StoryEditor
Hajduksedam gladnih godina

Kolodvor Poljud: stalne smjene nisu Hajduku donijele ništa, šok je tu, ali nedostaje terapija

8. srpnja 2020. - 21:32
Posljednji trofej Bijeli su osvojili 2013. godine kada su u finalu Kupa bili bolji od LokomotiveBoris Kovačev/Hanza media

Dinamo je to presjekao, svoga Igora je smijenio, ali Hajduk u ovim trenucima pokazuje odlike kakve prije nije imao. Čvrst je i ne želi ishitrene reakcije. Pustimo do kraja pa ćemo onda razgovarati lajt-motiv je koji se emitira iz Poljuda u iščekivanju još tri kola...

Uostalom, krajem jeseni bila je slična situacija, odnosno tadašnji trener Damir Burić trpio je još veće kritike, pa i povike s tribina, što sada nije slučaj. Čekala se zadnja runda jeseni da završi da se Hajduk oprosti s trenerom i dovede novog.

Igor Tudor je dočekan doista kao spasitelj što se tiče igre (preokret na brži, napadački nogomet i sustav 3 – 5 – 2) i promicanja mladih igrača, međutim dospio je u rezultatsku rupu (sedam poraza u proljeće), pa će želje da se na kraju (napokon i konačno!) dosegne drugo mjesto po svemu sudeći ostati kompromitirane.

Ta gotovo opsesivna želja za drugim mjestom posebna je priča: Hajduk nije bio drugi od 2012. godine, da ne spominjemo prvo mjesto i titulu prvaka. I kad se zaželjelo obećati nešto kao pravi iskorak (a drugo mjesto ove godine nudi igranje kvalifikacija za plasman u Ligu prvaka), lanjskog ljeta je Marin Brbić drugo mjesto proklamirao kao cilj. Ako ne, otići će, povući se...

Na stranu simpatije i antipatije, no je li za to bilo potrebe? Sad, kako je, tako je, Brbić je svoju ostavku kuvertirao, svakim novim porazom ona postaje neumitna.

Podsjetimo, Hajduk je dobro rezultatski brodio ujesen, premda je nerviralo što se ne igra tečno i što se u gostima ne pobjeđuje baš nikoga i nikako, osim u Varaždinu. Hajduk je držao korak s vrhom, ali igrom nije plijenio, a Rijeka mu je u Poljudu nanijela 0:4.

Pa se zaželjelo kruha svrh pogače, Burić je postao bivši, a doveden tercet Tudor, Stanić i Kepčija koji je u trenutku bio želja i ranijeg predsjednika Jasmina Huljaja.

Uglavnom, da ne dužimo prepričavanjem što je bilo ranije, činjenica je da se Hajduku ovog proljeća dogodio rezultatski sunovrat. Možda je i korona za mnogo toga kriva (ritam igre svaki čas za mladu i ozljedama oštećenu momčad), međutim kad je sve izgledalo idealno posloženo i kad unutar kluba sve uredno funkcionira najveći problem dogodio se u izlogu, na terenu. Prva momčad gubi!

Ako pogledate borbu za drugo mjesto odavna nije bila tako izjednačena, nivelirana, četvorica prsa o prsa, u bod. Nju potencira i peti čimbenik, nezainteresirani gledatelj, a već otprije prvak Dinamo. Koji izgubi od Lokomotive i Rijeke, u Maksimiru remizira s Osijekom. A sad se pali na Hajduk u nedjelju.

Naravno, svi imaju pravo na svoje ambicije, Hajduku kao da se dogodio negativni „klik” na utakmici protiv Lokomotive, momčad koja je vodila sa 2:0 i pružala vrlo zrelu partiju protiv Lokomotive, u drugih 45 minuta kao da je prestala igrati i taj preokret sa 2:0 u 2:3 označio je slobodni pad „bijelih”, koji na žalost još traje. Kako, zašto?

U Hajduku se upinju protumačiti kako im je nadasve potreban – kontinuitet, zaziva se povjerenje, priprema se iduća sezona (predstavljen Diamantakos). Pokušava se grozničavo zalijepiti sve što se raspalo na planu igre, standardnosti i momčadskog samopouzdanja.

Jasno im je da ne izgledaju dobro, tri gola od Varaždina, tri od Lokomotive, tri od Gorice, poraz i od Osijeka. Međutim.

Naglašeno je: šok-terapije nikad nisu donijele ništa dobra. U to ime čeka se kraj prvenstva, pa da se podvuče crta...

Ako zagrebemo u povijest, jer povijest je učiteljica života, vidjet ćete da od pustih smjena i promjena nije bilo vele vajde, što bi se reklo velike koristi.

Brbić i Tudor, a i sad su na sceni, donijeli su kup 2013. godine, posljednji trofej što su ga „bijeli” osvojili.

Dogodilo se to u trenutku kad je Tudor zamijenio Mišu Krstičevića koji je izborio plasman u finale.

Brbić i Tudor sa Suncem, kup-trofejom u rukama. I to je bila, reći ćete, šok-terapija.

Ali sve dalje iduće sezone, a evo ih sedam, protegle su se kao sedam gladnih godina: Razne smjene i promjene, a nizale su se kao na tekućoj vrpci, ništa dobra nisu donijele.

Ima pravo Mario Stanić kad kaže „dajte nam dvije godine”...

Pamtimo kako je na ranijoj Skupštini Hajduka (jedinoj koju je ovaj saziv NO imao) jasno i glasno rečeno da je osnovni razlog izostanka rezultata to što nema kontinuiteta upravljanja i kontinuiteta struke. Isto je sad ponovio i Mario Stanić, u višekratnim razgovorima, najprije za našu Slobodnu, a onda i u klupskom kako se to kaže „podcastu”.

Tu je u klubu Boro Primorac, on zna najbolje kako je to Arsene Wenger trajao u Arsenalu. Sad kad nema Wengera nakon pustih godina, ne vidimo da se Arsenal baš usrećio.

Jedina konstanta u Hajduku bila je dosad smjena, promjena, a u Poljudu su konačno zamislili da to jednom mora prestati.

Novi šok-preokret vodio bi u propast sad kad su potezi prijelaznog roka povučeni, kad novo prvenstvo počinje čim ovo završi, kad se radi i planira rekonstrukcija momčadi. Radovi su u tijeku.

I kako bi se na sve to odrazili neki novi izbori, za sve nove face odjednom?!

Posebne su okolnosti, Hajduk nema pauzu tijekom ljeta, nego se iz jedne sezone ulazi odmah u drugu. Stoga se posebno zaziva kontinuitet, premda se od trenutačnih rezultata svi hvataju za glavu...

Sve na jednom mjestu

Stalna na tom svijetu samo mijena jest, rekli bi kemičari, a to se posebice u Hajduku zorno ogleda. U posljednjih sedam dugih gladnih godina promjene su bile kao na traci od funkcije predsjednika, sve do sportskih direktora i posebice trenera.

To što je prodefilirala i sva sila igrača još je i normalno, jer momčad je živi organizam, a od prodaje se živi.

Držimo se i one kako je svaka sezona iznova, na primjer tko se sjeća ne tako davnog vremena kad su mladi Palaversa i D. Bradarić bili izuzetan proizvod koji je brzo našao svoje kupce u inozemstvu.

Da vidimo kako je to teklo nakon što su Brbić i Tudor podignuli trofej kupa 2013., kao posljednji u nizu.

Od Brbića do Brbića

Predsjednici (5) – Marin Brbić je smijenjen u travnju 2016. godine, naslijedila ga je privremeno Marijana Bošnjak sve do kraja lipnja, do izbora Ivana Kosa. Poletni Osječanin potrajao je do travnja 2018. kad je smijenjen, a administrativno je obavljao tu dužnost do izbora novog. To je bio Jasmin Huljaj međutim nije izdržao dugo, vidjevši da nije za taj posao idealan izbor, već u ožujku 2019. je zamijenjen, a na novim izborima u proljeće prošle godine odabran je povratak Marina Brbića koji nakon proglasa da odlazi ako Hajduk ne bude drugi kuvertira ostavku ovog ljeta 2020.

Rezime: Brbić, gđa Bošnjak, Kos, Huljaj, Brbić

Bilo je i stranaca

Sportski direktori (6) – poseban je koloplet, (Brbić i Tudor) su za sportskog direktora imali Šveđanina, Jens Andersson otišao je u listopadu 2013. kad je rečeno da je preskup (bilo je to za mandata gradonačelnika Ive Baldasara). Odabran je u prosincu Goran Vučević koji je otišao u travnju 2016. smjenom Brbića, da bi ulogu sportskog šefa preuzeo trener Damir Burić ne bi li pripremio prijelazni rok. Sve je Burić imao na dlanu, ali je dolaskom Kosa smijenjen. Uloge se prihvatio Portugalac Mario Branco, istekom dvije godine (2016. - 2018.) otišao je. Naslijedio ga je Saša Bjelanović koji se povukao prošle jeseni, a krajem prosinca angažirani su Mario Stanić kao šef/savjetnik i Ivan Kepčija s ulogom sportskog direktora.

Rezime: Andersson (Švedska), Vučević, Burić, Branco (Portugal), Bjelanović, Stanić/Kepčija

Od Tudora do Tudora

Treneri (14) – posebna je priča, kako u to uklopiti jednokratne angažmane Vučevića i Loze? Momčad je posebno patila u širokom trenerskom spektru, mijenjali su i sustave i nogometaše poput čarapa.

Tudor je odradio sezonu i pol, a onda je nastao vrtlog. Burić je odradio cijelu sezonu 15/16 i maknut, svaki idući odlazio je naprasno. Ovako je to po sezonama.

13/14 – Tudor (36)

14/15 – Tudor (18), Vukas (2), Poklepović (7), Vučević (1), Vukas (7)

15/16 – Burić (36)

16/17 – Pušnik (17), Lozo (1), Carrillo (18)

17/18 – Carrillo (15), Kopić (21)

18/19 – Kopić (6), Vulić (9), Oreščanin (21)

19/20 – Oreščanin (-, Gzira United 2), Burić (19), TUDOR

Defile igrača

Sva je sila igrača prodefilirala, ali samo da podsjetimo na one angažiran od kojih smo puno očekivali, radovalo im se.

U 2013. Iluridze, Bukva i Anđelković nose barjak, iduće sezone Mezga, Milevski, Gotal i Jo bili su glavne fore, onda sezonu 15/16 obilježili su Velazquez, Velez, Arteaga, ali i Jefferson, H. Milić i Bilji, te svakako Ohandza, odmah ozlijeđen. Stiže ljeto Brancova vrtloga i plejada, A. Erceg, Kožulj, Futacs, Ćosić, Barry, Kvesić, Gentsoglou, Memolla, Said, Maganto, Terziev...

Idućeg ljeta defilirali su Radošević, Gyurcso, Filip, Caktaš, Borja Lopez, Almeida, Tičinović, Pešić, Carbonieri, Fomitschow, Šehić, da bi potom cijela momčad sa Bjelanovićem angažirana Posavec, Duka, Blažević (vratari), te Vučur, Mikulić, Ivanovski, Beširović, Jairo, Jradi, Tahiraj, Svatok, a sad friško za ovu sezonu od lani Čolina, Dolček, Eduok, Jakoliš, Bulos, Simić, F. Bradarić, pa Dimitrov, Mujakić i sad je nova fora, jedva ga čekamo, Diamantakos...

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 21:59