Da nas netko vidi, pomislio bi da prevozimo izbjeglice. Jutarnja izmaglica još se nije odlijepila od tla, pa se čini da to diše jedra i masna zemlja na pustim srijemskim poljima.
– Neman ti pojma, prijatelju, sve mi je sad nekako drugačije, a i ko bi od pustoga adrenalina i straja zapamtija staze i bogaze dok ti zuji oko glave – govori kolega Matko Biljak.
Mogu mislit, reklo bi Zabranjeno pušenje: Čula luđački rade, da shvatiš nema vremena, prst na obaraču i kletva u zraku...
Zadnji put je tuda prolazio ima 27 godina, još je jesen bila, više krvava nego rujna, ali Marinci su i danas na istom mjestu, za njima Bogdanovci, pa ide Vukovar. Okrećemo glave ko dva švercera ili budalaša zalutala među zabačene usnule brazde. Ko statisti u kukuruzu. A baš je kukuruznim putem ratni...