Sportski Split oprašta se od Roberta Andrijića, velikog imena svog grada. Prije sprovoda na Lovrincu, njegovu komemoraciju u svečanom salonu SC Gripe upriličila su brojna poznate osobe iz svijeta sporta, ali i veliki broj njegovih prijatelja i poznanika.
Gužva je bila velika, a stajalo se svugdje gdje je bilo malo mjesta. Tu su bili Renato Živković, Mladen Drnasin, Perica Bukić, Albert Pavlović, Dino Rađa, Velimir Perasović, Ante Miše, Srđan Subotić, Neven Kovačević, Teo Čizmić, Deni Lušić i mnogi drugi poznati sportaši.
Komemoracija je bila vrlo emotivna, dirljiva, uz nekoliko pjesama u izvedbi klape Cambi, rijetki su mogli suzdržati suze. A svi oni koji su govorili i rekli svoje posljednje zbogom, složili su se u istom: Robert Andrijić, osim što je bio veliki sportaš, prije svega je bio pravi prijatelj, otac, suprug.
Prvi je za govornicu stao Renato Živković, direktor vaterpola u LEN- u, ali i nekadašnji suigrač i prijatelj pokojnog.
- Otišao je naš Robi... Puno nas ga je poznavalo kao pravog sportaša, a neki od nas baš od malena, ja još od sedamdesetih. Neki ga znaju kao odličnog sportaša, neki kao prijatelja iz srednje škole ili s fakulteta, ali ga najviše znaju kao odličnog supruga i oca. Velika je ovo tuga i ostavio je ogromnu rupu za sve nas, a ta rupa će se najviše vidjeti u činjenju života ljepšim svima nama. Njegov istančan smisao za humor, davao je toliko radosti svima nama... Zadnje što ti imam za reći: Tvoji “redikuli i uhljebi” sa Zente će dati sve od sebe da pokušaju nastaviti tvojim putem i pokušat ćemo njegovati sve ono što si ti godinama gradio. Da u radu uvijek nađemo vremena za pjesmu i humor. Računaj na nas, kapetane.
Zatim se od Andrijića oprostilo i još jedno poznato lice iz vaterpola. Neven Kovačević, njegov trener, nastavio je u sličnom smjeru kao i Živković
- Robi je po mnogo čemu bio svoj, originalan. Ono po čemu ću ga ja pamtiti je to da je uvijek bio pozitivan i nadasve odan svojim prijateljima i obitelji. Tu vedrinu je zadržao i do zadnjeg dana. Ta njegova šala i vic to je nešto posebno. Dragi Robi, vjerujem da si sada na nekom ljepšem mjestu, s onim svojim širokim osmijehom i ja ti želim da mirno putuješ do nekog našeg skorog susreta.
Nakon vaterpolista, došao je red i na slavne iz svijeta košarke, jer ipak je “Robi”, kako su ga mnogi zvali, bio velika “faca” i u ovom sportu.
- Di si direktore? E mister president? U njemu sam vidio puno sebe, imao je jednu čistu i realnu glavu. Uvijek je gledao za dobrobit zajednice, ne samo sebe. Kad smo se čuli zadnji put, bio je u bolnici i rekao da izlazi sutra vanka. Nisam mu stigao reći koliko ga volim i koliko mi je značilo te naše kave i vrijeme koje smo provodili zajedno u zajebanciji i veselju. Mogu vam pričati do sutra moja iskustva s njime, ali sve u svemu, mirno ti more želim, dragi moj - bile su riječi Dina Rađe.
Miroslav Ivić, dugogodišnji direktor Slobodne Dalmacije i sadašnji savjetnik direktora SD biranim je i dirljivim riječima zborio o preminulom kolegi Robiju:
- Opraštam se s tobom u ime Slobodne Dalmacije, u ime kuće koja je upravo ovih dana obilježava osam desetljeća postojanja. Jedno od tih desetljeća, točnije od početka 1997. godine do kraja 2005., i ti si plivao u našem medijskom bazenu. U uvodu tog našeg zajedničkog desetljeća upravo s imenom Slobodne Dalmacije, s ekipom si postigao toliko željeni trofej, postali ste prvaci Hrvatske i tako ste i Slobodnu Dalmaciju upisali na kartu vaterpolo nezaborava. Iz bazena si se, bez pauze, premjestio u urede Slobodne Dalmacije. Nema tu velike razlike, i ovdje se pliva i šprinta, puca i poentira.
Brzim napredovanjem od referenta do izvršnog direktora pokazao si kako si vješt i uporan, baš kao i u bazenu, i u ovim novinarskim vodama. Od malog glasnika do dnevnih novina, umjesto postignutih poena i obrana prešaltao si se u posao gdje se broje tiskane i prodane naklade, dobri tekstovi i vrhunske fotografije, prihodi i rashodi. Otišao si za boljom prilikom, ali veze za Slobodnom nikad prekinuo nisi. Dragi Robi još jednom ti hvala na onome što si pružio i proživio sa Slobodnom Dalmacijom. Počivao u miru Božjem i neka ti je laka ova hrvatska zemlja.
Nenad Periš, veliki prijatelj preminulog, dotaknuo se i svog teškog životnog razdoblja, u kojem je boravio u Beogradu tražeći sina Mateja. Međutim, ni tada Robert nije prestao biti vjeran, dapače posebno mu je bio blizu tada...
- Osim svega onoga što su rekli brojni, ja bi možda povukao još jednu crtu koja me je zbližila s Robertom. Poznajem ga pedeset godina i prošao sam sve zajedno s njm. Od mladosti, igre, fakulteta, obitelji... Ondje gdje ga je sve ispunjavalo, gdje je bio potpun, to je bilo u funkciji oca i supruga. Puno smo razgovarali i povjeravali se jednom drugome, ne znam kome ću se sada povjeravati, jer on je bio taj. Kad sam bio u Beogradu u jednom teškom razdoblju svog života i Robi me zvao i pitao me kad ću doći, a ja bi mu lagao i rekao: “Doći ću za pet dana”. A zatim je jedan telefonski razgovor krenuo: “Ja sam na putu, reci mi adresu, doći ćemo”. Bio je tu uz mene, a mislio sam da će mi biti to teško, nisam ga želio zamarati, ali sada vidim koliko mi je puno značilo. Ono što bi još nadodao, on je uistinu živio vjeru. Iako nije tako odgojen, ali svoj život je tako živio.
Brojni su se zatim upisali u knjigu žalosti, a uz pjesmu Arsena Dedića “Tamo, tamo da putujem”, svatko je krenuo svojim putem, ali u srcu s Robertom...
