StoryEditor
RegijaPRESUDIO MU VIRUS

Naš je novinar prije tri godine gledao Momčila Krajišnika u oči: ‘Pitate me kakvo je lice zločinca? Običan čovjek ne bi vidio što i žrtva‘

Piše Damir Tolj
15. rujna 2020. - 17:58
Srpski dvoglavi orao ukrašavao je zid Krajišnikova stanaTom Dubravec/Cropix

A što kada umre osuđeni ratni zločinac?
Ovisi čiji je! (Iako, ne bi trebao biti ničiji.) Ako je "naš", onda je najčešće "heroj", ako je "njihov", zemlja ga pozobala, proklet bio ili "lanet olsun", isto vam je.

I ako je baš "naš, naš", gledat "ćemo" ga više ko čovjeka, osobu, vjernika, druga, a ako je baš, baš "njihov", onda će đubre gorjeti u paklu. Džehenemu, svejedno.

Ali kada ste u međuzemlju, nije neobična pojava da "naši" i "njihovi", osuđeni ili oslobođeni, zajedno kartaju u zatvoru, jedni drugima objavljuju sućuti u novinama i slično. Još će biti da organiziraju i obljetnice, ono, 25 godina mature ili 30 godina diplome, ovisi tko se više trudio u to vrijeme.
Što ćete, isto su im tekli haaški dani...

Evo, na Momčilu Krajišniku nikada ne biste rekli da je osuđen za ratni zločin. Kakvo je lice zločinca, zanima vas. Kao i svako drugo, ako zločin niste trpjeli. Zato je bolje pitati žrtve, one bolje vide.
Mi smo u Potočarima u studenom 2017. svjedočili kako Bošnjakinje u podzemnoj galeriji gledaju izricanje doživotne zatvorske kazne Ratku Mladiću. Rekle su nam da se i same osjećaju kao u grobu, žive zakopane rukom zločinca, zdvajajući: Čujete li, mrtvi sinovi!

A idućeg dana sjedili smo s Krajišnikom u radnoj sobi u njegovu stanu iznad obiteljske benzinske crpke u Palama. Vrata je otvorila njegova supruga, nepovjerljiva i vrlo rezervirana. Odslužio je već bio 13,5 godina, odnosno dvije trećine kazne, i vratio se kući. Iznad njega na zidu golemi srpski dvoglavi orao.

Zvali su ga Obrvan

Momčilo sijed. Kosa i obrve, "naši" ga podrugljivo zovu Obrvan. Tih i sumnjičav, zapisuje naše podatke i brojeve u rokovnik. Nosi tamni fini džemper sitnog boda, okruglog ovratnika. Ispod bijela košulja zakopčana do grla i zategnuta kravata.
Lako nam je sve objasnio: da nikoga on prstom nije taknuo u ratu ili komu drugom rekao da koga trećeg takne, a Ratko Mladić da je ličnost baš po mjeri srpskog naroda. Nešto kao hajduk Veljko, narodni heroj, bez obzira na to što strane sile pričale. Pa je dodao da "i vi Hrvati imate svoje ratničke legende".

S veseljem se prisjetio i splitskog Hajduka iz vremena Vladimira Beare i Radomira Vukčevića, zanimljivo, radujući se jako kad bi hajduci došli u "naš kraj".

I tako, nije bilo smisla u njegovoj kući polemizirati, raspravljati ili štogod teže. Rekao je i da su sva šestorica Hrvata iz BiH, s kojima je dijelio godine zatvora, nevini ljudi – za jednog da bi i ruku u vatru stavio – ukratko, da su svi oni, kao i on, bili samo rukovodioci...

image
Tom Dubravec/Cropix



Samo rukovodio?! Znači, ako rukovodiš onima koji svojom rukom čine zločine ili su zločina samog utjelovljene, to se ne važi kao tvoj zločin?!

Nismo polemizirali ni s onima kojima je Momčilo rukovodio u bosanskoj klaonici, a ni s narodom koji sebi bira takve heroje, dovoljno je bilo snimiti golemi transparent potpore generalu Mladiću na obližnjem nadvožnjaku. Na dugačkom bijelom platnu crnim lakom pisalo je: "Uzeli ste nam orla, ostalo je gnijezdo!"

Zahvala iz Splita

Dobro, Krajišnika je uzela duga ruka korone, koliko god neki pričali da ne postoji. Na njegovu profilu piše da je na Viberu posljednji put viđen 29. kolovoza. Onih godina razmijenili smo i nekoliko poruka, ja njemu latiničnih, on je uzvraćao ćirilicom. Ne biste vjerovali, rođak našeg redakcijskog kolege tražio je Momčilov broj – pročitavši tada u "Slobodnoj" naš razgovorčić s Krajišnikom – jer da tom ratnom zločincu svakako želi uputiti zahvalu.

I sami smo ostali zatečeni: taj zahvalni čovjek, kolegin rođak, završio je bio u kninskom zatvoru početkom rata u Hrvatskoj. Modar ko sukno! Kaže da im je dolazila u obilazak međurepublička komisija. Jedan od članova da je bio i Fikret Abdić Babo, ali baš zahvaljujući Krajišniku i njegovu odnosu s Mladićem, u to vrijeme gospodarom smrti "u tom kraju", da je živu glavu izvukao i bio razmijenjen.

U masnicama, rekosmo, od glave do pete, ali ne i mrtav. Pa da je godinama poslije molio Boga Momi za zdravlje. Davno je to bilo...

Molio, ne molio, Krajišnik nije prebolio. Ubi ga prejak virus. A tko li je njim rukovodio...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. listopad 2020 20:08