“Kuća, poso”, na to se sveo život dr. Mirande Pervan, splitske pedijatrice koja je imala snage, za razliku od mnogih svojih kolega, zahvaliti se javnom zdravstvu, podignuti kredit i otići u privatnike. Rekli bismo, otići u nepoznato.
Ona je to učinila zadnjeg dana prošle godine, kad je prestala s radom u pedijatrijskoj ambulanti Ravne njive-Brda, zbog čega je nastala velika panika u tom dijelu grada budući da roditelji nisu znali tko će im i gdje pregledavati djecu.
Vrlo često pišemo o tome koliko posla imaju pedijatri primarne zdravstvene zaštite, koliko sati nakon isteka svojeg redovnog radnog vremena ostaju u svojim ambulantama kako bi obavili sve ono što ne mogu odraditi za to vrijeme jer su taj dan imali stotinu, pa i više pacijenata.
Nedavno je jedna splitska pedijatrica vrlo vjerojatno oborila rekord po broju pacijenata tijekom jedne smjene. Kroz ambulantu je tog dana prošlo 128 djece, od kojih je svako dijete trebalo pregled i mišljenje liječnice, a da ne govorimo o potrebi odgovaranja na tisuće pitanja roditelja koji su doveli svoju djecu na pregled. U takvim odnosima, kad liječnik ne zna “odakle tuče” i kad više ne zna što kome govori, kad pada s nogu i gubi koncentraciju, jer ju je nemoguće zadržati nakon tolikog broja pacijenata, svaki razuman čovjek upita se kamo to sve skupa vodi.
– To sam se i ja zapitala i odlučila sam s 31. prosinca prošle godine otići iz Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije (DZ SDŽ), podignuti kredit i otvoriti svoju privatnu polikliniku. Jesam li pogriješila ili nisam, pokazat će vrijeme. Sada, u ovom trenutku, samo nekoliko dana nakon odlaska iz Doma zdravlja, mislim da nisam pogriješila, ponovno radosna odlazim na posao i ponovno počinjem voljeti svoj poziv, jer biti liječnik nije posao, nego poziv – rekla nam je dr. Pervan.
Nije fer
Godine 2012. naša je sugovornica dobila specijalizaciju iz pedijatrije, koju je završila 2018. Tada su je iz Doma zdravlja poslali raditi u Kaštela, gdje je ostala u pedijatrijskoj ambulanti do 2022., kada su je u lipnju poslali u ambulantu Ravne njive-Brda, gdje je radila do svojeg odlaska u privatnike.
– Neljudski je u kakvim uvjetima rade pedijatri u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Tolikom broju pacijenata nitko nigdje na svijetu ne može dati potrebnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Pa ja sam u jednom danu znala u svojoj ambulanti imati sto i više malih pacijenata kojima je bila potrebna medicinska skrb, ali i velikih “pacijenata”, njihovih roditelja koji su imali milijun pitanja. Takvo stanje nije fer prema nama liječnicima, ali ni prema pacijentima i njihovim roditeljima – objašnjava.
Kad je počinjala raditi svoj posao, nije ni slutila da će stanje u zdravstvu biti kao danas.
– Budući da sam praktična vjernica, dobila sam jedan stih iz Biblije koji sam uzela kao svoj slogan. On kaže “da budem blaga i posve susretljiva prema svim ljudima”, ali, nažalost, to više nisam mogla biti jer je bio takav pritisak, i da sam se pridržavala tog stiha, na poslu bih boravila 24 sata – veli naša sugovornica.
Najveći je problem navala na ambulante kao da se besplatno dijeli šećer i ulje.
– Djeca nisu problem, oni su najosjetljivija skupina, njima treba pomoć i njihovi roditelji moraju imati puno povjerenje u liječnika kojemu su prepustili brigu o zdravlju svoga djeteta. Međutim, kad roditelj uđe u ambulantu s djetetom, mora biti svjestan, što gotovo nikada nije, da on nije jedini roditelj koji ima dijete i koji upravo tada očekuje moju pomoć. Ponašaju se kao da su jedini na svijetu i uopće ih nije briga što u čekaonici ima još 30, 40 roditelja s djecom koja čekaju na pregled, a koja su možda u težem stanju nego njihovo dijete. Za razliku od njih, ja sam znala da ima još “more” posla, da svima koji su mi u ambulanti moram pružiti skrb i da svi oni moraju što manje čekati. Istovremeno, ne smijem biti ljuta ili osorna prema takvom roditelju, moram biti fina, pristojna, susretljiva s njim koji se bez ikakvog razloga zadržava u ambulanti po dvadesetak minuta. Sustav je takav da ja kao liječnica ne smijem nikoga odbiti i počela sam strahovati da nešto ne pogriješim. Kad sam vidjela da to više ne mogu, da ne mogu podnijeti taj ogroman pritisak, odlučila sam se zahvaliti Domu zdravlja i otići u privatnike. Da bude jasno, ja nisam bila nezadovoljna svojom plaćom, koja je jako dobra za okvire RH – kaže dr. Pervan.
Stres ubija liječnike
Takvo neizdrživo stanje ostavilo je traga i na zdravstveno stanje liječnice.
– Imala sam neke smetnje i posumnjala sam da sam ozbiljno bolesna. Čak sam išla i na MR pretragu. Na svu sreću, nije bilo ništa i te sam simptome pripisala ogromnom stresu. Pa ja sam svoj posao donosila kući, noću bih se budila iz sna razmišljajući o tome jesam li prethodnog dana negdje pogriješila, jesam li svakom djetetu dala ono što mu je potrebno... Patila je moja obitelj, moj suprug i moje četvero djece. Ja nisam mogla žrtvovati svoj privatni život zbog mojih poslovnih obveza. I nisam jedina, mnoge moje kolegice i kolege nailaze na iste probleme, isto razmišljaju, pa čak i o tome da daju otkaz, no eto, do sada nitko nije imao snage za to – objašnjava.
Pitamo našu sugovornicu što učiniti da sustav bude bolje posložen.
– Prvo je potrebno uvesti limit, kao što je to slučaj u inozemstvu, koliko neki pedijatar može pregledati pacijenata u svojem dnevnom radu.
Taj bi limit trebao biti od 20 do najviše 30 pacijenata dnevno kako bi svakome mogli posvetiti dovoljno vremena, a isto tako kako bi imali dovoljno vremena za odgovaranje na mailove i na dovršetak administrativnih obveza. Ljudi koji odlučuju o svemu moraju biti svjesni da kvaliteta našeg rada dramatično pada nakon određenog broja pacijenata – govori dr. Pervan.
Nakon pandemije COVID-a 19, svi liječnici, ne samo oni u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, pomislili su kako je došao kraj “ludilu”, no prevarili su se. Danas su ljudi preplašeniji od razbolijevanja, umiranja i zdravstvenih poteškoća, pa vrlo često nepotrebno “oblijeću” ambulante, liječnike, bolnice...
– Gdje je kraj svemu tome? Ja ga ne vidim. Svima nama liječnicima kvaliteta života je upitna nakon nekoliko desetaka, da ne kažem stotina pacijenata. Ja nakon svojeg radnog vremena, poslije kojeg ostajem još nekoliko sati u ambulanti da obavim sve administrativne poslove, moram doći kući svome suprugu i svojoj djeci. I oni su sami vidjeli nezadovoljstvo na mojem licu i bili su mi velika podrška pri donošenju ove odluke. Sada sam sretnija, zadovoljnija i imam život – zaključuje dr. Miranda Pervan.