Prošli su pola Balkana i tri državne granice samo kako bi se potukli s navijačima AEK-a. Proputovali su 1500 kilometara zbog utakmice za koju su znali da je neće vidjeti – jer je UEFA zabranila dolazak gostujućim navijačima – samo kako bi obavili svoj nasilni ritual.
Visoki stupanj kriminalne volje, rekli bi policijski inspektori.
Većini ljudi ova je priča neshvatljiva. Tko bi normalan toliko putovao samo da se s nekim potuče? Tko bi se toliko sati drndao po hrvatskim, crnogorskim, albanskim i grčkim cestama samo kako bi u Ateni razbio i polomio sve oko AEK-ova stadiona?
Na kraju krajeva, tko bi riskirao teške tjelesne ozljede – a možda i nešto gore – i moguću višegodišnju robiju samo kako bi se mlaćenjem ljudi koje ne poznaje i koje nikad nije vidio dokazao u vlastitoj navijačkoj grupi, a time ujedno i promovirao tu grupu unutar šire huliganske subkulture?
Tako otprilike razmišlja većina ljudi. Zapravo svi osim nogometnih huligana, a to je onaj manjinski dio nogometnih navijača koji nogomet ne prate zbog ljubavi prema tom sportu i svom klubu, nego primarno zbog ljubavi prema nasilju i želje za tučnjavom s protivničkim navijačima.
Međutim, u svijetu nogometnog huliganizma vrijede ponešto drukčija pravila no u ostatku društva. Zapravo, potpuno različita pravila, čak i dijametralno suprotna. Vrijednosti huliganske subkulture na neki su način zrcalno obrnute u odnosu na uobičajene vrijednosti kojima se rukovodi većina ljudi. Ono za što bi se prosječan čovjek kajao i gorko žalio, nogometni huligan se time ponosi.
Junaci Pavlove ulice
Drugim riječima, ono što su BBB napravili u Ateni izaziva zgražanje javnosti, ali u huliganskom svijetu ova je skupina od 100 ili 150 navijača Dinama svojom atenskom avanturom stekla u očima tog svijeta brdo pozitivnih poena i slavu o kojoj će još dugo pričati u navijačkim kuloarima i pisati u specijaliziranim navijačkim časopisima.
Odnosno, kako je to komentirao jedan od čitatelja hrvatskih portala, očito i sâm fasciniran „podvigom” BBB-a u Ateni: „Ovom akcijom BBB su se upisali u povijesne udžbenike huliganske historije.”
O čemu se radi? Kakva crna slava? Otkud pozitivni poeni?
Pokušat ćemo to objasniti preko književnosti. U omladinskom romanu „Junaci Pavlove ulice” iz 1906. godine, čiji je autor mađarski pisac Ferenc Molnár, u fokusu radnje je rivalstvo dviju uličnih skupina („ekipa”) koje se bore za teritorij: Dječaci Pavlove ulice protiv Družine crvenih košulja. Kako bi ponizio Crvene košulje, vođa Dječaka Pavlove ulice, mladić po imenu Boka, smišlja smion plan: izabrani „komandosi” iz Pavlove ulice noću će prodrijeti u sjedište Crvenih košulja i tamo ostaviti posebnu poruku: „Ovdje su bili dječaci Pavlove ulice”.
Diverzija je uspjela i Crvene košulje su podivljale, svjesne da su ponižene. Veliki mađarski književnik opisao je ono što će stotinjak godina kasnije postati san svih navijačkih skupina: prodrijeti u srce rivalske skupine i tamo ostaviti „posebnu poruku”. Upravo su to napravili zagrebački navijači u ponedjeljak navečer u Ateni.
Dakako, njihova poruka je nasilna, za razliku od Bokine, ali suština je ista: osvojili smo centar vašeg teritorija.
Upad u Kremlj
Radi se, dakle, o tome da u huliganskom sektoru navijačke subkulture prodor do sjedišta protivničke skupine navijača i frontalni napad na te navijače, na njihovom terenu, predstavlja jednu od najtežih i najkompleksnijih akcija, koje u slučaju uspjeha donose akterima vječnu slavu.
Ovdje je bitno shvatiti značenje riječi „uspjeh” u huliganskom svijetu. Jer ako niste huligan, teško ćete ono što su BBB napravili u Ateni (premlaćivanje navijača i simpatizera AEK-a koji su večer uoči utakmice sjedili u kafićima oko svog stadiona), kao i posljedice tog čina (smrt jednog grčkog navijača i hapšenje 90 navijača Dinama, od kojih nekima sada prijete i zatvorske kazne) nazvati „uspjehom”.
Prije ćete reći da je to gomila debila koja je hapšenjem i pritvorom u Ateni dobila što je tražila.
Ali u svijetu nogometnih huligana – odnosno u njihovom sistemu vrijednosti – zagrebački su navijači u Ateni zapravo ostvarili ono što su naumili, i time postigli veliki uspjeh, jer su se uspjeli probiti do samog sjedišta AEK-ovih navijača i demolirati im to sjedište, čime su stekli respekt ostalih europskih nogometnih huligana.
Usporedbe radi, huligani tu stvar promatraju i ocjenjuju onako kako bi politički i vojni analitičari ocjenjivali upad stotinjak ukrajinskih specijalaca u Kremlj, odnosno upad stotinjak ruskih specijalaca u Vrhovnu Radu.
A ta nas usporedba dovodi do istog zaključka do kojeg je došla i grčka policija: ovo nije bio „spontani izlet” slučajno okupljene skupine zagrebačkih navijača, nego pomno isplanirana akcija ljudi koji su znali i bili svjesni u što se upuštaju.
O tome govori i podatak o petorici BBB-a koji su u srijedu ujutro uhićeni u gradu Igumenici na sjeverozapadu Grčke, dok su se pokušavali ukrcati na trajekt za Italiju: posrijedi su muškarci stari od 25 do 41 godinu, a ne nezreli i nesvjesni klinci koji ne shvaćaju što rade.
Blažena nesvijest
Sada se puno piše o odgovornosti grčke policije koja nije spriječila zagrebačke huligane, iako je bila obaviještena o njihovu dolasku. Zbog tih propusta već je više policijskih zapovjednika u Grčkoj u protekla 24 sata podnijelo ostavke.
Ali ti huligani su prvenstveno hrvatski problem. Čak i ako se pokaže da palice, letve, lance i „boksere” nisu nosili sa sobom iz Zagreba, već da su im sav taj „navijački alat” dostavili grčki kompanjoni, navijači Panathinaikosa (koji su AEK-ovi gradski rivali), pa čak i ako se ispostavi da su upravo Panathinaikosovi huligani ubili nesretnog AEK-ova navijača Michalisa Katsourisa, svejedno ostaje činjenica da u Zagrebu postoji barem stotinu ljudi s tako visokim stupnjem kriminalne volje da su spremni prijeći 1500 km samo da bi nekome ugrozili život.
A ako su spremni na takve stvari, onda je teško zamisliti opačinu na koju nisu spremni.
Naravno, ne treba previdjeti da bi se i u drugoj velikoj hrvatskoj navijačkoj skupini, splitskoj Torcidi, također našlo takvih posvećenih „aktivista”, a moguće i u nekim drugim tuzemnim navijačkim grupama.
To su ljudi koje svakodnevno srećemo i prolazimo pokraj njih: na ulici, u autobusu ili tramvaju, u dućanu... Oni hodaju nesmetano našim ulicama i gradovima, u prolazu se čak i okrznemo s njima, blaženo nesvjesni na što su oni sve spremni.