Niz statistika objavljenih ovaj tjedan potvrdio je tezu koju dulje od godinu dana ponavljamo na Labu: srednja Europa je na rubu ili s one strane ruba recesije, no Hrvatska zasad pokazuje otpornost i zadržava dobre izglede da izbjegne pad u zonu minusa.
Naravno, divergentna kretanja ne mogu trajati vječno. Ulazimo u razdoblje koje će trajati približno 6-12 mjeseci, u kojem će se razjasniti sljedeća dilema: ako srednja Europa potone duboko u recesiju, prije ili kasnije će i Hrvatsku povući za sobom; ako nastavi puzati oko nule i/ili izađe iz recesije prije sredine iduće godine, Hrvatska ima veliku šansu da ju problemi europskog ekonomskog ciklusa ovoga puta zaobiđu.
Potvrda recesije
Eurostatove procjene rasta BDP-a u trećem tromjesečju (objavljuju se za mali broj zemalja, ne i za Hrvatsku) potvrdile su recesiju u Njemačkoj, Češkoj, Estoniji, Irskoj, Austriji i Švedskoj. Ni Litva i Latvija nisu daleko. S izuzetkom Irske, geografski obrazac jasno upućuje na to da je recesija posljedica neizvjesnosti koju je proizveo rat u Ukrajini – prvenstveno kroz udar cijena energenata koji je u spomenutim zemljama bio najjači.
Slabo gospodarstvo pogodovalo je daljnjem usporavanju inflacije u europodručju: stopa inflacije u odnosu na iste mjesece prethodne godine pala je s 4,3% u rujnu na 2,9% u listopadu (prema preliminarnoj procjeni). "Zahvaljujući" recesiji, inflacija više nije daleko od ciljanih 2%. Nakon dvije godine, po prvi puta je niža nego u SAD-u gdje je inflacija rigidnija jer je gospodarska aktivnost jača.
Hrvatska otpornost
Inflacija je u Hrvatskoj znatno veća od prosjeka europodručja: prema harmoniziranim ponderima potrošačke košarice iznosi 6,7% (prema domaćim ponderima malo ispod 6%), što je dobrim dijelom povezano s time što Hrvatska raste brže od prosjeka EU i europodručja.
Premda nemamo usporediv podatak o BDP-u za Hrvatsku (koja će svoj podatak za treće tromjesečje objaviti tek potkraj mjeseca studenog), znamo da je u rujnu došlo do snažnog uzleta realnog prometa u trgovini na malo (rast 5,5% u odnosu na rujan 2022.) i industrijske proizvodnje (4,3%) što se poklapa sa snažnim oporavkom realnih plaća koje su rasle čak 7% u listopadu (isplata plaća za rujan) u odnosu na listipad 2022. Ponavljam, realne plaće, dakle ne nominalne, nego nominalne korigirane za inflaciju, navodi Ekonomski lab.
Relativno skuplji rad zasad nije doveo do posustajanja rasta zaposlenosti. Broj registriranih nezaposlenih na HZZ-u na dan 31.10.2023. (110 tisuća) i dalje je bio (za 2 tisuće) niži nego u istom mjesecu 2022. To znači da je i u listopadu nastavljeno napeto stanje na tržištu rada. U prilog tome govore i anketni podaci Europske komisije o pouzdanju među poslodavcima koji se prikupljaju svakoga mjeseca. Hrvatska je u svim sektorima daleko iznad europskog prosjeka. Indeks pouzdanja u industriji čak se i oporavio u listopadu u odnosu na prosjek za prethodna tri mjeseca. I očekivanja zapošljavanja i dalje su pozitivna, iznad povijesnog prosjeka.
Ipak, srednjoeuropska recesija počela se osjećati i u Hrvatskoj. Mi nismo otok. Trend realnog izvoza je u padu, a kombinacija stagnacije životnog standarda i rasta cijena ove je godine odvratila velik broj Nijemaca od ljetnih putovanja u Hrvatsku (i ne samo u Hrvatsku). Imali smo pad broja noćenja Nijemaca na vrhuncu ovogodišnje turističke sezone. Međutim, domaći trendovi osobne potrošnje i investicija zasad poništavaju negativne vanjske utjecaje. Sve upućuje na to da će tako i ostati još neko vrijeme. Na primjer, isplata indeksiranih mirovina (rast 8,4%) u rujnu u sprezi s usporavanjem inflacije svakako je doprinijela dobrim ekonomskim brojkama na početku ove jeseni (uz prikazani rast plaća).
Makroekonomske neravnoteže
Budući da se približavaju izbori, a proračun se zbog inflacije više nego dobro puni, vlada se brzinski dogovorila sa sindikatima u javnom sektoru o plaćama. Drugim riječima, dala je "nemoralnu ponudu" koju nije bilo moguće odbiti. Ponuda se ugrubo svodi na rast plaća po stopi od gotovo 20% (5% sada i 12% od ožujka 2024. uz dodatne benefite – božičnice, uskrsnice…). Po sličnoj stopi će rasti i minimalna plaća. Uz to, kako su mirovine indeksirane uz plaće i inflaciju s polugodišnjim zaostatkom, slijedi još najmanje jedno veliko usklađivanje mirovina početkom iduće godine. Kada se na to dodaju i EU projekti pa se sve skupa zbroji, prilično je izgledno da će rast domaće potražnje biti toliko snažan da će se gospodarski rast održati u pozitivnoj zoni do sredine proljeća iduće godine.
Čak i one djelatnosti i poduzeća koje neće moći izdržati rast minimalnih plaća neće propasti i otpuštati ljude preko noći. Taj efekt će se vidjeti kasnije u toku sljedeće godine. Nastavku rasta u kratkom roku pogodovat će i usporavanje inflacije (na slici vidimo kako se mijenja indeks potrošačkih cijena kada se usporedi s istim mjesecom prošle godine). Hrvatska inflacija će uz spomenuti rast plaća ostati među 2-3 najveće stope inflacije u europodručju (sada samo Slovačka ima veću stopu inflacije od Hrvatske), ali svejedno nećemo vidjeti ponavljanje "grbe" kakvu na slici vidimo 2022. i 2023. Naravno, ako ne dođe do novog udara svjetskih cijena energenata, za što zasad nema naznaka, unatoč ratu na Levantu. To je dobra vijest – sreća u nesreći.
Nastavak relativno visoke inflacije (niže od ove koju vidimo na slici, ali više od 2%) pogonjene rastom domaće potražnje neće biti jedini indikator nakupljanja makroekonomskih neravnoteža.
Ulazak u europodručje
Ulazak u europodručje i izdašno korištenje EU fondova imali su predvidiv učinak na prikrivanje rastućih makroekonomskih neravnoteža, kao što sam objasnio u tekstu iz srpnja prošle godine. Sada, veliki rast plaća u javnom sektoru i državnih izdataka ima daljnji učinak na akumulaciju makroekonomskih neravnoteža, što se vidi i iz nacrta plana proračuna za iduću godinu.
To još nije pravi prijedlog proračuna – tek nacrt glavnih parametara. No, iz tog dokumenta se vidi vladina namjera povećanja fiskalnog deficita na oko 1,9% BDP-a 2024., što bi famozni strukturni deficit proračuna (deficit iz kojeg su izlučeni povoljni i prolazni učinci ekonomskog ciklusa) moglo podići do 2,6% BDP-a, i to u prilično optimističnom vladinom scenariju u kojem se očekuje nastavak rasta po stopi od 2,8% u idućoj godini. Ako rast BDP-a podbaci – a dok je srednja Europa u recesiji, rizik za to nije malen – deficit proračuna opće države začas može prijeći prag od 3% u idućoj godini. To je, približno, granica na kojoj bi se pad omjera javnog duga i BDP-a (koji vlada očekuje ispod 60% na kraju sljedeće godine) mogao zaustaviti i preokrenuti.
Jasno je da je riječ o proračunu koji se, u skladu s polit-ekonomskom teorijom, uklapa u politički ciklus koji je potaknut skorim izborima (za europske znamo da će biti 9. lipnja 2024., a za nacionalne ne znamo kada će se održati jer se premijer još nije odlučio). Isto je tako jasno da se makroekonomske neravnoteže potaknute političkim ciklusom ne manifestiraju preko noći. Proći će neko vrijeme dok se ne vide razmjeri neravnoteža i kako na njih reagira gospodarski rast (jer rast može ublažiti učinke makroekonomskih neravnoteža).
Stoga će rejting agencije uskoro dignuti obrve, Europska komisija frknuti nosom, no nitko neće igrati ulogu partybreakera nekoliko mjeseci prije izbora. Svi računaju s time da će se u nekoliko mjeseci nakon općih izbora iduće godine vidjeti koliko se makro neravnoteža, u vidu deficita, duga i "viška" inflacije, nakupilo i koliko razvoj (ili kraj?) srednjoeuropske recesije utječe na hrvatsko gospodarstvo. Pa ako se i negdje ozbiljno promašilo s ekonomskom politikom za 2024. godinu, bit će to ionako problem za sljedeću vladu. Ona će u prvim mjesecima nakon izbora lakše objasniti da su se "okolnosti promijenile" i to na način "koji se nije mogao predvidjeti". Tako će već do 2025. ovo razdoblje inflacijskog pretjerivanja biti zaboravljeno. A prilagodba na novu stvarnost bit će utoliko lakša ako srednja Europa uspije izbjeći dublju recesiju ili se izvuče iz ove plitke u kojoj se sada nalazi.
Prema tome, od 2025. domaća potražnja neće ni blizu rasti kao dosad, ali ako se naša izvozna tržišta oporave, rast će izvoz roba i usluga. U suprotnom, imat ćemo dvostruki problem.
Srednja Europa
Ima dovoljno vremena dok se sve to ne raščisti. U tom će se vremenu pokazati smjer kojim ide srednja Europa predvođena njemačkim gospodarstvom koje sada prilično škripi. Vidjet će se i kako će izgledati nova fiskalna pravila prema Paktu o stabilnosti i rastu, koja su suspendirana još od lockdowna 2020. (pa sada nema ni formalne osnove da netko iz Komisije ozbiljnije prigovori hrvatskim fiskalnim planovima za 2024. godinu). Zbog toga ključevi nastavka rasta od sredine 2024. nadalje leže u gospodarskom oporavku srednje Europe, prije svega Njemačke.
Osjetno niža inflacija koja bi (eventualno) mogla osokoliti potrošače zasad je jedini mehanizam koji bi mogao pokrenuti rast agregatne potražnje u srednjoj Europi. Europska središnja banka još uvijek nije dovoljno sigurna da je pobijedila inflaciju da bi mijenjala monetarnu politiku (no to bi se moglo dogoditi u toku 2024.), a njemačka vlada se još uvijek ne osjeća dovoljno ugroženom da bi pokrenula snažniju fiskalnu ekspanziju (tamo su izbori tek 2025.). Strukturni problemi u srednjoeuropskom gospodarstvu, dijelom naslonjenom na njemačku auto-industriju, takvi su da nema rješenja na vidiku. Geopolitička situacija je pak takva da međunarodna razmjena ne može "povući" (može samo odmoći) – tek čekamo rasplet hoće li EU i Kina ući u otvoreni trgovački rat ili će se sve nekako stabilizirati uz pragmatično uzajamno uvažavanje interesa.
Sve što preostaje vidjeti u kratkom roku je hoće li prvenstveno njemački potrošači suočeni s mirnijim cijenama malo spustiti ručnu. To je jedini mehanizam za oporavak u koji se zasad uzda i aktualna njemačka vlada.