Na papiru, Zoran Milanović je heteroseksualac. Velim na papiru, jer znamo da je oženjen i da ima djecu, ali nemamo pojma nadilaze li njegovi seksualni interesi granice suprotnoga spola. Tko zna, možda su mu, uz cure, dragi i dečki, o tome ništa ne znamo niti imamo pravo znati, barem toliko dugo dok on sam ne poželi kazati nešto više o svojim erotskim preferencijama.
Sa stajališta njegove političke karijere, savršeno je svejedno je li heteroseksualan, homoseksualan ili biseksualan. On bi bio jednako očajan predsjednik Republike, kao što je, uostalom, bio i očajan predsjednik Vlade, bez obzira na činjenicu zadivljuje li ga ženska ili muška ljepota. Što on radi u slobodnome vremenu, koje ga žudnje raspaljuju i o čemu sanja, njegova je stvar.
Naravno, što vrijedi za Zorana Milanovića, vrijedi i za sve druge građane, pa tako i za ministra gospodarstva Damira Habijana. O njemu malo znamo, skoro ništa osim da je dobar vojnik partije, da se voli mrcvariti u teretani i oznojen okidati selfije. Možda ne bi bilo loše da znamo još ponešto o njemu, ali to se svakako ne odnosi na potankosti iz njegova privatnog ili, sačuvaj bože, intimnog života.
Zoran Milanović bez većeg se uspjeha voli razmetati širinom svoje opće kulture. U petak je tako poželio svima objaviti kako zna ono što nitko ne zna, da je, naime, ministar Habijan gej. To što je učinio ne bi se odvažio učiniti najprimitivniji desničar na steroidima u najvećem prknu od države, a kamoli u zemlji koja je ponosna članica Europske unije.
Čak bi i Boratu Sagdijevu bilo mučno prokazivati nekoga da je (stvarni ili izmišljeni, apsolutno svejedno) homoseksualac. Ali kao što znamo, ništa neljudsko Milanoviću nije strano. Čovjek koji je od Predsjedničkih dvora napravio parnjaka Jakuševcu - jer je teško procijeniti gdje se deponira više nečisti i gadosti - u više je navrata probio granice dobroga ukusa i zdrave pameti, pa se ne treba čuditi njegovim novim, sve jadnijim ispadima.
Čuditi se mogu samo oni koji i dalje vjeruju kako se radi o autentičnom ljevičaru te dosljednom zagovorniku demokratskih vrijednosti i ljudskih prava. Malo sutra! Radi se o čovjeku koji ne bi smio prekoračiti ni prag birtije koja drži do sebe, a kamoli tek visoke državne institucije.
Pisati o Milanoviću velika je muka jer pretpostavlja tražiti umivene fraze tamo gdje bi dostajalo kazati samo jedno, naime, da se radi o mizeriji od čovjeka. Stoga ne bih dužio, samo bih mu od srca zaželio da se jednoga jutra probudi u svijetu u kojemu će svi ljudi sličiti na njega. Nigdje ni jednog jedinog geja, samo pederčine.