Mora biti da je članovima Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL) stvarno voda došla do grla. HUBOL-ovci su još jednomotvoreno pismo hrvatskoj javnosti, ovaj put njihovom kolegi i resornom ministru Viliju Berošu. Ljuti su HUBOL-ovci na Beroša, prvenstveno zbog stanja u hrvatskom zdravstvenom sustavu, kao i mnogim problemima koji se po njima ne rješavaju. Priznaju HUBOL-ovci ministru Berošu i uspjehe u otvaranju novih bolnica, ambulanti, Domova zdravlja i kupnji moderne opreme, no istovremeno se pitaju tko će u tim bolnicama raditi i tko će raditi na tim modernim MR uređajima ili MSCT-ovima koji se kupuju.
- Ljudi nema, liječnika nema, sve nas je manje i manje. Mladi liječnici odlaze u inozemstvo, gdje im se nude bolji uvjeti rada i života. Stoga se pitamo tko će tom modernom opremom u budućnosti upravljati, tko će raditi kontrolne MSCT-ove ili MR-ove, tko će pregledavati ljude. U medicinskom sustavu nedostaje oko dvije tisuće liječnika u bolnicama, 400-tinjak u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao i oko četiri tisuće medicinskih sestara, kazuje nam dr. Ivana Šmit, kardiologinja u pulskoj Općoj bolnici i predsjednica HUBOL-a.
Ministrova slikovnica
Otvoreno pismo HUBOL-ovaca je odgovor na pismo ministra Beroša povodom Dana liječnika.
- On se taj dan ničim izazvan počeo hvaliti svojim postignućima. Valjda je to jedva čekao, jer ga za njegova mandata nitko iz struke nikada nije pohvalio za ono što je do sada napravljeno, odnosno nije napravljeno, a trebalo je biti. Dojma smo da ministar živi u nekom Lalalandu gdje je sve predivno, reforme se odvijaju iznimno uspješno i podmazano, bez ikakvog zastoja, zaposlenici zdravstva su blaženi i vječno nasmiješeni, radna sredina iznimno ugodna, ishodi liječenja na najvišem svjetskom nivou, a liječnici i liječenje pacijentima dostupni u hipu i na svakom koraku.
Meni, odnosno nama liječnicima ta reforma hrvatskog zdravstvenog sustava o kojoj se govori godinama i hvalisa se njome izgleda kao Jeti, za kojeg svi pretpostavljaju da postoji, a nitko ga nikada nije vidio. Tako nitko od nas ne vidi ni pomake u tim pustim reformama. Ministar treba, kao što smo i u pismu napisali, sići s tog oblaka samohvale, kazuje dr. Šmit.
Kako kaže dr. Šmit, realna slika oko nas, u našim bolnicama, njihova svakodnevna radna iskustva, izgledaju značajno drukčije od slikovnice iz ministrova pisma.
- Stvarnost s kojom se svakodnevno suočavaju liječnici i pacijenti je siva, a ne blistava i ružičasta kao u njegovu otvorenom pismu. Ministar se hvali milijunima hrvatskog i europskog javnog novca, hvali se zidovima i aparatima. Priznajemo trud uložen u poboljšanje infrastrukture i novu tehnologiju. Za uspješno liječenje nužni su nam kvalitetni uvjeti i suvremena oprema.
Međutim, mi borci s prve crte liječničkog fronta moramo reći da zidovi ne liječe. Nove zgrade ne liječe. Kao niti MR, CT ili PET uređaji, ma kakve impresivne kratice nosili. Brodice i helikopteri poprilično su beskorisni za postavljanje dijagnoze. Sva ta prekrasna infrastruktura kojom se hvalio u svojem otvorenom pismu, premda nužna i potrebna, sama ne liječi nikoga. Ljudi liječe, ističe dr. Šmit.
Kako ističe naša sugovornica, liječnici obiteljske medicine postali su obični činovnici koji su zatrpani administracijom.
- Pa, pobogu, zašto postoji HZZO, neka se oni bave administracijom, a ne liječnici. Tako su liječnici primarne zdravstvene zaštite u očima svojih pacijenata postali skretničari, koji im samo trebaju ispisati uputnice ili opravdati sate za izostajanje s nastave. U Europi liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti obave između 60 i 70 posto svih potrebnih pregleda/pretraga, dok je taj postotak u RH između 30 i 40 posto i tada se taj posao, po zakonu spojenih posuda prelijeva na bolnice, koje jednostavno to ne mogu istrpjeti - žali se dr. Šmit.
Nitko neće na Hitnu
Svi oni koji ne mogu zbog raznih razloga doći do svoga obiteljskog liječnika, odu u bolnice.
- Odu na Objedinjeni hitni bolnički prijam (OHBP) iako tamo nisu trebali ni doći. Dolaze ljudi s tjelesnom temperaturom od 37,5 stupnjeva i tamo satima sjede dok ih netko ne obradi, a u stvari tamo nisu ni morali biti jer to nisu hitne dijagnoze - govori dr. Šmit.
U RH nema ni dovoljno specijalista hitne medicine.
- Pa tko će normalan specijalizirati hitnu medicinu? Taj koji to uradi morat će u hitnoj medicini raditi do mirovine, jer s tom specijalizacijom ne može ništa drugo raditi u zdravstvenom sustavu. A tko kaže da će on ili ona moći se baviti hitnom medicinom do 67. godine života? Tim bi ljudima, što smo i predlagali, trebalo dati beneficirani radni staž, odnosno dati im mogućnost doedukacije, kako bi nakon, recimo, 20 godina rada u hitnoj medicini mogli raditi, recimo, na gastroenterologiji - kazuje dr. Šmit.
Što mora uraditi idući ministar zdravstva, zvao se on Vili ili Mili?
- Mora prije svega sjesti s predstavnicima udruga u zdravstvu i vidjeti po točkama gdje sustav škripi i što se treba uraditi da bi sustav bio bolji. Mora vidjeti i pronaći način kako privući mlade ljude da se bave medicinom. Evo primjera koliko je medicina postala neatraktivna. Nedavno je na KBC-u Zagreb (Rebro) raspisana specijalizacija za dva abdominalna kirurga. Prije, u neka normalnija vremena, na tu bi se specijalizaciju javilo 10 do 15 ljudi i bilo bi je teže dobiti nego Eurojackpot. Danas su se na nju javila tri ili četiri zainteresirana mlada liječnika - govori dr. Šmit.
Prošle godine Hrvatsku je napustilo najviše liječnika od ulaska u EU, njih 154.
- Zamislite, ministre, da vam bolnicu u Vinkovcima, Bjelovaru ili Koprivnici napuste svi bolnički liječnici. E, to je to – toliko je kolegica i kolega lani otišlo u EU pečalbu. Tako nas bolničke liječnike hvata grč u želucu kad se prisjetimo da su bolnice u Virovitici i Zaboku na jednom citologu i jednom patologu, a ona u Čakovcu na jednom hematologu. Osjetimo tjeskobu kad čujemo da Klaićeva i Sveti Duh imaju tek jednog mikrobiologa. Pitamo ministra zna li on da je Dubrovnik ostao bez zadnjeg mikrobiologa, a karlovačka bolnica nema niti jednog patologa! No, ministar o svemu tome šuti i ne bavi se tim problemima, kazuje dr. Šmit.
Gradite liječnicima stanove!
Liječnici padaju s nogu, a isto tako i medicinske sestre.
- Medicina je izuzetno napredovala, iz dana u dan imamo mnoštvo novih metoda i danas je potrebno 10 puta više znanja nego prije 20 godina da se postane liječnik. Mladi ljudi studiraju medicinu šest godina, diplomiraju i onda su ništa. Tada se bore da dobiju specijalizaciju i onda specijaliziraju sljedećih pet godina i za to su vrijeme "mali od kužine" i rade sve ono što nitko drugi ne želi. Dakle, tek nakon 11 godina ona ili on postaju netko i nešto. I tada bi trebali početi raditi, u nekom mjestu, gradu, recimo Puli, gdje ne mogu riješiti stambeno pitanje za sebe i svoju obitelj, jer je u Puli kvadrat stana najmanje 3000 eura. To jednostavno nije normalno i takve stvari se hitno moraju mijenjati.
Danas ljudi rade da bi živjeli, a ne žive da bi radili. Možda je vrijeme da se država počne baviti mišlju da za liječnike počne graditi stanove, kako bi ih privukla. Ne vjerujem da je državi ogroman trošak da za, recimo, 20 liječnika koji nedostaju bolnici u Puli sagrade stanove i na taj ih način privuku u Pulu. Tada bi, vjerujem, mnogi došli. Ne vidim drugi način, zaključuje dr. Ivana Šmit.