Za manje od mjesec dana jedan će dječak napuniti 12 godina i ući u tinejdžersku dob ne znajući gdje će ni s kim živjeti do svoje punoljetnosti do koje mu nedostaje samo šest godina.
Istina, šest godina nije malo za tako malo dijete, ali u usporedbi s duljinom postupka koji u čitavih 11 godina, dakle skoro od rođenja dječaka, nije bio u stanju izroditi pravomoćnu odluku o sudbini toga djeteta, šest godina je ništa.
Ukupno 11 godina, naime, čitav jedan dječji život, hrvatski sudovi nisu u stanju pravomoćno odlučiti hoće li sin Severine Vučković i Milana Popovića živjeti s majkom ili s ocem i na koji će način konzumirati svoje zakonom i Konvencijom Ujedinjenih naroda zajamčeno pravo na oba roditelja. Jer ovdje jest riječ o pravu djeteta oko kojeg se majka i otac, kao i brojni drugi roditelji nakon raskida, ne mogu dogovoriti.
U ime njih i djeteta, sudovi i čitava vojska državnih službenika svih mogućih specijalnosti moraju tu odluku donijeti, mora je dakle donijeti sustav koji je i postoji upravo radi prava djeteta i njegove dobrobiti.
U 11 godina, u čitavom jednom mladom životu, hrvatski sustav to nije bio u stanju napraviti, a kako stvari stoje, postupak vezan za sina Severine Vučković i Milana Popovića neće se tako brzo ni okončati, možda čak ni do punoljetnosti dječaka.
Takav sustav naprosto nije vrijedan niti minimalnog poštovanja i trebalo bi ga naprosto razmontirati. Taj sustav je opasan po djecu, u ovom slučaju po dijete vrlo poznatih i, kako je kazao predsjednik Vrhovnog suda, Radovan Dobronić, imućnih roditelja.
Predsjednik Vrhovnog suda je, odgovarajući na pitanja novinara o najnovijoj odluci suda kojem je na čelu, a koji je zbog proceduralnih razloga poništio prethodnu odluku splitskog suda, zapravo i potvrdio da pravni sustav u kojem on predstavlja važnu i moćnu figuru – niti ne postoji.
Gospodin Dobronić, naime, ozbiljno zamjera novinarima i medijima to što se uopće bave temom Severinina sina i tu bih ga, iskreno, i mogla podržati. O pitanjima u koja su uključena djeca potrebno je puno više i znanja i pažnje i empatije negoli ih pokazuje dio medija.
Istina je da se javnost polarizirala oko sudbine jednog djeteta isključivo na temelju medijskih sadržaja koji, zbilja, ponekad nisu ni obrađeni na razini činjenica niti na razini elementarne potrebe za diskrecijom u stvarima koje se tiču djeteta. Jesu li medijima pritom pomogli i otac i majka dječaka? Jesu!
Jesu li mogli i trebali i sami biti diskretniji? Jesu! No jesu li, ruku na srce, oboje slavni i imućni, mogli izbjeći medijsku pažnju? Teško!
S druge strane, sustav kojem treba 11 godina da provede postupak, sustav kojem će vjerojatno trebati još nekoliko godina da donese pravomoćno rješenje o povjeravanju djeteta, evidentno nije dorastao zvati se sustavom. To je sustav koji sustavno šteti djetetu! Možda su i majka i otac, obraćajući se medijima u pokušajima da dokažu svoje pravo, pokazali više povjerenja u medije nego u sustav? Zacijelo jesu, makar i nesvjesno.
Gospodin Dobronić je, međutim, nepostojanje sustava potvrdio odgovarajući na pitanje što bi Severina Vučković, koja očito smatra da joj je učinjena nepravda, a iznosi i optužbe za korupciju, trebala učiniti, kazao ‘da se može obratiti predsjedniku suda, može se obratiti meni‘.
►Cijelu Dobronićevu izjavu pročitajte OVDJE.
Dakle, hrvatska državljanka se treba obratiti njemu, predsjedniku Vrhovnog suda, pretpostavljam putem mobitela, eventualnog zajedničkog poznanika ili osobno. I on će to riješiti?
Ako predsjednik Vrhovnog suda zbilja smatra da je osobni kontakt s njime ono što hrvatskim državljanima treba u situaciji kad misle da im se čini nepravda i kad sumnjaju na korupciju unutar sustava, onda treba razmontirati ne samo institucije sustava, nego i ukinuti sve zakone, sve pravo, zatvoriti sve pravne fakultete te odvjetničke urede i iluziju vladavine prava spremiti u ropotarnicu povijesti.
Pravo je, u tom slučaju, mrtvo te ga zamjenjuje princip ‘zovi čovika‘. Kojeg čovika? Radovana Dobronića! U to ime, bilo bi uputno da predsjednik Vrhovnog suda objavi i svoj broj mobitela da mu se možemo obratiti i mi, ‘male i nemoćne ženice‘, a ne samo ‘popularne, moćne i imućne‘ majke. Nema medija koji njegov broj neće objaviti na vidnome mjestu!