StoryEditor
Splitdjelići povijesti

Donosimo sjajne, nikad viđene fotografije Splita: Pogledajte koja je 'špica' nastala pred butigom kada su stigli prvi šuškavci, kako se na Starom placu drukalo za Hajduka...

20. lipnja 2017. - 17:44
st00

Iz riznice Muzeja grada Splita, privatnih arhiva i inozemnih zbirki višegodišnjim trudom Gorana Borčića, povjesničara umjetnosti i muzejskog savjetnika infišanoga u splitsku povijest, ukoričena je povijest na fotografskom papiru u drugom nastavku njegove fotografske trilogije "Povijest pisana svjetlom – Split od Prisce do Adriane", koja sadrži oko tri tisuće fotografija snimljenih od 1865. do 1979. godine.

Prvi dio velikoga libra činile su fotografije Dioklecijanove palače, Pjace, Rive do Marmontove ulice, dok je drugi nastavak posvećen Prokurativama, Zapadnoj obali, Sustipanu, Marjanu, Velome Varošu, Lučcu, Manušu, Dobrome i Lovretu. Dakle, širenju grada.

A s opisom širenja grada dolazi i priča o građanima iz drugog kruga, u tom dijelu se za razliku od "ozbiljne" povijesne jezgre, živog spomenika, događa veseliji, opušteniji, otkačeniji Split koji je naprosto izazivao fotografe da ga poslikaju. I to su napravili.

A Borčić je pored fotografskih prizora iskopao i mašure zanimljivih, duhovitih, tragičnih i epopejskih priča iz vremena kad je grad pulsirao, rastao, razbijao srednjovjekovne okove. I postajao Split o kojem se danas šire legende.

Dio njegovih štorija uz fotografije donijet ćemo na stranicama "Slobodne" u očekivanju trećeg nastavka ove značajne trilogije, koja se bavi svijetom poput našeg, ljudima kao što smo mi, ali koji su uz pomoć objektiva i svjetla imali sreću postati povijest Splita. A pojma nisu imali o tome!

Piškera od lavanderi



Južno od Šperuna, a zapadno od Piškere su Tomića stine, koje predstavljaju presječene grebene, a ulica toga imena danas vodi na Šperun. Naziv Šperun dolazi po pramcu (venecijanski: sperone) mletačkoga bastiona koji je s toga mjesta uklonio francuski maršal Marmont početkom XIX. stoljeća. Na lijevoj strani vide se dvije kuće stare ribarske obitelji Alujevića, poznatije kao Španjolovi.

Još 1675. godine francuski putopisac, arheolog i liječnik Jacob Spon spominje sumporne potočiće koji na tom mjestu teku u more. Dva od njih su izvirala na Matejuški, jedan iz samostana sv. Frane, a drugi do samostana, kasnije poznat kao Piškera. Čak su na jednom od crteža Roberta Adama i Francesca Bartolazzija "Pogled s jugozapada" prikazane žene koje u potoku peru rublje. To su lavandere, pralje.

"Ja ću robu prati di je mene voja" pjevale su stare splitske lavandere. Na Matejuški bi se poslije pranja na obližnjoj Piškeri režentavalo rublje. Piškera (od tal. tiječi la peschiera – ribnjak) kao izvor sumporne vode spominje se još 1808. godine. Postoji i mišljenje da naziv Piškera dolazi od riječi pisk – sabiralište vode.

Ta vrsta vode pogodovala je pranju rublja koje bi zbog djelovanja sumpora pobijelilo. U razdoblju od 1920. do 1930. godine kada su rušene stare pučke kuće Omera Tartaglie i Viska Jerkovića uz Matejušku i kada je podignut blok kuća od samostana sv. Frane do Tomića stina, nestali su izvori sumporne vode s koritom koje je služilo kao javna praonica rublja, a izvori su drenirani u lučicu.

Šušur radi šuškavaca



U prosincu 1961. godine, u subotu poslijepodne, u Hrvojevoj ulici u dućan poduzeća "Jadran" u prizemlju stare kuće Vesanović stigli su prvi šuškavci! Nikada dotad nije bila tolika gužva pred nekom prodavaonicom u gradu. Već oko 11 sati okupljale su se prve mušterije pred ulazom jer se pročulo da će se prodavati šuškavci po reklamnoj cijeni od 6000 dinara (usporedbe radi, novine Slobodna Dalmacija koštale su tada 20 dinara).

U 15 sati u redu dugom pedesetak metara već je strpljivo čekalo više od 500 građana, a njihov se broj stalno povećavao tako da je poslije dva sata prešao tisuću! Desetak policajaca jedva je uspjelo držati kakav-takav red. Kad se otvorio dućan, na vrata je navalila gomila u kojoj nitko nije vodio računa o drugome...

Oba reoplana u – murvu!



Splićanin Ignacije Bulimbašić 1910. godine uzletio je s Kraljeve njive, napravio nekoliko obleta, a kada se namjeravao spustiti, razbio je avion o stablo murve i više nije mogao uzletjeti. Građani su usprkos tome bili oduševljeni i nosili su na rukama pilota Bulimbašića koji se uspio živ i zdrav spustiti na Kraljevu njivu. A 16. svibnja 1912. godine poletio je s vojnoga vježbališta u Splitu odvažni zrakoplovac Ivan Widmar iz Trsta u zrakoplovu tvrtke Bleriot – model 1912, motor Gnome.

To je bio prvi motorni let u Splitu, a Vidmar se digao na visinu od 200 metara. Premda je puhalo jako jugo, smjelo se digao u zrak, ali je pri spuštanju jednim krilom udario - pogađate - o stablo murve! Slomljeno krilo zrakoplova uspješno su popravili učenici ondašnje Obrtne škole.

Ura Svetoga Petra



Gradnju crkve sv. Petra na Lučcu obećao je načelnik Antonio Bajamonti 1862. godine, a podignuta je između 1863. i 1871. godine po projektu splitskoga inženjera Dujma Marcocchije, a radove je vodio Andrija Perišić. To je nova crkva sv. Petra jer je stara bila na dnu današnje Petrove ulice, a spominje se kao crkva sv. Petra apostola od Kukula zvanog "de Zuzulo", što je vjerojatno romanski deminutiv hrvatskoga kuk.

Zvonik sa satom ostao je u sjećanju starim generacijama Splićana, koje su pohađale obližnju Veliku Realku jer im je služio kao orijentacija na putu zato što se vidio čak s mosta kod Gradskoga perivoja. Na blagdan svetog Petra crkva i poljana pred njom te cijela Zvonimirova i Tartagliina ulica bile bi ukrašene zastavama i sagovima. Na poljani su se prodavali kolači, smokve petrovače, slatkiši i slatka pića. Paljene su bengalske vatre, a pučanstvo bi se šetalo do kasno u noć.

Trećeg dana nove 1944. godine Split je doživio jedno od najrazornijih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Bomba teškoga kalibra pala je na crkvu sv. Petra i do temelja ju srušila, a uspravan je ostao samo crkveni zvonik. Sat na zvoniku zabilježio je točno vrijeme bombardiranja crkve: 15 sati i 36 minuta. Crkveni je zvonik uništen miniranjem 2. ožujka 1946. Godine.

Meštar Kezić i Frane Josip



Na Lučcu je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća živio vrstan mehaničar Juraj Kezich, koji je u to vrijeme blizu nekadašnjega Poglavarstva imao mehaničarsku radionicu. U svojoj knjizi Ante Duplančić navodi jednu priču o majstoru Jurju Keziću:

"Kako je bija jak meštar, bilo je to u vrime Austro-Ugarske, u vrime cara Franje Josipa, i kako je ima svoju kovačiju na Manuš, njegova ga klapa nagovori da napravi ka’ niku zjogatulu i pošalje je caru na dar ali da izmisli ka’ niki škiribic. I moj ti Juraj, dugo se opiruć o’ straja prema caru, jednoga dana dođe sa zgotovjenom lipon škatulon od mesinga. Pošalju je u Beč. Projde niko vrime a evo ti careva izaslanika s kočijon u Radunicu, u Dvornikovu.

Išće majstora Jurja za odvest ga caru u dvor. Lipo su ga uredili, obukli ga, kupili mu pravi veštit pa put pod noge. Primi ga car Franjo osobno i upita: 'Jeste li Vi majstor Juraj Kezich?' 'Jesan', odgovori vas drćeć: 'Onda mi otvorite ovu škatulu. Ja ne znan.' Majstor Juraj lagano dotakne na jedno misto i škatula se lipo sama otvori." Početkom XX. stoljeća Kezich je izradio cijelu Muku Gospodinovu u jednoj staklenki, pa i jedan uzorak torpeda i parnoga stroja.

Susvita na Marjanu: past će zvizda!



U proljeće 1910. godine raspisale su se domaće i strane novine da će se u svibnju ukazati na nebu zvijezda repatica, koja bi mogla (ako hoće) ognjenim repom spaliti mnogo država, a među njima i tadašnju Austriju! Splitski puk se prestrašio i nekoliko dana samo se govorilo o tome. Na račun te zvijezde na Marjanu se spremala velika proslava.

Po gradu su lijepljeni plakati koji su pozivali puk i sve građane na veliku proslavu, prije nego nastradaju jer: "Isto je boje pri piću, plesu i mužikon bit užgan, ven doma u posteju. Ko jema voju i žeju izvuć živu glavu neka se za vrime zvizde repatice najde u Merjan, di će nać svake gracje božje u jiću, piću, balu, mužiki sa lipin mladin balarinan."

Te noći nije se pokazala zvijezda repatica pa je nastalo veliko razočaranje, a niži puk uživao je govoreći da su se oni pametniji prevarili. Ali četiri-pet dana iza velike proslave uistinu se pokazala zvijezda repatica nad Mosorom i lijepo joj se vidio rep. No, očito je zakasnila na Sudnji dan pa se Splićani više nisu previše uzbuđivali...

Vrati katrigu sa Staroga placa



Kraljeva njiva od vojničkog vježbališta pretvorena je 1911. godine u nogometno igralište pokriveno šljakom. To prvo Hajdukovo igralište bilo je prašnjavo i puno kamenja, postavljeno u smjeru istok-zapad. Gledatelji su stajali na nogama, sjedili na zemlji ili na daskama nanizanima na pivskim bačvama.

Bilo je i pedesetak sjedalica, za koje se plaćala skuplja ulaznica. Te su sjedalice posuđivali iz kavana Muljačić i Delić na Rivi, a imale su na stražnjoj strani naslona utisnuta slova M i D da bi se znalo kojoj se kavani ima vratiti koja sjedalica nakon završene utakmice.

* Sve fotografije ustupio nam je Muzej Grada Splita
 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
10. svibanj 2021 00:03