Poslije vezanih, bolnih poraza od Istre 1961 i Gorice Hajduk je svojim navijačima priredio novo kidanje živaca. Ostavio je sve gotovo za samu završnicu susreta kada je Emir Sahiti napokon prekinuo dramu i mučenje lukavim pogotkom koji je iznenadio vratara Nikolu Čavlinu. No, zasluženo je sastav trenera Ivana Leke stigao do slavlja i vratio se na pobjedničke staze.
Nije to možda bila nekakva predstava za pamćenje, ali ni za razliku od Velike Gorice nekakvo bezbojno izdanje. Bilo je borbe, igrači su grizli travu, napadali, pokušavali. A kada je tako, onda te na kraju najčešće i nagradi. Uostalom, pamte se tri boda. Tako su ‘bijeli‘ napokon prekinuli krizu, srušili Lokomotivu i vratili se na pobjednički kolosijek.
U prvom poluvremenu, izuzev nekoliko situacija u završnici prvog dijela, i nije bilo baš previše uzbuđenja, konkretnih prilika. Za razliku od drugog kada ih je, pogotovo na početku, bilo na obje strane. Hajduk je u nastavak susreta krenuo otvorenije, po pobjedu. No, to je otvaralo prostora za goste u kontrama i polukontrama, ili nakon pogrešaka ‘bijelih‘. Igra se rasplamsala. Ne može se ovaj put vjerojatno ništa zamjeriti igračima Hajduka na želji, pristupu. Bilo je prilika, ali mogla je do gola i Lokomotiva.
Činilo se da Hajduk vodi u 47. minuti nakon lijepe akcije Livaje, Benrahoua, Krovinovića, ali je pogodak potonjeg poništen zbog zaleđa. Još jednom su valjda milimetri u VAR sobi odlučivali, i ponovno je gol Hajduka zbog toga bio poništen. Čudesno je Čavlina zaustavljao Marka Livaju kada su mnogi na stadionu već vidjeli loptu u mreži. S druge strane na startu nastavka imala je poslije nevjerojatnih kikseva igrača Hajduka Lokomotiva dvije šanse u razmaku od nekoliko sekundi kojima je susret mogla usmjeriti u svoju korist. Pa i odličnu šansu Karla Bartoleca prije toga. Dok gol Sahitija nije donio olakšanje i veliko slavlje. Kao da je svima pao veliki kamen s leđa, kao da je taj gol donio nekakav trofej, ne ‘obična‘ tri boda. Vidjelo se po burnom slavlju koliko je značio igračima, stručnom stožeru, ali i navijačima. Pa i po slavlju na kraju utakmice.
Trener ‘bijelih‘ Ivan Leko krenuo je s Josipom Elezom i Leonom Dajakuom od prve minute. Elezu koji je uskočio na mjesto kartoniranog Zvonimira Šarlije je to bio prvi prvenstveni start poslije 11, a Dajakuu nakon dva mjeseca. Tako da su stoperski par činili rekonvalescent Elez i tek nedavno u klub pristigli Filip Uremović. Međutim, nisu te kadrovske promjene dale potrebni, očekivani impuls momčadi ‘bijelih‘. Onaj energetski impuls u odnosu na zadnje predstave je bio evidentan, ne zbog izmjena, ali nedostajalo je tečnosti u igri, kreacije. Kao da su pod pritiskom imperativa pobjede ‘bijeli‘ gotovo veći dio susreta odigrali u grču.
U nastavku je, malo prije nego što je prošlo sat vremena igre, Leko pokušao trostrukom izmjenom. Debitirao je i Aleksandar Trajkovski, ali nije ovaj susret mjerilo po kojem ga treba gledati, iza njega je duža pauza, baš kao i iza Uremovića, Mihaela Žapera koji su imali premijeru u dresu Hajduka na Poljudu, ozlijeđenog Eleza... Trebat će vremena da se poslože sve kockice ove momčadi koja je dosta promjena doživjela u finišu i nakon završetka prijelaznog roka, da stvari sjednu na svoje mjesto.
U nervoznoj završnici susreta zbog drugog žutog kartona iz igre je morao Mersinaj. U razmaku od pet minuta skupio je dvije javne opomene.
A sada tek slijedi pravi, veliki Hajdukov test. Na Poljud u nedjelju 1. listopada stiže glavna lovina - Dinamo.