Diktafon – spreman. Notes – spreman. Olovka – spremna... Pozvonili smo na vrata zgrade na splitskim Mejama. Kažem, pozvonili, jer bez dr. Tonča Šitina do Lepe Smoje teško bih došla, usprkos svim lukavstvima naučenima u vremenu kad je novinarskim svijetom bog, a i Miljenko Smoje, hodao po zemlji.
“Prije godinu, dvije dana”, kazao mi je dr. Šitin, “počela je crtati. Neobični, jako neobični i vrlo dobri crteži. Ima ih gomilu, nevjerojatno nešto. A gotovo je slijepa.”
No iz parlafona glas žene koja brine o Lepi Smoje bio je obeshrabrujući. Lepa ima gripu! Gripu?Pa jutros je nije imala?! Glas domaćice obavještava nas, nakon kratke konzultacije s Lepom, da “ulazimo na vlastitu odgovornost”. Gore, na vratima stana, velikim slovima zakačeno je upozorenje:...
“Prije godinu, dvije dana”, kazao mi je dr. Šitin, “počela je crtati. Neobični, jako neobični i vrlo dobri crteži. Ima ih gomilu, nevjerojatno nešto. A gotovo je slijepa.”
No iz parlafona glas žene koja brine o Lepi Smoje bio je obeshrabrujući. Lepa ima gripu! Gripu?Pa jutros je nije imala?! Glas domaćice obavještava nas, nakon kratke konzultacije s Lepom, da “ulazimo na vlastitu odgovornost”. Gore, na vratima stana, velikim slovima zakačeno je upozorenje:...