Kao da smo namjerno uboli najsumorniji trenutak subotnjeg dana. Onaj u kojem je netko od gore samo čekao da iziđemo iz vozila, kako bi s neba na Kaštel Štafilić prosuo litre krokodilskih suza.
Marijana Perenčević iz potresom razrušene Petrinje u tom nas je trenu već čekala pod nadstrešnicom lijepe štafilićke katnice, njezina novog, privremenog doma. Maše rukama, pokazuje tu smo, viče "evo nas", onako toplo domaćinski. Šezdeset i pet joj je godina, obučena je u trenirku, čujemo je kako govori:
– Oprostite, nemamo kišobran, da imam donijela bih vam. Sve je to negdje gore ostalo pod ruševinama, nikada to više neću naći. Da ima dala bi vam ga od srca – kaže.