Život piše čudne priče, nekada loše, nekada dobre. A da su Splićani dobrog i velikog srca svi znamo, unatoč problemima s kojima se svakodnevno susrećemo. S time se susreo i 63-godišnji Splićanin S.A., dijabetičar koji živi sam. Kaže nam kako nema ni prijatelja ni neprijatelja, a nakon ovoga danas se nada kako će se iz nečega lošeg izroditi jedno novo i lijepo prijateljstvo.
Još vidno emotivan, uzbuđen i tužan istovremeno, jedva da je mogao prepričati što mu se dogodilo. Kao i uobičajeno, ovaj bolesni umirovljenik išao je kući nakon što je obavio ”spizu”.
- Popodne sam izašao iz trgovine na Pazdigradu i stao sam na autobusnu stanicu kod hotela "Zagreb" na Duilovu. Osjećao sam se malaksalo i u jednom mi je trenutku pozlilo. Digao sam se i počeo mahati vozačima da mi pomognu. Prošla su jedno, dva automobila i treći je stao. Muškarac u bijelom automobilu sa ženom i obitelji mi je samo rekao da uđem i ne pitam puno. Razgovarali smo putem gdje sam mu se predstavio i rekao tko sam, no nisam upamtio tko je on – kazao nam je i briznuo u plač.
- Došao sam kući i izmjerio šećer. Imao sam hipoglikemiju i morao sam leći. Da nije bilo njega, možda me danas ne bi bilo ovdje. Dijabetičar sam 40 godina i više provodim vremena ležeći nego šetajući. Jednom sam pao u nesvijest i imao izljev krvi u mozak, sam sam se probudio i jedva preživio operacije. Samo bih se tom čovjeku htio zahvaliti i upoznati ga. Teško mi je, kakav je dan iza mene, ali bit će bolje, preživio sam i gore – ispričao je koliko god je mogao.
Onaj tko se prepozna, neka nam se javi kako bi ga povezali sa 63-godišnjakom kojemu je spasio život.