Ne znam kako je vama, ali meni je ovo proljetno pomicanje sata unaprijed svaki put korak unazad. Toliko me pošemeri da se svake godine dricajem još cijeli tjedan. Znate ono, pa tek je večernji dnevnik, a meni se već oči sklapaju. A baš je bilo uzbudljivih vijesti, što iz Izraela, Francuske, Amerike... I sve šta su dolazile iz svijeta ne bi me razbuđivale kao naše domaće. Ma šta razbuđivale? Skakala sam na noge i beštimala od bijesa.
– Zar sama sa sobom govoriš? – pitali me moji u čudu.
Da, nažalost, jer mogu samo maštati da sam ovih dana u Tel Avivu il’ Parizu. Pa da se bar dernjam po ulici na sav glas.
PONEDJELJAK: ‘Morbidni show i kostimirani igrokaz’
Jer u nas se na tjednoj bazi dogodi nešto što bi nas moglo izvesti na ulice. Gotovo ista stvar najavljena...