Što je plastika i koji su problemi vezani uz nju?
Plastika je stabilan materijal koji se sastoji od velikog broja polimera, s oko 45 tipova plastike, uključujući poli(vinil-klorid) (PVC) i poli(etilen-tereftalat) (PET) koji su uglavnom dobiveni iz fosilnih goriva poput nafte, prirodnog plina i ugljena, u petrokemijskoj industriji. Plastika je teško razgradljiva, ali pod utjecajem okolišnih čimbenika poput vjetra, sunca i valova dolazi do njezine degradacije na sitnije čestice i akumuliranja u okolišu. Radi se o vrlo praktičnom materijalu koji je dugotrajan, otporan na propadanje, inertan i jednostavan za oblikovanje, s malim troškom proizvodnje, piše Mato Lakić, dr. med. epidemiolog i zdravstveni ekolog za Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko neretvanske županije.
Plastika je prvi put otkrivena početkom 20. stoljeća, te se do danas proširila diljem svijeta, nadmašila proizvodnju željeza nakon 1990-ih i trenutno je materijal koji ljudi najviše koriste. Svake godine u svijetu se proizvede više od 300 milijuna tona plastike, od čega je polovica namijenjena za jednokratnu upotrebu, a svake godine najmanje 8 milijuna tona završi u našim oceanima i morima. Prema UN-u, u morima se nalazi 51 trilijun čestica mikroplastike. Mikroplastiku mogu progutati morske životinje te ona tako ulazi u prehrambeni lanac čovjeka.
Ključni problemi vezani uz plastiku su:
plastika je neobnovljivi resurs;
postojani organski zagađivači (POP‘s eng. Persistent organic pollutant) vrlo se učinkovito apsorbiraju u plastiku;
izdržljivost plastike čini je vrlo otpornom na degradaciju;
plastični ostaci se lako fragmentiraju;
plastični ostaci mogu uzrokovati ozljede i smrt morskih ptica, sisavaca, riba i gmazova;
plastični ostaci mogu oštetiti pomorsku opremu.
Što je mikroplastika?
Mikroplastiku čine mali dijelovi plastičnog materijala, obično manji od 5 mm (0,1-5.000 µm). Još manji dijelovi (1-100 nm) čine nanočestice tj. nanoplastiku. Mikroplastika može biti primarna ili sekundarna. Primarna se namjerno dodaje u proizvode (trošenje sintetičke odjeće, potrošnja automobilskih guma, prašina iz gradova) i čini 15 - 31% mikroplastike u morima, dok sekundarna nastaje raspadanjem, odnosno degradacijom većih komada plastike (makroplastike) kao što su vrećice, boce i ribarske mreže i čini 69 - 81% mikroplastike u morima (slika 1). Primarna mikroplastika najčešće dospijeva u okoliš ispuštanjem nedovoljno obrađenih otpadnih voda.
Kakav je utjecaj mikroplastike na okoliš i životinjski svijet?
Zbog velike upotrebe plastičnih proizvoda, ljudskog nemara i nepropisnog odlaganja, većinski dio proizvedene plastike završava u morima, oceanima, jezerima, tlu i svim ostalim sastavnicama okoliša, gdje štetno utječe na okoliš i žive organizme. Pretpostavlja se da će se do 2050. godine u morima i oceanima nalaziti više plastike nego ribe. Prijenos mikroplastike kroz prehrambeni lanac u vodenom okolišu djelomično je razjašnjen, dok je dinamika u kopnenim prehrambenim lancima uglavnom nepoznata. Općenito, koncentracija mikroplastike u morima veća je uz obalu i u geografski "zatvorenijim" morima (npr. Crno more, Jadransko more), negoli u oceanima. Prema količini i zastupljenosti plastičnog otpada, Jadransko more je među najonečišćenijim morima u Europi. Tijekom vremena mikroplastika se taloži na morskom dnu.
Studije na životinjama ukazuju na to da gutanje mikroplastike može uzrokovati štetu organizmima putem njihove fizičke prisutnosti (abrazivni učinci koji dovode do upale, oksidativnog stresa i citotoksičnosti), njihovog kemijskog opterećenja (ispiranje aditiva ili adsorbiranih kemikalija iz okoliša uzrokujući reproduktivnu i razvojnu toksičnost ili izazivanje imunološkog odgovora) ili putem prisutnih mikroorganizama (patogeni koji uzrokuju infekciju ili nastajanje mikroba otpornih na antimikrobne lijekove).
Ima li mikroplastika utjecaj na zdravlje ljudi?
Sve je više istraživanja koja pokazuju da su zrak, hrana i voda kontaminirani mikroplastikom te da je ljudi mogu udisati ili progutati. Prema trenutnim spoznajama, unošenje mikroplastike ‘per se‘ vjerojatno neće predstavljati objektivan rizik za ljudsko zdravlje. Ipak, priroda rizika ovisi o fizičkim karakteristikama i kemijskom sastavu, kao i vremenu biološke razgradnje. Mikroplastika služi kao vektor tj. prenositelj raznih potencijalnih opasnosti, kao što su toksični aditivi, patogeni mikroorganizmi i geni antibiotske rezistencije. Međutim, stvarne koncentracije udahnute i progutane mikroplastike koja se nakuplja u ljudskom tijelu još nisu poznate. Svakako su potrebna daljnja istraživanja na ovom području kako bi dobili konkretnije odgovore.
Potencijalni učinci mikroplastike na ljudsko zdravlje mogu se podijeliti u tri glavne kategorije: kemijske, fizičke i biološke učinke, a zatim dalje prema putu izlaganja i mogućim kliničkim učincima.
Kako je Europska Unija pristupila ovom problemu?
EU je donijela strategiju za plastiku u skladu s kojom će plastična ambalaža na tržištu EU-a do 2030. biti prikladna za recikliranje, potrošnja plastike za jednokratnu upotrebu smanjit će se, a namjerna upotreba mikroplastike bit će ograničena. Također, radi se i na smanjivanju uporabe mikroplastike u kozmetici, a u 2015. Europski Parlament je već ograničio upotrebu plastičnih vrećica.
Dana 27. rujna 2023. u Službenom listu Europske unije objavljena je Uredba Komisije (EU) 2023/2055 od 25. rujna 2023. o izmjeni Priloga XVII. Uredbe (EZ) br. 1907/2006 u pogledu mikročestica sintetičkih polimera. Uredba je stupila na snagu 17. listopada 2023. te je u potpunosti obvezujuća i izravno primjenjiva u svim državama članicama.