Srbin koji želi europsku, modernu i pravednu Srbiju podijelio je dva statusa na svome Facebooku koji su se proširili internetom. Zove se Petar Matijević, piše povremeno i u nekim vukovarskim grupama, bori se da se kazne zločinci koji su činili zlo u Vukovaru.
U komentarima se javljaju i Hrvati koji govore da je bilo zločina i na hrvatskoj strani, navode da zlo nema naciju. Pružaju jedni drugima ruke i kažu da jedino europska Srbija može biti jamac u razvoju cijelog Balkana. No, s Vučićem teško da će Srbija doživjeti bilo kakvu katarzu.
Matijevićev status (koji je stavljen na javno) prenosimo bez izmjena.
- Tačno pre godinu dana objavio sam jedan post na FB koji je privukao dosta pažnje, više od 800 lajkova i otprilike isto toliko deljenja. Pisao sam o istorijskim srpskim falsifikatima, četiri ocila preuzeta od Vizantije, zastavi trobojci po uzoru na francusku (kasnije i rusku), o prepisanom Sretenjskom ustavu, o posvemašnjoj krađi muzike, pa i na kraju o krađi bosanskog jezika. Najviše je deljen od strane Bošnjaka kojima je ta objava bila kao melem na ranu. A kakve su to rane pa im trebaju melemi? Znam ja, ali znate li svi vi?
Isto tako, pre nekoliko dana u jednoj grupi o Vukovaru postavio sam objavu u kojoj sam izneo svoja sećanja i svoje viđenje tragičnih događaja u tom gradu krajem 1991. godine. Svi koji ponekad pročitaju moja piskaranja znaju da sam prema srpskoj ulozi u tim događajima, ne kritičan, već nabrijan, besan, tužan i revoltiran, slično kao oni što su preživeli vukovarske strahote. S tim što sam ja i lajav, dok su oni gotovo odustali da nama, uglavnom nezainteresovanima, prenesu ono što su doživeli i proživeli. Oni ljudi što su zajedno sa komšijama Srbima po podrumima delili koru hleba, pa od istih tih komšija nakon ulaska okupatorske vojske bili prokazani i izdani. Taj moj stav je zasnovan na istini, samo istini i ničemu drugom osim istine. U objavi sam izrazio žaljenje zbog svega, saučešće za izgubljene bližnje i izvinjenje za sve što im je učinjeno u "moje ime", odnosno u ime zločina, pljačke i nekakve izmaštane Velike Srbije.
Šta se desilo nakon te moje objave? Desilo se to da su mnogi Vukovarci Hrvati, ali i Hrvati uopšte, prihvatili to izvinjenje, neki behu opravdano skeptični, ali generalno, sjajno je prošla ta objava, skoro trista lajkova i puno komentara podrške. Doduše, Vukovarci Srbi nisu podelili taj moj entuzijazam za novi zamah međusobnih odnosa zasnovanih na istini, jedan je čak, nebitno, kao i on što je nebitan.
Dakle, nakon kalvarije koju su preživeli vukovarski Hrvati, oni su spremni da prihvate izvinjenje, ali da bi ga prihvatili, pa i saslušali drugu stranu, ono mora doći, zar ne? Kao što se mora rasvetliti sudbina SVAKOG nestalog i ubijenog pre bilo kakvog prihvatanja izvinjenja. A mnogi Vukovarci još uvek traže kosti svojih bližnjih, mnogi Vukovarci žive sa saznanjem da se zločinci slobodno šetaju, pa i žive pored njih. Sam grad danas je uglavnom obnovljen, taj masakr koji je preživeo možete jedino videti u praznjikavim ulicama koje su pre rata bile prepune naroda. Vukovar je ubijen, ubili su ga beogradski ratni zločinci uz asistenciju lokalnih Srba. Ne svih, naravno, ali bilo ih je dovoljno da prirede pakao.
Meni je objava donela nekoliko emotivnih prepiski, nadam se i prijateljstava, ali ako samo jedan čovek s ove srpske strane iz mog pisanja dobije želju da preispita svoj stav, da osudi zločine, da saoseća sa žrtvama, ja sam na dobitku. Dosta više s gubicima, gubitnicima i gubitničkom politikom! Istina, samo istina i ništa osim istine!
A evo i prvog statusa koji je podigao puno bure:
Matijević nije rođeni Vukovarac, ali u Vukovaru je proveo djetinjstvo i završio sedam razreda osnovne škole.
Piše da danas s četrdeset i nešto godina, vrlo dobro zna kako je i kada počeo rat i ima poruku svim Vukovarcima – Hrvatima, Srbima, Rusinima i ostalima. "Suosjećam sa svim Hrvatima iz Vukovara, izražava sućut i upućujem ispriku". Njegovu objavu također prenosimo u cijelosti.
"Nisam rođen u Vukovaru, ali sam u njemu proveo djetinjstvo i sedam razreda osnovne škole. Četiri u školi Ivan Goran Kovačić u Borovu naselju, a tri u Borovu selu nakon rata. Da, Srbin sam i nakon pada Vukovara u srpske ruke, mi smo se onako izbjeglički sretni vratili u Borovo među one ruševine.
Naš stan u BZ zgradama na osmom katu pogodila je avionska ‘krmača‘ i raznijela cio prednji zid i uništila regal, dok su trosjed i dvosjed nekim čudom ostali čitavi. Jeziva je bila ta rupa, vidjela se škola ‘Bratstvo i jedinstvo‘ kroz nju.
Sjećam se pogibije djevojčice od oko tri godine, tamo negdje ‘93, koja se igrala ispred banana zgrada u Borovu, a njen brat se na prozoru ‘igrao‘ s bombom kašikarom i slučajno je ispustio. Eksplozija je bila stravična, a sestra mu je ostala na mjestu mrtva.
Govorili su mi drugovi da sam sretan što nisam vidio mrtve po ulicama, a ja nisam mogao vjerovati (11 godina sam imao tad) da su Hrvati tako uništili naš Vukovar i naše Borovo! Pitao sam svoju majku kad je točno ona izašla iz Vukovara pred rat, a ona kaže, onog dana kad su se pojavili avioni. Molim?! Kakvi avioni?!
– Pa jugoslavenski, reče ona meni… Kako majko jugoslavenski, pa ovo je bila Jugoslavija?! – uporan sam ja…
– Znam sine, ali jugoslavenski avioni su bombardirali Vukovar… Srpske snage su uništile Tovarnik, Ilaču, Slakovce, Jankovce…
– Čekaj, a kako to da Negoslavci nisu srušeni?
– Nisu zato što u njima žive Srbi! Znači, srušeno je samo tamo gdje su živjeli Hrvati?
Već stasali i punoljetni mladić shvatio je tko je tu sve bio i tko je što radio. Tko je nahuškao komšije na susjede, tko je organizirao da se iz vukovarskih sela ide preko njiva u Šid po kalašnjikove?
Sate i sate sam proveo po internetu tražeći sudske spise sa suđenja za ratne zločine hrvatskih sudova. Pronalazeći odgovore, sve više odgovora, došao sam do ove predstave/predodžbe o ratu koju imam danas. Vukovar je žrtva nacionalizama, i jednog i drugog.
Međutim, samo jedan nacionalizam je digao avione, upregao haubice, podijelio oružje i doveo pljačkaše, silovatelje i ubojice da masakriraju moj grad i moje sugrađane. To nikad ne mogu i neće biti ‘moji‘, pa makar se stoput prezivali Jovanović ili Đorđević.
Škola u Borovu selu tada se zvala Vukašin Vule Šoškočanin, po poginulom borcu/pobunjeniku iz Borova sela.
Imao je i sina Iliju, jedno bahato i bezobrazno čeljade koje je, iako izgubivši oca, postalo jedno neiživljeno čudovište koje je ostalu djecu maltretirao i ponašao se kao da je cijelo Borovo njegovo.
Cijeli svet mi se srušio kad sam ušao u IGK… Stakla, krhotina, kabeli koji vise, parket koji se nadigao i napuhao poput balona. Pa zar nismo mi bili ispravna strana, a Hrvati zlotvori koji su htjeli da nas pobiju? Izgleda da nismo, izgleda da nisu, izgleda mi da je ta priča slojevitija.
Sad s četrdeset i nešto godina, vrlo dobro znam kako i kad je rat počeo i imam samo nešto da poručim svim Vukovarcima, Hrvatima, Srbima, Rusinima i ostalima – pogledajte istini u oči! Uvijek, u svakoj prilici, bez obzira na sve!
Ja sam to učinio i lakše mi je, a srušeni Vukovar još sanjam ponekad, miris šuta natopljenog mirisom memljivog namještaja, kompletne zgrade kroz koje neumorno šiba propuh, gomile knjiga, bilježnica i spomenara razasutih po ruševinama – nije ni približno osjećaju kada izgubiš nekog bliskog.
Suosjećam sa svim Hrvatima iz Vukovara, izražavam sućut i upućujem ispriku svima. Ne zbog mene, mali sam bio tad, već zbog svoje djece koja neće, nadam se, doživjeti ništa slično. Eto toliko", napisao je Petar Matijević.
