Djeca se rado igraju, i to na različite načine. Neki od njih vole se igrati i rata.
Dok su se ranije generacije, pod utjecajem partizanskih filmova, škole i medija, desetljećima igrale partizana i Nijemaca, a generecije devedesetih Hrvata i Srba, moglo bi se zapitati tko su suprotstavljene strane u današnjim ratnim igrama.
Onim stvarnim, uličnim, a ne virtualnim "ratovima" na raznim platformama, na kojima se već generacijama odgajaju neki novi klinci.
Odgovor se jučer na splitskim Lokvama nametnuo sam od sebe. Oboružani dugim kišobranima zbog kiše koja je padala ujutro, a koji su popodne postali suvišni, dječaci četvrtog - petog razreda nosili su ih kao strojnice u visini struka.
Puška poslije kiše
Neki su njima vitlali kao mačevima, a neki su, za igru, "kundačili slabije. Vidjelo se da ne znaju što bi sa sobom, nastava je tek počela, nema puno za učiti, tek je pet sati popodne, sunčano.
I onda je jedan iznio spasonosni prijedlog: "Ajmo se igrat Amerikanca i Rusa!". "Ajmooo", povikali su ostali i rastrčali se preko ceste zauzeti položaje. Kao prave vojnike, za pola minute više ih se nije moglo vidjeti.
Djeca, dakle, nastavljaju s ratnim igrama, i to na ulici, a ne na mobitelima. Netko bi rekao da je to dobro, ali to je tema za stručnjake u ljudskoj agresivnosti, nama je zanimljivo koga su spontano postavili za neprijatelje.
Nisu djeca posegnula za klišejima najstarijih, za partizanima i Nijemcima. Navedeni su, zajedno s takozvanim domaćim izdajnicima, ustašama i četnicima, sustavnim pedagoškim radom kroz ovih 30-ak godina temeljito zaboravljeni.
Nisu djeca posegnuli ni za Hrvatima i Srbima, od kraja toga neobjavljenoga rata prošlo je također skoro 30 godina, Samostalna demokratska srpska stranka odavno je dio vladajuće koalicije, kao što je general Ante Gotovina odavno rekao da je rat gotov. O onome što se događalo u ratu u Bosni odavno se ne govori.
Hvali košarku, drži se rata
I što onda djeci ostaje? Reklo bi se ništa drugo nego rat u Ukrajini. Međutim splitska djeca nisu posegnula za ratom ukrajinske i ruske vojske, čak ni Rusa i NATO-a, nego su se odlučili za rat Rusa i Amerikanaca, koji jedni protiv drugih nikad nisu neposredno ratvovali.
Pripadnici stare ideološke škole prepoznali bi da je tu riječ o tipičnom američkom kulturnom imperijalizmu, pojačanom dolaskom nosača aviona u splitsku luku i hrvatskim članstvom u NATO-u. Geostratezi bi rekli da su djeca intuitivno dobro iščitala tko zapravo ratuje u Ukrajini, Amerikanci i Rusi. Doduše, trebalo bi vidjeti tko je u toj priči pozitivac, a tko negativac. Odnosno, koliko djece želi biti na američkoj, a koliko na ruskoj strani kao i hoće li za desetak godina strana u dječjim ratnim sukobima postati i Narodna Republika Kina.
Djeca oponašaju ono što vide, pa često poslije sportskih natjecanja pohrle na igrališta i bave se upravo tim sportom. Kreatori domaćeg TV programa omogućili su im da se ne zamaraju svjetskim prvenstvom u košarci, sportu koji je u Hrvatskoj bio slavan i gledan dok nije potonuo u višedesetljetnu krizu, ali zato ih obilno zasipaju ratnim prizorima u kojima ratuju Ameri i Rusi.
Hrvatska tradicija odrastanja "uz ratne filmove u boji/ uz česte tučnjave u školi/ uz narodne pjesme pune boli", kako pjeva Prljavo kazalište, nastavlja se i dalje. Mi smo stvarno "sretna djeca!". I roditelji.