Sljedeće godine zaokružit će se točno pola stoljeća od naprasnog svršetka jedne lijepe estradne priče koja je Splićanima (a preko nas i svim ostalim stanovnicima Jugoslavije) pružala barem utješnu iluziju da hvataju korak sa svijetom.
Velim iluziju, jer je već i premijerno izdanje Splitskoga festivala u internacionalnoj verziji pokazalo koliko kaskamo za svijetom.
Te 1967. godine zvijezde programa bili su Shadowsi, sastav u koji se donedavno sva mladost svijeta klela. Kao ključna karika u (r)evolucijskome lancu od Elvisa do Beatlesa, raširili su kult električne gitare do najzabitijih kantuna globusa. Sve je počelo, naravno, 1960. nenadmašnim instrumentalom “Apache”, a nastavilo se niskom ne manje dojmljivih pjesama koje su… hm... pa koje su do 1967. bile demodirane koliko i maksi suknje.
Ljeto ljubavi bilo je, naime, ozvučeno psihodelijom i acid rockom, umjesto kristalno čistog Stratocasterova tona dotjeranog jecavim tremolom, u điru je bila distorzija i wah-wah pedale, a u tome novom svijetu nije bilo mjesta za četiri ispeglana tipa s razdjeljcima i njihovu umivenu glazbu.
Sirote Shadowse su takvom silinom istiskivali iz korita rockerskog mainstreama da su na koncu završili kod nas pjevajući pjesmu Marija Bogliunija.
U hrvatskoj verziji, koju su izveli splitski Delfini, pjesma čije je stihove napisao Pajo Kanižaj nosila je naslov “Beat na moru”, što je još jedan zoran primjer našeg zaostajanja. U ljetu kad više nitko nije mario za beat bendove s Merseysidea, mi smo pokušavali hvatati korak s njima, uopće ne primjećujući da je svijet otišao u nekom sasvim drugom pravcu.
(Ne)zaključena pustolovina
Sedam godina kasnije naša je međunarodna pustolovina zaključena, iako zapravo nije. Naime, na Prokurativama su nastavili nastupati ljudi različitih nacionalnosti, samo što se više nije radilo o Talijanima ili Englezima, nego o Srbima ili Slovencima. Sve otada u gradu tinja žal za danima ponosa i slave kad su na pozornici ispred kina “Marjan” nastupale bjelosvjetske, pa makar i mrvicu ocvale zvijezde unoseći dašak glamoura u našu pretežno sivu socijalističku stvarnost.
Nostalgičarima na znanje, ponešto od toga davnog međunarodnog štiha moglo bi se ovoga ljeta konačno osjetiti, ali ne u službenom, natjecateljskom programu Festivala, nego u obliku dviju koncertnih večeri čije će headlinerke biti dame itekako ozbiljnih karijera, s djelokrugom rada diljem globusa.
Prva nam u vižite stiže kantautorica Judith Hill, akademski školovana glazbenica koja je karijeru prvo pekla kao prateći vokal i bogami se čestito napekla. Popis slavnih izvođača koje je pratila besramno je dugačak, pa ovdje navodim samo nekolicinu markantnih imena: Gregg Allman, Stevie Wonder, Anastacia, Ringo Starr, Mike Oldfield, Barry Manillow, Rod Stewart, Robbie Williams...
Među njezinim poslodavcima našao se i sâm Michael Jackson kojega je, na koncu, na komemoraciju u Staples Centreu u Los Angelesu pjesmom ispratila na onaj svijet. Pjevala je i Princeu koji joj se odužio tako što je pristao producirati njezin prvi album “Back in Time” 2015. godine.
Do danas ih je snimila ukupno četiri, potvrđujući se ne samo kao sjajna vokalistica, nego i kao instrumentalistica, jer je Judith vrlo potkovana gitaristica i pijanistica. Većina materijala što ga snima i izvodi je njezin autorski.
Žanrovski gledano, čvrsto je ukotvljena u tradiciji bluesa, soula i funka. Ako sve nabrojeno mlađem dijelu publike još uvijek nije dovoljna preporuka, vrijedi reći da je nastupima u četvrtoj sezoni američkog The Voicea postala miljenicom masovne publike.
Rasplesani ‘orkestar’
U Split stiže 23. lipnja sa svojim – mogli bismo komotno reći – obiteljskim bendom, jer je na klavijaturama njezina majka Michiko (Japanka rodom iz Tokija, djevojačkim prezimenom Yoshimura), na basu otac Peevee, a samo bubnjar John Staten nije joj svojta. Do njezina nastupa, publiku će zagrijavati dva domaća aduta, Otprilike ovako i Harpoon Blues Band.
Dva dana kasnije, u goste nam dolazi još jedna akademski obrazovana glazbenica, senzacionalna danska basistica, klavijaturistica, vokalistica i skladateljica Ida Nielsen koja je još dulje i intenzivnije surađivala s Princeom od Judith Hill. Naime, bila je članica dva njegova koncertna i studijska benda, The New Power Generation i 3rdeyegirl.
Ona ima dva nadimka – Bassida i Funkhouser – i svaki je itekako opravdan, jer je vremenom postala skoro pa istoznačnicom za instrument, odnosno glazbeni žanr kojima je bezrezervno predana. Nisam siguran da danas na svijetu postoji svirač koji joj može stati uz bok govorimo li o plesnoj muzici.
Dovoljna su joj dva takta da i najinertnijeg mlohavca katapultira iz sjedalice i pretvori ga u repliku Tonyja Manera (pamtite li junaka “Groznice subotnje večeri”?). Njezina sviračka tehnika ne impresionira samo profesionalce koji znaju koliko je talenta, rada i muke potrebno da bi se izbacila tako impresivna količina nota u jedinici vremena. I zadnji laik čut će (i osjetiti!) razliku između nje i bilo kojeg drugog svirača basa.
Uostalom, ne morate mi vjerovati, zaguglajte Idu i odgledajte klipove u kojima sama preludira po žicama. Prije ili kasnije upitati ćete se zašto, pobogu, ova žena trati novce na plaćanje benda kad sama samcata zvuči kao rasplesani orkestar? Tkogod je slušao pomislio je kako su uz nju bubnjar, udaraljkaš, čak i gitarist, čisti višak.
Funk na moru
Ona je, međutim, u Split ipak odlučila doći s “viškovima”. Repersku parlatinu priuštit će nam Andiondu Joel Philip ‘Kuku’ Agami, gitaru će svirati Oliver Pape Engquist, klavijature Phong Le, a bubnjeve David Haynes. Ova uigrana ekipa stići će nam točno devet dana nakon službenog izlaska Idina šestog po redu albuma “More Sauce, Please” i pružiti nam priliku da uživamo u svjetskoj premijeri potpuno friškog materijala koji se, vjerujmo naslovu, kupa u sočnome šugu.
Večer koju će nam ona i njezini pobočnici priuštiti bit će, s jedne strane, visokoenergetski plesni tulum, a s druge, posramljujuća pokazna vježba virtuoziteta žene koja je 2019. godine u izboru Music Radara ušla u elitno društvo deset najboljih svirača basa na svijetu. Prije nje nastupit će Black Coffee, Elena Stella i Andy Jeličić trio.
U Split, dakle, ne dolaze ocvali glazbenici na karijernoj nizbrdici, nego dame u najboljim godinama (Judith je rođena 1984., a Ida 1975.) i na vrhuncu svojih kreativnih potencijala, svaka s reputacijom majstorice u izabranoj glazbenoj niši. Umjesto beata, slušat ćemo funk na moru, a za žuntu i još ponešto, jer obje gošće obilno u radu preskaču žanrovske granice. Možete ih, naravno, propustiti, ali ne bi bilo pametno.