijet: članovi i simpatizeri raznih komunističkih i socijalističkih organizacija, naoružani nacionalisti iz Fronta nacionalnog spasa (NSF), ratni veterani...
Prvi krvavi sukobi između specijalne policije i anti-Jeljcin prosvjednika izbijaju 28. rujna. Isti dan Jeljcinovo ministarstvo unutarnjih poslova oko zgrade parlamenta podiže barikade i bodljikavu žicu. Ministarstvo 1. listopada iznosi procjenu da se u zgradi, skupa s Jeljcinovom opozicijom, nalazi i oko 600 boraca „s velikim zalihama oružja”.
Finale krize počinje 3. listopada, kada anti-Jeljcin prosvjednici probijaju policijski kordon oko Bijele kuće i na glavnim ulicama Moskve podižu svoje barikade. S balkona Bijele kuće obraća im se Rudskoj, koji im naređuje da formiraju bataljune te da zauzmu ured
gradonačelnika i zgradu državne televizije, TV centar Ostankino. A predsjednik parlamenta Ruslan Hazbulatov im poručuje da krenu i na Kremlj, da uhite „kriminalca i uzurpatora Jeljcina”.
Istog dana u 16 sati Jeljcin potpisuje dekret o proglašenju izvanrednog stanja u Moskvi. Sada je svima jasno da počinje rasplet, ali nitko još ne zna hoće li i koliko biti krvav.
Ruski tenkovi gađaju ruski parlament
Pristaše parlamenta tog su dana samo polovično ispunili naređenje generala i v.d. predsjednika Rudskoja: uspjeli su zauzeti ured moskovskog gradonačelnika, ali su ih pred TV centrom Ostankino dočekale jake snage specijalne policije, koja je bila pod Jeljcinovom kontrolom. U žestokom sukobu specijalne snage do ponoći uspijevaju odbaciti anti-Jeljcin prosvjednike, pri čemu su ubijena najmanje 62 prosvjednika (među njima i američki odvjetnik Terry Michael Duncan, koji se tamo zatekao).
U Moskvi je zavladao kaos. Nitko nije znao što se događa, jer je Jeljcin već otprije stekao kontrolu nad medijima – tako da ruska državna televizija nije izvještavala o ubojstvima u Ostankinu – a neovisne radio stanice tog su dana zapaljene.
Također, nitko nije znao na čiju će stranu stati vojska. Prema kasnijim izvještajima, vojska se nekoliko sati dvoumila kako odgovoriti na Jeljcinov poziv na akciju. Neki generali izrazili su namjeru podržati parlament, ali su u posljednji trenutak prešli na Jeljcinovu stranu.
I to je presudilo: u zoru 4. listopada, nekoliko sati nakon masakra u Ostankinu, zgradu parlamenta okružilo je deset tenkova: pet ih je stajalo na mostu Novi Arbat, a pet na igralištu Pavlik Morozov sa stražnje strane zgrade.
To je ikonički prizor ove krize: ruski tenkovi gađaju ruski parlament. Ciljali su više katove, kako bi se parlamentarce i naoružane prosvjednike natjeralo na predaju, što se i dogodilo. General Rudskoj u očaju je preko jedinog preostalog neovisnog
radija, Eho Moskve, pozivao zračne snage da bombardiraju Kremlj, ali nije bilo odziva. Jeljcin je pobijedio.
Prema službenim izvorima, u borbama 3. i 4. listopada u Ostankovu i oko Bijele kuće poginulo je 157 ljudi, među njima i 25 vojnika (neki izvore navode i veće brojke), što je bio najkrvaviji sukob u Moskvi od Oktobarske revolucije. General Rudskoj i šef parlamenta Hazbulatov su uhićeni i strpani u zatvor, ali su u veljači 1994., nakon što je Jeljcin učvrstio vlast, pušteni i amnestirani.
Destruktivna konkurencija
Posljedice tih događaja i danas se osjećaju u Rusiji. Neki čak drže da se istinski demokratski pokret nastao Gorbačovljevom perestrojkom raspao upravo u listopadu 1993., da bi konačno završio u kontrarevoluciji. Novi Ustav Ruske Federacije, koji je nakon Jeljcinove pobjede usvojen u prosincu 1993., dodijelio je predsjedniku gotovo apsolutističke ovlasti, koje danas uživa Vladimir Putin.
Naknadno se pokazalo da je tih „14 ludih dana u Moskvi” dovelo do potpune dominacije izvršne vlasti nad ostalim ograncima i onemogućilo izgradnju parlamentarne republike.
U Rusiji i danas postoje različiti pogledi na ulogu parlamenta. Za njegovo jačanje kasnije se zalagao i jedan od tvoraca spomenutog Ustava iz 1993., pravni ekspert Mihail Krasnov. Iako drži da je takav Ustav 1993. bio „opravdan”, jer „parlament nije trebao sprečavati predsjednika Jeljcina u provođenju reformi”, 2013. je za Russia Beyond ocijenio je da se radilo o Ustavu „prijelaznog razdoblja”, kojeg bi sada trebalo mijenjati:
„Predsjednik treba zadržati ulogu stabilizatora, a vlada mora provoditi politički kurs koji određuje parlament i podnositi izvještaj parlamentu”, rekao je tada Krasnov.
S druge strane, ruski politolog Valerij Fjodorov, direktor Sveruskog centra za proučavanje javnog mnijenja (VCIOM), u istom članku iz 2013. konstatira da za Rusiju „parlamentarna republika nije prirodna”, nego je prirodna „jaka predsjednička ili monarhijska vlast”:
„Ruska politika je po svojoj prirodi nekonkurentna. Čim se javi konkurencija, ona zadobije destruktivan karakter. Stoga i elita i narod bježe od takve konkurencije i traže jedinstvenog lidera koji ih može ujediniti”, ustvrdio je Fjodorov.