StoryEditor
Hrvatska‘šinjorina smokva‘

U Zagrebu je novac, a u Poljicima život: ‘Bili smo blizu ‘oltaru‘, tamo gdje se vrti kapital, a onda smo sebi postavili pitanje. I prelomili...‘

22. listopada 2020. - 18:12
Sandra Babac Damjanić broji u Poljicima sretne daneJure Mišković/Cropix

Pobjeći iz grada na selo, tamo izgraditi kuću, preseliti se te trajno živjeti s obitelji – ideja je na koju pomisli sve više ljudi kojima je, osobito u kasnijim desetljećima života, "puna kapa" urbanog života, posebno u primorskim gradovima, gdje turizam zadnjih desetljeća postaje nepodnošljiv.

Ipak, od ideje do realizacije dug je put, tako da malo tko uspije u tom naumu, a neki zastanu i ne odmaknu se od same početne ideje.

Sandra Babac Damjanić, poznata i kao "Šinjorina Smokva" po nazivu svojeg brenda izvrsnih domaćih voćnih namaza koje proizvodi u sklopu obiteljskog poljoprivrednoga gospodarstva, već je davno sa suprugom ostvarila tu ideju te se iz Zagreba, gdje je živjela i radila u medijima, odnosno iz Zadra, gdje je odrasla, preselila na obiteljsko imanje u Poljica, u seoski ambijent, gdje sa svojom obitelji već godinama živi i radi.

image
Odavde u svijet odlazi poznata 'Šinjorina Smokva'
Jure Mišković/Cropix

Kako je sve počelo, pitamo Sandru.

– Mi smo živjeli na dvije adrese, Zagreb i Poljica. Djeca su nam nekoliko godina išla u dva vrtića, zagrebački i vrški (Vrsi pokraj Poljica u zaleđu Zadra, nap. a.). Kad je starije dijete, kći Maura, trebalo krenuti u školu, rekla sam iz zezancije može li ići u dvije škole. Suprug Alan Damjanić radio je kao turistički vodič i zbog prirode posla mogao je živjeti i izvan Zagreba. S druge strane, 2004. godine posadili smo prvih 100 stabala smokava i zbog praktičnih razloga bilo je puno pametnije doći živjeti blizu njih jer nije se iz Zagreba moglo "na daljinski" upravljati rezidbom, gnojidbom, navodnjavanjem, kombinirati dolaske vikendima, usklađivati sa školskim obvezama... – objašnjava Sandra.

Vjetar i munje

– Kad je Maura krenula u prvi razred osnovne škole, prelomili smo i "utaborili" se u Poljicima. Imali smo iznad garaže 25 četvornih metara kućice u koju smo se uselili iz obiteljske kuće mojih roditelja, koja je bila u neposrednoj blizini. Tamo smo živjeli do 2012. godine, kad smo izgradili kuću, a ujedno smo imali pogon za preradu smokava i ostalog voća. Sjećam se da su nas radnici koji su obavljali građevinske radove tada zezali: "Vidi ih, žive u maloj gajbi, a grade tvornicu..." Mislim da se niti jedan Japanac ne bi pobunio nad komforom te kućice od 25 kvadrata gdje smo dotad živjeli, gdje smo se čak igrali i skrivača. Jednom me djeca nisu uspjela pronaći jer sam se sakrila ispod šugamana na radijatoru... Te 2012. godine preselili smo se na kat novosagrađene kuće i konačno se nastanili u Poljicima – kaže Sandra Babac.

Ipak, nije sve bilo tako idilično. Čim bi zapuhalo ili zagrmjelo, nestalo bi struje i telefonskih linija, a bez struje ne bi radio ni hidrofor za vodu.

– Često smo ostajali bez osnovnih "komunalija". Bilo je i raznih drugih tehničkih problema, a s obzirom na to da je zapadni dio Poljica na velikom udaru bure, bilo je i poteškoća zbog jakog vjetra. U proljeće i ljeti tamo sve izgleda idilično, poput Provanse, sve je puno zelenila, ali kad zima pokaže svoje zube, sve se mijenja – ističe Sandra.

image
Sandra i Alan prave marmeladu
Jure Mišković/Cropix

Godinama se idiličnost života na selu polako mijenjala, stizali su problemi koje životna razdoblja donose sa sobom. U sadašnjoj fazi, kaže Sandra, bilo bi idealno kad bi mogli živjeti na relaciji grad – selo.

Osvajanje vrhova

U uvjetima karantena zbog koronavirusa, život na selu bio je kudikamo lakši jer je mogućnost kretanja bila veća nego u gradu. Osim toga, ljudi na zemlji uvijek imaju posla, a u uvjetima korona-krize dodatno su se okrenuli nabavljanju starog povrtlarskog sjemena i uzgoju vlastitog povrća i voća.

Osim toga, i cijene hrane idu u nebesa, a moguće su i nestašice, pa je orijentacija prema selu višestruko korisna.

– Nitko ne brani djeci da biraju svoj životni put. Život na selu je izvrstan, ali ne možete se opet isključiti od grada. Sinergija mora postojati, uostalom, mi po današnjim omjerima nismo puno udaljeni od grada. Dvadesetak minuta vožnje smiješno je i za Zagreb, gdje bih dnevno gubila minimalno po dva sata u prometu, a ja u Zadru za ta dva sata stignem obaviti nekoliko stvari i još popiti kavu na štekatu. U Zagrebu je kapital, tamo se vrte poslovi, bliže je "oltaru", ali onda se postavi pitanje nisi li ipak sretniji i zadovoljniji s manje, a imaš i unutarnji mir. Inače smo i obitelj planinara, prošli smo zajedno više od 90 vrhova, tako da nam je priroda već odavno način života i iz te perspektive možemo reći samo najbolje – zaključuje Sandra Babac Damjanić.

Djeca cvijeća: tinejdžeri i život za volanom


Sin Josip ima 15 godina, kći Maura 17, dvoje tinejdžera na selu, dalje od grada, kako to izgleda, pitamo Sandru.

– Oni su profitirali životom na selu jer su naučili živjeti u skladu s prirodom i životinjama, prepoznati opasne vrste, ubrati šparogu, razlikovati biljke... E, sad, kad su ušli u doba odrastanja, pubertet i ranu mladost, grad je ono što im nedostaje. Ja sam djecu učila voziti automobil znatno prije roka i veselim se što će Maura za godinu dana upisati vozački, i kad se osamostali u tom smislu i napuni 18, imat ćemo još jednog ekstra vozača u kući, tako da neću morati biti stalno mama-taksi. To će biti velika olakotna okolnost, s tim što ona, recimo, već zna voziti i traktor, što je također značajno za život na selu. S druge strane, kad su bili uključeni u sportske aktivnosti, znala sam godišnje prelaziti po 15-ak tisuća kilometara samo za razvoženje na razne sportove. Do četvrtog razreda pohađali su školu u Poljicima, a od četvrtog do osmog područna škola Bartola Kašića imala je organiziran prijevoz učenika, s tim što sam ih jedne godine morala ja voziti u školu i na sportske aktivnosti i doslovno sam živjela za volanom kao šofer. Sad se to svodi na "dođi, mama, po nas u grad nakon izlaska s prijateljicama i prijateljima".

U autu imam i vreću za spavanje, jer nisam od onih koji u gradu imaju neki stančić da mogu tamo predahnuti. Ali bez obzira, rekla sam, ja ću vas odvoziti i dovoziti, samo da ne bude problema. Ipak, sin se sve više buni zašto nemamo stan u gradu i sada to postaje teško pomiriti, jer grad je ipak važan kao mjesto odrastanja...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. studeni 2020 07:17