StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Najava književne karijere Josipe Rimac neke je ozbiljno uplašila

3. listopada 2020. - 12:00
Josipa Rimac kao da želi poručiti kako njezina diskrecija neće biti ni bezuvjetna ni beskonačnaBruno Konjević/Cropix

Mein Kampf", "Razgovori sa samim sobom", "Don Quijote", "Putovanja Marca Pola", "Gospa od cvijeća", "Zapisi iz mrtvog doma"... Što povezuje ova potpuno neusporediva djela? Tek okolnost da su ih autori u cijelosti ili samo dijelom stvarali u kaznionicama. "Mojom borbom" austrijski je akvarelist kratio uzničke dane nakon sudjelovanja u neuspjelom puču 1924. godine.

Nelson Mandela u zatvoru je proveo 27 godina i bogami se narazgovarao sa samim sobom. Dio tih misli pretočio je u knjigu. I Miguel de Cervantes omirisao je ćeliju. Tamo je dospio zbog dugova koje nakon očeve smrti nije mogao vraćati. U zatvoru se nije zadržao predugo, ali jest dovoljno da osmisli svoje remek-djelo i ispiše njegove prve stranice.

Marco Polo četiri se godine hladio u tamnici u Genovi, gdje je svome cimeru, piscu Rustichellu da Pisi, pripovijedao o svojim pustolovinama, koje će on potom pretvoriti u libar. Jean Genet podosta je vremena proveo po zatvorima, gdje je znao zaglaviti zbog krađe, skitnje i takozvana nedolična ponašanja, pa je u jednoj takvoj ustanovi dovršio i "Gospu od cvijeća", poluautobiografske zapise iz pariškoga gay podzemlja.

Zbog opiranja autokratskom carskom režimu Fjodor Mihajlovič Dostojevski proveo je, pak, četiri godine na prinudnome radu u logoru u Omsku, u zapadnom Sibiru. Umjesto olovke, tamo je dužio kramp, pa nije stigao pisati, ali je tako stečena iskustva po izlasku na slobodu materijalizirao u knjigu "Zapisi iz mrtvog doma".

Kupljena šutnja

Nabrojeni primjeri uzničke literature samo su vrh golema ledenog brijega, jer nema nikakve sumnje da su robijašnice odvajkada nadahnjivale ljude na pisanje. Da nije bilo kazamata, povijest svjetske književnosti bila bi kudikamo oskudnija. Toj bogatoj tradiciji ovih se dana, kako čujemo, priklonila i Josipa Rimac.

Zašto, pobogu, mogao bi se upitati prosječni građanin koji nikad prije nije imao priliku čuti da je dotična dama zagrijana za lijepu riječ. Konačno, ona je u istražnom pritvoru i završila zbog sklonosti brojkama, a ne slovima. Naprosto, kreativno knjigovodstvo oduvijek joj je više ležalo od obične, suhe, dosadnjikave književnosti.

Je li možda i kod nje proradio onaj rašireni obrambeni refleks koji ranjive ljude tjera da vlastita traumatična iskustva pretoče u ispovjedne zapise kako bi se obračunali s osobnim demonima? Moguće. Ali ako mi dopustite biti amaterski psiholog, ne bih se baš kladio. Naprosto, gospođa Rimac nikad mi nije sličila cvilidreti koja vjeruje u terapeutsku moć čitanja i pisanja. Bojim se da su njezina iznebuha probuđena literarna nagnuća motivirana samo jednom željom: da svim pajdašicama i pajdašima stavi do znanja kako se ne misli predati bez borbe. Bez obzira na to što radni naslov rukopisa vuče na obiteljsku melodramu.

U njezinim je rukama – a u to sam čvrsto uvjeren – ostalo više nego dovoljno konvertibilne munite. Barem na simboličkoj razini. Ona zna podosta o posrtanjima mnogih dojučerašnjih kolega i najavom svoga iskoraka na književnu scenu kao da želi poručiti kako njezina diskrecija neće biti ni bezuvjetna ni beskonačna. Pa neka stari prijatelji na miru odvažu i procijene: isplati li im se okrenuti leđa paloj priji ili bi možda bilo mudrije nekim spretnim zakulisnim manevrom olakšati njezinu poziciju i time kupiti šutnju.

Zagorčano pola godine

Knjige imaju barem jednu stratešku prednost u usporedbi s masovnim informativnim medijima. Proces rada na njima mukotrpan je i dug. Čak i pisci od zanata, koji škrabaju lako i brzo, znaju potratiti duge mjesece na brušenje rukopisa, koji tek onda smije započeti svoj dugi institucionalni marš kroz različite nakladničke sektore. U slučaju potpune početnice kao što je Rimčeva, finiširanje konačne verzije vjerojatno će biti povjereno nekom diskretnom profesionalcu koji će iznajmiti svoje usluge, ali ne i ime.

Tekst potom dolazi na stol urednika, koji ga onda šalje lektoru, ovaj prelamaču sloga, odakle ide korektoru, pa dizajneru... da bi naposljetku dospio u tiskaru, gdje također mora proći kroz cijeli niz odjela i službi. Kad nekome zaprijetite da ćete napisati knjigu, zagorčali ste mu barem pola godine života, ako ne i dulje, jer će se ovaj morati mjesecima ili čak godinama gristi od straha čekajući kako ste ga u tome vražjem libru prikazali. S druge strane, trajanje prijetnje televizijom ili novinama odnosno portalima može se izmjeriti štopericom. Već nakon jedne minute svima je jasno što možete ponuditi, autentično prljavo rublje gospode koja su vam stala na žulj ili tek nekoliko mlohavih tračeva koji nikome ne mogu naškoditi.

Sve u svemu, Josipa Rimac neće ostati upamćena kao spisateljica koja se htjela dopasti tisućama ljudi, nego kao autorica koja je htjela prestraviti nekolicinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. studeni 2020 12:25