stdClass Object
(
[id] => 630134
[title] => 'Mislila sam da bolujem od rijetkog poremećaja, ali ipak ne: to je prava epidemija koja je zahvatila cijelu Hrvatsku i uglavnom pogađa žene'; Kakva je situacija u vašoj kući?
[alias] => 39-mislila-sam-da-bolujem-od-rijetkog-poremecaja-ali-ipak-ne-nbsp-to-je-prava-epidemija-koja-je-zahvatila-cijelu-hrvatsku-i-uglavnom-pogada-zene-39-kakva-je-situacija-u-vasoj-kuci
[catid] => 253
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Odlazak u dućan samo po jednu stvar rijetko kada završi tako. Često do blagajne dođem punih ruku, a krpena "jagodica" ostala je kod kuće. Prije se to sve bez problema trpalo u vrećice, a danas je druga priča.
– Hoćete li kesicu? – pita prodavačica.
– Može.
– Imate ovu manju od 30 lipa ili veću za kunu. Koju ćete?
– Ma znate šta, ipak mi ne treba. Stat će sve u ruke.
Situacija je ovo koja se često događa, govori nam "teta" iz kvartovskog dućana. Kaže kako sve manje ljudi kupuje kesice. Ili dođu sa svojom krpenom ili stave "sve pod ruku".
No, što kada ste prisiljeni kupiti kesicu jer ste se zaboravili svoju? Obavili ste kupnju i prvo što napravite kada se vratite kući jest raspakiravanje vrećica s namirnica.
Nešto u frižider, nešto u ladicu, a nešto i u špajzu. Zna se točno gdje što ide. No, posebno mjesto nakon kupnje ima i sama vrećica koja se ne baca, niti pod razno! Već kad ste je platili, treba se dalje iskoristiti, a puno toga je i u odgoju. "Di ćeš kesu bacat!?" koliko smo puta svi čuli od svojih majka i baka, a sve češće i sami sebe uhvatimo kako izgovaramo tu rečenicu.
– Nije posao gotov kad se namirnice iz kesice raspreme. Onda se slaže vrećica. One najlonske, ajmo reć jeftinije, a veće, služe za kantu za smeće i idu u jednu posebnu "master" kesu na balkonu.
One kvalitetnije će poslužiti za prijenos robe od kuće do kuće i slažem ih u kutiju za cipele – objašnjava mi nedavno prijateljica, tješeći me kako nisam jedina koja ima "poremećaj skupljanja kesica".
– Što radiš s onim svečanijim kesicama, imaš li posebno mjesto za njih?
– Naravno, one idu u špajzu i također se uredno slažu u jednu veliku. Ali, moram priznati, po tom pitanju sam otišla malo dalje, tako da njih sortiram na dva načina. Jedna velika vrećica je za ove papirnate, malo veće, reklamne iz dućana, u kojima na posao nosim marendu, a u drugoj su ove svečane, rođendanske, uske za boce i slično – govori mi prijateljica.
Odlučila sam, onako okolo-kole, među još nekoliko prijatelja provesti blic-anketu i provjeriti jesmo li nas dvije jedine zamantane. Šokirala sam se koliko još ljudi čuva i sortira vrećice, a zanimao me i njihov način organizacije. Nikad ne znaš, možda nešto novo i naučim...
– Pokojna teta Milka živjela je u stanu do našega, svaka tri dana je kupovala vrećicu mlijeka. Da, nije greška – vrećicu! Mlijeko se tada prodavalo u tom pakiranju, a teta Milka bi ga uskuhala, spremila u hladnjak i njoj je litra trajala okruglo tri dana.
Vrećica je bila dokaz kako je teta Milka bila ekološki osviještena, premda vam govorimo o vremenu prije dobrih tridesetak godina. Ona bi je, naime, isprala, osušila i koristila kao vrećicu za smeće. Jer, baš kao što joj je litra mlijeka trajala tri dana, tako joj je i ta vrećica bila dostatna za spremanje dnevne količine smeća – kazuje mi kolegica Milena.
Nadalje, znalački me upućuje kako sada ima kupiti "plastičnih kutijica koje služe za spremanje vrećica".
– Takvu jednu odavno imam; puna je do vrha! U njoj su vrećice iz svih splitskih samoposluga i svaka od tih vrećica dolazi na red za pospremanje smeća. One "prave" vreće za smeće u mojem se domu ne koriste, ne kupuju, kao da ne postoje. Osim smećarskog dijela, imam i darovni dio – u posebnom kantunu kužine stoje uredno posložene kartonske ukrasne vrećice.
Razni motivi su u igri. Imam rođendanskih, božićnih, slavljeničkih, jednoobraznih, samo biraj. Tako i radim – od prilike do prilike. Naravno, posebno su izdvojene vrećice za boce. Motivi, ne pitajte, ima svega – objašnjava Milena.
Još jedan dokaz da su naše bake (svaka čast djedovima, živjela ravnopravnost, ali teško ih možemo staviti u istu rečenicu s kesama) bile ekološki osvještenije i ekonomičnije od nas, pridodala je i naša kolegica Marijana.
– Čuvaj mi kesu, nemoj je izgubit, napomenula bi mi baka svako jutro, savijajući tvrdu kesicu od obožavane manistre "Cetina Omiš" u koju bi mi spremila sendvič za školu.
U kesama od hulahopa nosila bi mandarine jer su imale onaj selotejp za zalipit, pa bi baba stegla i pričvrstila, da ne ispadaju po torbi – prisjeća se Marijana, smijući se na sav glas kako je cijelu osnovnu školu marendavala iz kese od manistre.
Bilo je, u to doba, i onih koji su znali sve kese prati i stavljati na sušilo kako bi bile spremne za sljedeću uporabu.
– Mama, pereš li ti još kese ka nekad? – pita druga kolegica mamu.
– Ma šta ti je, ko više pere kese! Ne perem... Jedino sam baš jučer oprala jednu, onu čvrstu iz Pittarella. Otac je u njoj donija blitvu, a baš će dobro doć za stavit marendu za u masline – objasnila joj je majka.
– Nije to ništa. Meni je svekrva sašila platnenu kesicu da imam di držat plastične kese. I znaš kako je lipa – pohvalila se Nikolina.
- Fali mi mista za robu, a kese mi zauzimaju prostor - osvijestila je da ima isti problem i naša kolegica Kate. Jelena njeguje isti hobi, a naslijedila ga je od majke, doduše trebat će joj vremena da skupi onoliku kolekciju...
Svatko ima svoj način. Netko ima "master" kese ili kutije, netko plastične držače na zidu, ima ih i koji imaju vješalice za kese da se ne bi zgužvale, ali jedno je sigurno – kesa nakon kupnje ima svoju novu ulogu u kući i koliko god ih imali, uvijek je malo.
Jedan se Omišanin čak pohvalio da je u obiteljskoj kući dao sagraditi posebnu sobu za kese. Nikad ne znaš kad mogu zatrebat.
Mislila sam da bolujem od rijetkog poremećaja skupljanja i sortiranja kesa, a sad sam došla do otkrića da to nije rijetki poremećaj, to je prava epidemija!
O posebnom odnosu s vrećicama, kojeg očito imaju mnogi, svjedoči i pjesma splitskog benda Rokolomotiva pod nazivom 'Simbol progresa', a u kojoj je autor stihova Ivan Perić opjevao upravo - plastičnu kesu.
Oduvijek su se skupljale kese, ali otkad su se počele naplaćivati, to je postala teška kesomanija. Zaključit ćemo s mudrom izrekom kolege koji na posebnom mjestu u kući čuva samo jedan primjerak žute boje.
- Za mene postoji samo jedna kesa, sve ostale su tek plastične vrećice.
Obavezna naplata od početka 2019. godine
Početkom 2019. u Hrvatskoj je stupila na snagu obaveza naplate laganih (običnih) plastičnih vrećica za nošenje.
Iz obaveze naplate izuzete su vrlo lagane vrećice, koje bi trebale služiti kao primarna ambalaža. Za takve vrećice propisana je obaveza isticanja natpisa: “Vrećice koristite štedljivo!”
Greenpeace je tijekom siječnja i veljače obišao čitav niz prodajnih mjesta te utvrdio da se na brojnim mjestima odredba o obaveznoj naplati ne provodi ili se pak kao “obične” dijele najtanje vrećice, što je u suprotnosti sa smislom i ciljem propisa.
Tamo gdje se provodi, naplata vrećica je simbolična pa nije izgledno da će ta mjera dovesti do ozbiljnog smanjenja, smatraju u Greenpeace.
Ova organizacija traži potpunu zabranu plastičnih vrećica. Hrvatskim domaćicama to ne bi trebao predstavljati problem: toliko su ih nagomilale da ih neće potrošiti ni narednih nekoliko generacija.
Odlazak u dućan samo po jednu stvar rijetko kada završi tako. Često do blagajne dođem punih ruku, a krpena "jagodica" ostala je kod kuće. Prije se to sve bez problema trpalo u vrećice, a danas je druga priča.
– Hoćete li kesicu? – pita prodavačica.
– Može.
– Imate ovu manju od 30 lipa ili veću za kunu. Koju ćete?
– Ma znate šta, ipak mi ne treba. Stat će sve u ruke.
Situacija je ovo koja se često događa, govori nam "teta" iz kvartovskog dućana. Kaže kako sve manje ljudi kupuje kesice. Ili dođu sa svojom krpenom ili stave "sve pod ruku".
No, što kada ste prisiljeni kupiti kesicu jer ste se zaboravili svoju? Obavili ste kupnju i prvo što napravite kada se vratite kući jest raspakiravanje vrećica s namirnica.
Nešto u frižider, nešto u ladicu, a nešto i u špajzu. Zna se točno gdje što ide. No, posebno mjesto nakon kupnje ima i sama vrećica koja se ne baca, niti pod razno! Već kad ste je platili, treba se dalje iskoristiti, a puno toga je i u odgoju. "Di ćeš kesu bacat!?" koliko smo puta svi čuli od svojih majka i baka, a sve češće i sami sebe uhvatimo kako izgovaramo tu rečenicu.
– Nije posao gotov kad se namirnice iz kesice raspreme. Onda se slaže vrećica. One najlonske, ajmo reć jeftinije, a veće, služe za kantu za smeće i idu u jednu posebnu "master" kesu na balkonu.
One kvalitetnije će poslužiti za prijenos robe od kuće do kuće i slažem ih u kutiju za cipele – objašnjava mi nedavno prijateljica, tješeći me kako nisam jedina koja ima "poremećaj skupljanja kesica".
– Što radiš s onim svečanijim kesicama, imaš li posebno mjesto za njih?
– Naravno, one idu u špajzu i također se uredno slažu u jednu veliku. Ali, moram priznati, po tom pitanju sam otišla malo dalje, tako da njih sortiram na dva načina. Jedna velika vrećica je za ove papirnate, malo veće, reklamne iz dućana, u kojima na posao nosim marendu, a u drugoj su ove svečane, rođendanske, uske za boce i slično – govori mi prijateljica.
Odlučila sam, onako okolo-kole, među još nekoliko prijatelja provesti blic-anketu i provjeriti jesmo li nas dvije jedine zamantane. Šokirala sam se koliko još ljudi čuva i sortira vrećice, a zanimao me i njihov način organizacije. Nikad ne znaš, možda nešto novo i naučim...
– Pokojna teta Milka živjela je u stanu do našega, svaka tri dana je kupovala vrećicu mlijeka. Da, nije greška – vrećicu! Mlijeko se tada prodavalo u tom pakiranju, a teta Milka bi ga uskuhala, spremila u hladnjak i njoj je litra trajala okruglo tri dana.
Vrećica je bila dokaz kako je teta Milka bila ekološki osviještena, premda vam govorimo o vremenu prije dobrih tridesetak godina. Ona bi je, naime, isprala, osušila i koristila kao vrećicu za smeće. Jer, baš kao što joj je litra mlijeka trajala tri dana, tako joj je i ta vrećica bila dostatna za spremanje dnevne količine smeća – kazuje mi kolegica Milena.
Nadalje, znalački me upućuje kako sada ima kupiti "plastičnih kutijica koje služe za spremanje vrećica".
– Takvu jednu odavno imam; puna je do vrha! U njoj su vrećice iz svih splitskih samoposluga i svaka od tih vrećica dolazi na red za pospremanje smeća. One "prave" vreće za smeće u mojem se domu ne koriste, ne kupuju, kao da ne postoje. Osim smećarskog dijela, imam i darovni dio – u posebnom kantunu kužine stoje uredno posložene kartonske ukrasne vrećice.
Razni motivi su u igri. Imam rođendanskih, božićnih, slavljeničkih, jednoobraznih, samo biraj. Tako i radim – od prilike do prilike. Naravno, posebno su izdvojene vrećice za boce. Motivi, ne pitajte, ima svega – objašnjava Milena.
Još jedan dokaz da su naše bake (svaka čast djedovima, živjela ravnopravnost, ali teško ih možemo staviti u istu rečenicu s kesama) bile ekološki osvještenije i ekonomičnije od nas, pridodala je i naša kolegica Marijana.
– Čuvaj mi kesu, nemoj je izgubit, napomenula bi mi baka svako jutro, savijajući tvrdu kesicu od obožavane manistre "Cetina Omiš" u koju bi mi spremila sendvič za školu.
U kesama od hulahopa nosila bi mandarine jer su imale onaj selotejp za zalipit, pa bi baba stegla i pričvrstila, da ne ispadaju po torbi – prisjeća se Marijana, smijući se na sav glas kako je cijelu osnovnu školu marendavala iz kese od manistre.
Bilo je, u to doba, i onih koji su znali sve kese prati i stavljati na sušilo kako bi bile spremne za sljedeću uporabu.
– Mama, pereš li ti još kese ka nekad? – pita druga kolegica mamu.
– Ma šta ti je, ko više pere kese! Ne perem... Jedino sam baš jučer oprala jednu, onu čvrstu iz Pittarella. Otac je u njoj donija blitvu, a baš će dobro doć za stavit marendu za u masline – objasnila joj je majka.
– Nije to ništa. Meni je svekrva sašila platnenu kesicu da imam di držat plastične kese. I znaš kako je lipa – pohvalila se Nikolina.
- Fali mi mista za robu, a kese mi zauzimaju prostor - osvijestila je da ima isti problem i naša kolegica Kate. Jelena njeguje isti hobi, a naslijedila ga je od majke, doduše trebat će joj vremena da skupi onoliku kolekciju...
Svatko ima svoj način. Netko ima "master" kese ili kutije, netko plastične držače na zidu, ima ih i koji imaju vješalice za kese da se ne bi zgužvale, ali jedno je sigurno – kesa nakon kupnje ima svoju novu ulogu u kući i koliko god ih imali, uvijek je malo.
Jedan se Omišanin čak pohvalio da je u obiteljskoj kući dao sagraditi posebnu sobu za kese. Nikad ne znaš kad mogu zatrebat.
Mislila sam da bolujem od rijetkog poremećaja skupljanja i sortiranja kesa, a sad sam došla do otkrića da to nije rijetki poremećaj, to je prava epidemija!
O posebnom odnosu s vrećicama, kojeg očito imaju mnogi, svjedoči i pjesma splitskog benda Rokolomotiva pod nazivom 'Simbol progresa', a u kojoj je autor stihova Ivan Perić opjevao upravo - plastičnu kesu.
Oduvijek su se skupljale kese, ali otkad su se počele naplaćivati, to je postala teška kesomanija. Zaključit ćemo s mudrom izrekom kolege koji na posebnom mjestu u kući čuva samo jedan primjerak žute boje.
- Za mene postoji samo jedna kesa, sve ostale su tek plastične vrećice.
Obavezna naplata od početka 2019. godine
Početkom 2019. u Hrvatskoj je stupila na snagu obaveza naplate laganih (običnih) plastičnih vrećica za nošenje.
Iz obaveze naplate izuzete su vrlo lagane vrećice, koje bi trebale služiti kao primarna ambalaža. Za takve vrećice propisana je obaveza isticanja natpisa: “Vrećice koristite štedljivo!”
Greenpeace je tijekom siječnja i veljače obišao čitav niz prodajnih mjesta te utvrdio da se na brojnim mjestima odredba o obaveznoj naplati ne provodi ili se pak kao “obične” dijele najtanje vrećice, što je u suprotnosti sa smislom i ciljem propisa.
Tamo gdje se provodi, naplata vrećica je simbolična pa nije izgledno da će ta mjera dovesti do ozbiljnog smanjenja, smatraju u Greenpeace.
Ova organizacija traži potpunu zabranu plastičnih vrećica. Hrvatskim domaćicama to ne bi trebao predstavljati problem: toliko su ih nagomilale da ih neće potrošiti ni narednih nekoliko generacija.
'Mislila sam da bolujem od rijetkog poremećaja, ali ipak ne: to je prava epidemija koja je zahvatila cijelu Hrvatsku i uglavnom pogađa žene'; Kakva je situacija u vašoj kući?
Odlazak u dućan samo po jednu stvar rijetko kada završi tako. Često do blagajne dođem punih ruku, a krpena "jagodica" ostala je kod kuće. Prije se to sve bez problema trpalo u vrećice, a danas je druga priča.
– Hoćete li kesicu? – pita prodavačica.
– Može.
– Imate ovu manju od 30 lipa ili veću za kunu. Koju ćete?
– Ma znate šta, ipak mi ne treba. Stat će sve u ruke.
Situacija je ovo koja se često događa, govori nam "teta" iz kvartovskog dućana. Kaže kako sve manje ljudi kupuje kesice. Ili dođu sa svojom krpenom ili stave "sve pod ruku".
No, što kada ste prisiljeni kupiti kesicu jer ste se zaboravili svoju? Obavili ste kupnju i prvo što napravite kada se vratite kući jest raspakiravanje vrećica s namirnica.
Nešto u frižider, nešto u ladicu, a nešto i u špajzu. Zna se toč...
