Tekst pruža uvid u demografske i migracijske trendove u Hrvatskoj, ukazuje na njihove vjerojatne uzroke, predstavlja spekulacije o promjenama koje će doći do izražaja u nadolazećim godinama i postavlja pitanje iz naslova: može li hrvatsko poduzetništvo vratiti ljude?
Prirodni priraštaj
Dobro je poznato da u Hrvatskoj više ljudi umire nego što se rađa. Pojava negativnog prirodnog priraštaja povremeno izaziva valove moralne i političke panike. Njihova je opravdanost upitna. Gospodarski napredak i promjene kao što su bolje obrazovanje, veće osobne slobode i veća participacija žena na tržištu rada najveći dio toga trenda čine neizbježnim. Pri tome možemo ignorirati kratkotrajne i snažne padove neto priraštaja kao što su bili oni izazvani viškom mortaliteta u vrijeme vrhunaca valova covida početkom 2021. i 2022. (kao i izraziti rast koji je nastao u fazi post-covid "hvatanja" ranijeg trenda): oni ne utječu na širu sliku. U široj slici, odnosno u dugom roku, izgleda da se negativan neto prirodni priraštaj sada normalizira na razini prosjeka od oko 1.700 na mjesec (ili oko 20.000 na godinu), što je za oko 500 osoba više (tj., s obzirom da je riječ o negativnom priraštaju, za oko 500 osoba manje) nego u prošlome desetljeću. Kada se ništa drugo ne bi promijenilo, to bi značilo da Hrvatska u jednome desetljeću može izgubiti i 200.000 ljudi, piše Ekonomski lab.
Gruba procjena znači da spomenuta promjena trenda nije pouzdana; nije izvedena iz nekog sofisticiranog modela koji bi uzeo u obzir sve važne čimbenike koji utječu na prirodni priraštaj stanovništva. Zbog toga, 500 ljudi na mjesec razlike u odnosu na prethodno desetljeće treba uzeti s dužnim oprezom i promotriti čimbenike koji utječu na trend.
Čimbenici koji su utjecali na naglo pogoršanje prirodnog priraštaja stanovništva u Hrvatskoj u ovome desetljeću (a koji nisu vezani uz višak smrtnosti zbog covida) na neizravan su način povezani s migracijama: ako mladi ljudi odlaze, to će se neizbježno odraziti na pad nataliteta narednih godina, ali ako mladi ljudi dolaze, to će se vrlo vjerojatno odraziti na rast nataliteta narednih godina. U tom je svjetlu jasno da je odlazak mladih u prošlome desetljeću mogao snažno utjecati na pad prirodnog priraštaja u ovome. Slijedom te logike postavlja se pitanje: može li dolazak mladih u ovome desetljeću oporaviti prirodni priraštaj u nadolazećim godinama?
Ukupne migracije
Val iseljavanja 2014.-2019. glavni je razlog zašto se trend prirodnog priraštaja značajno pogoršao u zadnje vrijeme. Manje je mladih obitelji. Druge čimbenike ne treba isključiti, naprotiv: nagli rast stope zaposlenosti žena s 56% 2015-16. na 65% 2022. objašnjava daljnje odgađanje začeća. Prema podacima Eurostata, prosječna dob rotkinja povećala se 29,9 na 30,7 godina, što predstavlja brže povećanje od EU prosjeka čija je razina od 31,1 godine i dalje veća, ali hrvatske majke će taj prosjek ubrzo dostići.
Osim što su mlade žene u prošlom desetljeću rađale ranije u životu i bilo ih je više, sljedeća slika pokazuje da je Hrvatska u prvom desetljeću 21. stoljeća bila zemlja neto imigracije. To je pomoglo održanju stabilno negativnog prirodnog priraštaja u drugom deseljeću ovoga stoljeća. Građani (uglavnom Hrvati) Bosne i Hercegovine činili su oko 56% ukupno doseljenih u Hrvatsku od 2001. do 2013. Fenomen migracija bio je lokalni odnosno nacionalni fenomen. Nakon ulaska Hrvatske u EU dogodile su se dvije strukturne promjene koje su zauvijek promijenile karakter hrvatskih migracija. Prvo, iseljavanje je naglo ubrzano; drugo, useljavanje je ušlo u fazu geografske diversifikacije. Nove zemlje porijekla pojavile su se kao ishodišta doseljenika.
Za početak, useljavanje iz BiH činilo je svega oko 30% ukupno doseljenih u razdoblju 2014.-2022. To je gotovo duplo manje nego 2001.-2013. Usporedo s padom doseljavanja iz BiH, migracijski je saldo uravnotežen doseljavanjem iz drugih država i usporavanjem iseljavanja 2018.-2020. U 2022., prvi puta nakon 14 godina, saldo migracija prešao je u plus iako je iseljavanje ponovo ubrzano. Saldo migracija je 2022. tako poništio oko polovine učinka demografskog pada zbog negativnog prirodnog priraštaja. Je li moguće da se taj trend nastavi, a možda i pojača kroz smanjenje iseljavanja i/ili povećanje useljavanja?
Iseljavanje neće stati
Iseljavanje je bilo na vrhuncu 2017., ali nije zaustavljeno. Izlgleda da se nakon kratke i plitke pandemijske pauze normalizira oko brojke od 40.000 na godinu, ili malo iznad te razine. To ne znači da iz Hrvatske iseljavaju samo građani koji su rođeni ovdje. Rotacija stanovništva je nakon početka velikog vala useljavanja povećana. No, o povezanosti iseljavanja s prethodnim useljavanjem nema pouzdanih javnih podataka, pa samo spekuliramo: ekonomske prilike, znatiželja, želja za boljim obrazovanjem ili pukom životnom avanturom u potrazi za nečim "boljim" (ili "novim", "drugačijim"), te useljavanje u Hrvatsku na planiranom putu ka razvijenijim državama Europske unije uvijek će poticati ljude na odlazak iz Hrvatske. Zbog toga je naivno očekivati da će crvena linija uskoro značajno pasti. No, crvena je linija ipak povezana s plavom, pa nas u nastavku najviše zanima njihov odnos koji je po prvi puta nakon 2008. poprimio pozitivan predznak.
Doseljeni
Sljedeća slika prikazuje neto migracijska salda po zemljama (zbroj daje onaj plus od oko 11.500 u 2022. godini s prethodne slike). Iz Hrvatske se i dalje iseljava prema našim tradicionalnim "radnim" destinacijama. Povijest hrvatske emigracije, uhodani mehanizmi posredovanja na tržištu rada, obiteljske veze te poznanstva služe kao atraktor emigracije u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Irsku i Švedsku. Novonastala pozitivna strana migracijskoga salda nije dakle nastala zbog većih promjena na strani iseljavanja, nego uglavnom zbog promjena na strani doseljavanja gdje se pojavljuje nekoliko povijesno novih ishodišta imigracije. Iz DZS-ovog agregata "ostale europske zemlje" isključio sam zemlje bivše Jugoslavije osim Kosova koje više nemaju odlučujući utjecaj na hrvatski migracijski saldo (jer su i same ostale bez dobrog dijela mobilnog stanovništva, a Slovenija je naravno također isključena jer je razvijenija i nije izvor doseljavanja).
Te zemlje sam prikazao zasebno, tako da se "ostale europske zemlje" na slici sada uglavnom sastoje od mnogoljudnih Rusije i Ukrajine te tradicionalnih ishodišta imigracije u Hrvatsku, Kosova i Albanije. Šteta što DZS ne prikazuje odvojeno podatke po ovim zemljama, trebao bi. U svakom slučaju, razlozi za skok doseljavanja sa istoka Europe i vjerojatno jugoistoka dobro su poznati: ruska agresija na Ukrajinu i rastuća, mlada i mobilna populacija Albanaca, jedina takva populacija na jugoistoku Europe. Pojavio se i fenomen doseljavanja iz zemalja Azije koje su izbile na drugo mjesto na listi (te je također krajnje vrijeme da ih DZS počne prikazivati po pojedinim državama). Uz to, na obzoru značajnog doseljavanja (očekivano) se pojavljuje Afrika, te (neočekivano) Južna Amerika. Unatoč razmjerno malim brojkama, vrijedi zabilježiti da imamo i neto doseljavanje iz Poljske, Bugarske, Rumunjske i Oceanije (uglavnom Australije), te Slovačke, Mađarske, Španjolske, Francuske, Portugala i Litve.
Internacionalizacija i gospodarstvo: it‘s the economy, stupid!
Slika dakle prikazuje internacionalizaciju hrvatskih migracija, a samim time i cjelokupnog hrvatskog društva. Taj proces tek počinje, te se postavlja ključno pitanje: hoće li se u budućnosti nastaviti imigracija radnika koji uglavnom završavaju u slabije plaćenim poslovima u uslužnim sektorima (u čemu nema ničeg lošeg, ali to nije dovoljno za ono što je ovoj zemlji potrebno), ili će migracije poprimiti neke nove (i pozitivne) strukturne karakteristike? Na primjer, hoće li se usporiti iseljavanje u Njemačku, Austriju i Švicarsku; hoće li započeti masovniji povratak ranije odseljenih građana Hrvatske i/ili doseljavanje radno aktivnih i bolje obrazovanih građana razvijenijih zemalja?
Odgovor na to pitanje nije jednostavan. U nastavku ću raspravljati o dva bitna ekonomska čimbenika koji utječu na ukupne migracije i njihove strukturne karakteristike, a koja se mogu svesti na zajednički nazivnik: gospodarski rast ili, točnije, poduzetništvo koje pokreće rast. To je proces koji otvara radna mjesta, zapošljava; tu nastaju nove ideje i energije koje vuku naprijed kroz preuzimanje ponekad teško shvatljivih rizika, a koje se transformiraju u poslove za ljude. Nije slučajno da se pozitivan migracijski saldo nakon 14 godina pojavio upravo u godini kada su hrvatski poduzetnici (oni koji dostavljaju godišnja financijska izvješća) prema podacima FINA-e povećali broj zaposlenih na bazi ekvivalentnih sati rada za 3%, što je veoma visoko u međunarodnim okvirima.
Srednja Europa u recesiji kao katalizator?
Prema principu "neka susjedu crkne krava", migracijski saldo se može poboljšati ako se stanje tržišta rada u zemljama prema kojima ljudi najviše odlaze naglo pogorša. Emigracija koja je u Poljskoj eskalirala nakon ulaska u EU 2002. naglo je zaustavljena 2009./10. kada je razvijeni dio EU ušao u Veliku recesiju, a poljsko gospodarstvo nastavilo rasti. Sada se događa nešto slično: naša dva glavna iseljenička tržišta – Njemačka i Austrija – ušla su u recesiju, a hrvatsko gospodarstvo solidno raste. Međutim, ne treba očekivati da će divergencija trendova nalikovati divergenciji Poljske 2009.-2013. Tržište rada, čak i u Njemačkoj i Austriji po ulasku u recesiju (koja je zasad puno plića od one 2009.), robusnije je nego pred 14 godina. No, ponekad i neka loša tamošnja politička odluka može navesti vodu na naš mlin. Austrijanci su odlučili ukinuti pomoć nezaposlenima koji provode godišnji odmor izvan države. Teško je reći hoće li to nekog "našeg" nezaposlenog navesti na razmišljanje o radu u Hrvatskoj, no želim reći da bi se neki trag u migracijskim tokovima u korist Hrvatske mogao pojaviti već ove i sljedeće godine ako Njemačka i Austrija nastave kroz recesiju, a Hrvatska ju uspije izbjeći (ovo nije prognoza – tek tumačenje jedne mogućnosti).
Poduzetništvo kao Veliki atraktor
Međutim, recesije su kratkoročne pojave – dođu i prođu. Dugoročni razvoj zavisi o fundamentima koji se pretaču u poduzetničku aktivnost. Sve ono što država radi, i što je u fokusu javnosti, jest bitno: vrtići (naročito vrtići u kontekstu ove teme), škole, ceste, vodovodi, sigurnost, pravosuđe, institucije; cjelokupan socijalni standard predstavlja nezaobilazan okvir. No sve to ne vrijedi mnogo ako nema ljudi koji rade.
Doduše, na površini medijske pažnje stječe se dojam da se u Hrvatskoj nešto fundamentalno mijenja: jednorozi (Infobib, Rimac), uspjesi kompanija u IT sektoru i opća kuknjava o nedostatku radne snage stvaraju dojam modernizacije ekonomske strukture i buđenja hrvatskog poduzetništva koje se pretače u ozbiljnu potragu za radnicima čija je pregovaračka moć bitno ojačana. Međutim, snaga tih silnica još je slaba u usporedbi s materijalnim, institucionalnim i političkim naslijeđem. Ovo društvo još nije prepoznalo snagu poduzetništva izvan uskih ekonomskih okvira u kojima se raspravlja o realnim plaćama, životnom standardu, profitima … tema o poduzetništvu u našoj javnosti nije povezana s demografskom obnovom. Generalna slabost poduzetništva se na anegdotalnoj razini prepoznaje i u arhitekturi naših gradova (osobito "metropole" Zagreba) koji su zapušteni, slabo osvijetljeni, a najatraktivnije i najveće zgrade u prosjeku su i dalje pretjerano zauzete od strane javnih institucija koje bi boljim upravljanjem nekretninama i prikladnijim smještajem mogle pokrenuti privatne investicije u gradovima, uštedjeti novac poreznih obveznika i bolje organizirati svoje poslove. No, to je tek površna anegdota o temi koju raspravljamo.
Nedavno je predstavljeno izvješće Global Enterpreneurship Monitor (GEM) za Hrvatsku za 2022. godinu koje pruža uvid u trendove poduzetničke aktivnosti. Izvješće ukazuje i na neke povoljne trendove: Hrvatska je peta u EU prema pokazatelju prepoznavanja poduzetničkih prilika, prva po pouzdanju ljudi u vlastite sposobnosti za pokretanje i vođenje poduzetničkog poduhvata (što ne mora biti dobro jer može ukazivati na neopravdan optimizam) i druga u EU prema stopi pokretanja poduzetničkih poduhvata (TEA indeks). Međutim, Hrvatska je pri dnu, na oko polovine prosjeka EU, kada je riječ o stopi odrastanja poduzeća (poslovanje dulje od 42 mjeseca). Drugim riječima, poduzetnici u Hrvatskoj sada (o)lako kreću, ali i dalje teško preživljavaju i rastu. A upravo su preživljavanje i rast poduzeća ključni za promjenu fundamenata i stvaranje kvalitetnih i održivih radnih mjesta i – vraćanje ljudi.
Zašto poduzeća u Hrvatskoj izlaze s tržišta? Birokracija i porezi su na prvom mjestu. Taj nalaz daje još jednu potvrdu o dobro poznatim barijerama rastu i razvoju poduzeća. Hrvatska je jako daleko od toga da ju proglasimo dobrim mjestom za ozbiljnu poduzetničku aktivnost. A to se onda reflektira u ograničenim kapacitetima za privlačenje ili povratak ljudi.
Telegrafski prikaz rezultata GEM-a ne pruža cjelovitu sliku objašnjenja zašto u Hrvatskoj teško nastaje ključni pokretač rasta tvrtki – kapital (ljudi idu tamo gdje ima kapitala koji ozbiljno raste, a kapital ne ide i ne raste tamo gdje nema ljudi). Složeni splet utjecaja širi se od teže mjerljivih čimbenika kao što je kvaliteta menadžmenta i ponašanje vlasnika, preko nerazvijenog tržišta kapitala, do političkog okvira, korupcije i pogodovanja odabranim poduzetnicima od strane administracije. No, ni time nismo puno toga rekli, a nismo rekli ni ništa novo. U sliku svakako treba dodati i nedovoljna izravna strana ulaganja. Sve teme koje nisu bitne na izborima. Stoga pitamo: može li se sprega između rasta poduzeća i demografske obnove nametnuti kao jedna od ključnih tema predstojećih izbora?
I može li Hrvatska u popisu 2031. zabilježiti 4 milijuna stanovnika?
Razlog zašto spomenute teme nisu bitne na izborima također je slojevit. S jedne strane, naše političke elite regrutirane su iz slojeva profesionalnih političara, administracije, diplomacije, akademije, javnog zdravstva. Uz dužno poštovanje prema spomenutim profesijama, njihovi pripadnici uglavnom ne razumiju ulogu poduzetništva i poduzetničkih procesa, a dio njih, pateći od sindroma društvene važnosti koji ima duboke povijesne korijene, poduzetništvo smatra nečim efermenim, manje važnim. Stoga se u političkoj utakmici nameću druge teme, jer se političari prvenstveno nadmeću za kontrolu nad javnim resursima (borbe za preraspodjelu moći i javnog novca) robujući svojem profesionalnom backgroundu. Ne bave se maksimalizacijom dugoročnog razvoja zemlje, jer o gospodarskom razvoju malo znaju. S druge strane, šira javnost – glasači – također (u prosjeku) nisu osvijestili središnju ulogu poduzetništva u socio-ekonomskom rastu. U takvom prevladavajućem ambijentu vlada psihološka podvojenost: s jedne strane raste moralno-političko histeriziranje jer, navodno, "nestajemo", a s druge strane se zagovaraju mjere i intervencije koje u najboljem slučaju ne mogu ništa doprinijeti, a u najgoremu mogu čak i pogoršati stanje. Sjetimo se samo političke kampanje plaćanja (navodno 200.000 kuna) za "povratak" koja je hitro ugašena kad se pokazalo da naši ljudi vani ne reagiraju na tu vrstu poticaja.
Jedina korisna tema koja se uspijeva probiti kroz tako mutan društveni ambijent jest tema o "dodjeli" sredstava poduzetnicima. To je jako popularno otkako je otvoren pristup EU sredstvima za te namjene. Međutim, niti jedna zemlja nije postala razvijena (samo) zbog toga što je država nešto "dodjeljivala" (donirala) poduzetnicima.
U takvom ambijentu i dalje nemamo odgovor na pitanje iz naslova: može li poduzetništvo vratiti ljude? Za konačnu negaciju je prerano, no ne vide se ni razlozi za optimizam. U tekstu koji sam napisao u srpnju 2022. komentirajući podatke o migracijama za 2021. godinu prognozirao sam da nema šanse da efekt pozitivnog migracijskog salda nadmaši efekt negativnog prirodnog priraštaja. To bi značilo da će Hrvatska na popisu 2031. imati osjetno manje od 3,8 milijuna stanovnika. Nakon pojave uvjerljivo pozitivnog migracijskog salda za 2022. godinu čini mi se da bi Hrvatska u nekom ultra-optimističnom razvoju događaja ipak mogla ići prema 4 milijuna stanovnika 2031. No kad se otrijeznim od te pomisli, zaključim da očekivanje takvog scenarija i dalje nema uporišta. Ni javni sektor, ni poduzetnici, ni međunarodno okružje, ni naši kulturni i politički kapaciteti i institucije vjerojatno nisu dovoljni za tempo društvene modernizacije, internacionalizacije i transformacije koji bi se trebao dogoditi za povratak na četiri milijuna za samo osam godina. Ono što nedostaje je fundamentalno razumijevanje činjenice da je gospodarska aktivnost odnosno poduzetništvo u konačnici jedina sila koja može vratiti ljude, navodi Ekonomski lab.