Premda se rado voli dičiti zapisima svjetskih putnika koji su ostavili više ili manje tragova s putovanja po našim krajevima, Dalmacija je neke od njih zaboravila. Točnije, imena putnika kakav je bio Ludvik Kuba ostala su tek spomen u prašnjavim arhivima i predmet su divljenja samo ekspertima čije radove šira javnost gotovo i ne poznaje.
Da stvar bude još mračnija, Ludvik Kuba se u Dalmaciji bavio jedinstvenim kulturnim fenomenom na kojeg smo i danas izrazito ponosni – glazbom. Bavio se pjesmama naroda koje će puno, puno kasnije, u prosincu 2012., dobiti status nematerijalne kulturne baštine na listi UNESCO-a. Klapska pjesma je danas brend Dalmacije, a Ludvik Kuba, rođen prije ravno 160 godina, potpuno je zaboravljen premda njegov doprinos očuvanju klapske pjesme ističu mnogi etnomuzikolozi.
Ludvik Kuba (1863 – 1956) bio je Čeh, ali bio je i član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas HAZU, a članstvo u Akademiji je 1930. dobio upravo radi istraživanja naše glazbene baštine, premda je, budući je bio i slikar, u Zagrebu imao i dvije samostalne izložbe. Preporuku, više nego srdačnu, za prijem u Akademiju potpisao je u veljači 1930. akademik Božidar Širola, jedan od najuglednijih hrvatskih muzikologa i skladatelja, koji je jedno vrijeme bio i na čelu zagrebačkog Etnološkog muzeja.
Jedno od svoje trineaestoro djece, otac je Kubu uputio da postane slikar, a majka ga je usmjeravala put glazbe pa je Kuba završio i jedan i drugi studij. Nastojao je naučiti sve slavenske jezike, a govorio je i nekoliko zapadnoeuropskih jezika. Neki ga istraživači ocjenjuju kao (neo)renesansnog homo universalisa uronjenog u romantičarsku ideju 19. stoljeća o sveslavenskom bratstvu. Ideologiji sveslavenstva bio je vjeran sve do smrti i nastojao je pretočiti je u tri monumentalna projekta – slavenstvo u glazbi, slavenstvo u slici i u putopisnoj etnografiji.
- Zadatak sabiranja narodnih pjesama iz usta prostog naroda i zapisivanje tekstova i melodija vodi me na putovanja širom slavenskog svijeta, u kuće i kolibe bratskog naroda i ne samo to: ta mi uloga pomaže da prodrem u karakter, misao, duše i srca prostih slojeva, koji su temelj i ponos našeg jezgra, kazao je svojedobno Kuba.
- O dalmatinskom narodnom pjevanju i sviranju doista se ništa ne zna. Dalmacija uistinu daje niz neproučenih, a i teških za proučavanje pojava glazbenih, pa nije čudo, kako su pune tajnâ, što nisu razjašnjene, ali nije razumljivo, da nitko nigdje nije na njih uopće pozornost svratio. Ta i na neglazbena čovjeka djeluju kao nešto novo, nenadano, pa nema sumnje, da tu stojimo pred ostavštinom davnih, pradavnih vijekova. Pjesma je dalmatinska krasni primjer života, bilo joj silno udara, krv brzo teče, ukratko, još se tako razvija, da može ispunjati, a i ispunja, veliku svoju tradiciju: da bude narodu svakidašnji kruh duševni, da mu bude ujedno učitelj i tješitelj, kazao je Ludvik Kuba.
Tijekom 19. stoljeća Dalmacija je postala privlačna češkim putnicima iz nekoliko razloga - Dalmacija je, jednako kao i Češka, bila dio Austrijske Monarhije, bila je nepoznata, drugačija, u usporedbi s češkim zemljama, premda zaostala, imala je drevne spomenike i povijest. Sveslavenski napori doveli su do zbližavanja slavenskih naroda u Austrijskoj Monarhiji, što je uključivalo i Hrvate u Dalmaciji. Plus, imala je more i stoga je privlačila stanovnike kopnene Bohemije.
- Ovdje se spajaju svi kontrasti kako bi načinili čudnovat kraj; azurno nebo i snažna bura, morska pučina i visoke planine, ugodnost vinograda i maslinika i užas beživotnih golih stijena, prekrasna ravnica i gole okomite padine, talijansko susjedstvo i turska blizina, rimska umjetnost i slavenska prirodnost i neporočnost, minula slava vjekova i nada novog života, objavio je pišući iz Splita češki putopisac Vilém Dušan Lambl, dok je prve putopise iz Splita u češkim novinama objavio između 1827. i 1831. stanoviti Eduard Griez de Ronse, nositelj viteškog reda i revni dužnosnik Austrijske Monarhije.
Od 1826. godine radio je u Dalmaciji na nekoliko činovničkih položaja kao vjeran i pouzdan službenik Monarhije. Najprije je djelovao u Zadru, od 1831. godine u Splitu, a kasnije u Kotoru. Iako su danas zaboravljeni, Griezovi odlomci očito su u svoje vrijeme imali pozitivan odjek među češkim čitateljima i intelektualcima. Među njima je bio i panslavist Kuba.
Osim u Dalmaciji, Kuba je glazbu istraživao i u Sloveniji, Boki Kotorskoj, Hercegovini, Bosni, Srbiji i Makedoniji no ni u jednoj od sredina u koje je dolazio – počevši još od 1888. – nije toliko zaboravljen kao u Dalmaciji. U Sarajevu i Podgorici, čak i u Tuzli, Kuba ima ulice koje nose njegovo ime, a Kotorani su mu u sklopu Međunarodnog festivala klapa Perast odali posebno priznanje objavom knjige ‘Pjesme dalmatske iz Boke Ludvika Kube‘, autora etnomuzikologa dr. sc. Jakše Primorca i dr. sc. Zlate Marjanović.
Odgovarajući svojedobno na pitanje što mu se na Jadranu najviše svidjelo, Kuba je kazao: "Sve. Jer, kad nešto ili nekoga volimo, onda nam je sve drago. Otuda vidite da nisam pozvan da iznesem nepristrano mišljenje o slavenskom Jadranu. Iz mene bi govorila samo pristranost."
Prezirao je kolonijalizam Austro‐Ugarske i drugih sila, ne želeći da ga domaći ljudi poistovjećuju s bogatašima sa zapada koji su kružili Balkanom. U Crnoj Gori je nosio crnogorsku kapu da se ne bi razlikovao od lokalnog stanovništva, a u Bosni i Hercegovini odabrao je fes kao pokrivalo jer je vidio da ga nose sva tri naroda. A koliko mu je Dalmacija bila prirasla srcu, možda najbolje govori činjenica da je svome jedinome sinu dao ime – Marin.
U Trogiru Kuba, primjerice, zapisuje 14 narodnih napjeva, u kojima se na različiti tekst pjevaju dva ista napjeva, a o svojim dojmovima s tog putovanja piše: ‘Narod pjeva, čitav narod pjeva, ali nikad za to da ga slušaju, da mu plate ili da mu se dive. Pjeva da pjeva, da ugodi želji srca svoga, pjeva želji za volju ... Pjevaju, dakle, svi, pjevaju pri zabavi i poslu, svagda, ne samo iz unutrašnje potrebe već i za unutrašnji cijel ...‘ U Splitu zapisuje brojne pjesme, primjerice onu ‘Marjane, Marjane, moj debeli ‘lade‘ ili ‘Marice, divojko‘, i brojne druge, a pokojni dr. sc. Nikola Buble mu daje prednost pred hrvatskim skupljačem pjesama, Franjom Kuhačom, budući da Kuhač, kako je zapisao Buble, uopće nije bio u Trogiru. Stoga je Kubin doprinos očuvanju i razumijevanju specifičnog trogirskog načina pjevanja nemjerljiv.
- Ludvik Kuba zapisuje napjeve višeglasno, upravo onako kako su pjevani na terenu, pa je stoga uočljiva harmonijska struktura napjeva pjevanih u to vrijeme u Trogiru – zapisao je Buble, poznati dirigent, dugogodišnji umjetnički voditelj i dirigent kultne Klape Trogir, nekadašnji umjetnički ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa Omiš te redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu – Također, svi napjevi su u durskom tonskom načinu, harmonijski osnov čine tonički i dominantni trozvuk, a unutrašnja je struktura, što se tiče vođenja glasova, jednostavna. Melodija napjeva je praćena donjim glasom skoro uvijek u terci, a basu je prvensveno zadaća da jasno označi trozvuk.
Ludvik Kuba u svom djelu ‘Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji‘ tvrdi da dalmatinski gradovi u svojim napjevima ‘imaju glazbu‘, a sela dalmatinske zagore riječ, sliku, misao i poeziju. Kuba ima utoliko pravo što zbilja gradski dalmatinski napjevi privlače glazbenim elementom, ali ne bi trebalo da ta činjenica negira postojanje napjeva u dalmatinskoj zagori gdje je glazba u prvom planu. Staviše, takvi napjevi u dalmatinskoj zagori nisu rijetkost, kaže Buble.
Ludvik Kuba u Dalmaciji je boravio više puta, a prvi put je stigao 1890., kao 27-godišnjak izrazito određen ne samo svojim glazbenim i likovnim interesima nego i kao panslavenist, zainteresiran da istraži slavenske narode kroz njihovu glazbu. U tom je smislu zanimljiva i njegova prepiska s Petrom Iličem Čajkovskim u kojoj se i jedan i drugi žale na ograničene izvore financija, jedan za sakupljački posao, drugi kao skladatelj koji živi isključivo od svoga rada. Kuba je, inače bio školovani orguljaš i slikar s diplomama iz Praga, Beča i Munchena, putovao o vlastitom trošku i sakupio više od 5000 zapisa narodnih pjesama i napjeva, uglavnom harmoniziranih.
No oko njegovih originalnih rukopisa, posebno onih koji se tiču Dalmacije i Boke, koji se danas čuvaju u arhivu HAZU u Zagrebu, pravi je mali misterij koji još nije posve razjašnjen. Od velikog broja zapisanih ‘popjevaka‘, a smatra se da je samo u primorskom dijelu Hrvatske zapisao 1300 njih, Kuba je objavio samo oko stotinu i nije poznato gdje su sve završili ostali zapisi. Dvije manje zbirke otkrivene su sredinom prošlog stoljeća u Splitu i to zbirka od 249 popjevaka ‘Pjesama iz Dalmacije‘ koja je do 1950. bila u vlasništvu stanovitog Grgura Lukasa iz Kaštel Staroga, te zbirka od 161 ‘Dalmatinske pjesme iz Boke‘ koja je do 1958. bila u vlasništvu Mire Bersa, udovice Vladoja Berse.
Obje zbirke otkupila je od bivših vlasnika JAZU, danas HAZU u Zagrebu i to uz posredovanje dr. sc. Cvita Fiskovića koji je u to vrijeme bio na čelu Konzervatorskog zavoda u Splitu. I dok je za udovicu Vladoja Berse još koliko toliko očekivano da dođe, makar i u nerazjašnjeni posjed Kubine pjesmarice, slučaj seljaka Grgura Lukasa je intrigantan. Otkud seljaku rukopis Kubine knjige?
Odgonetanjem te enigme bavila se muzikologinja dr. sc. Dubravka Franković koja je prije skoro 40 godina o Kubi objavila i rad u kojem je utvrdila kako je Ludvik Kuba krajem Drugog svjetskog rata, bježeći od nacista u Čehoslovačkoj, dospio u Split. Tu je, izgleda, našao privremeni dom u obitelji nekadašnjeg profesora Pravnog fakulteta, dr. sc. Srđana Vrcana, tada dječaka od nekih 12 godina. Kako je utvrdila Dubravka Franković, obitelj Vrcan je u posjed knjige došla zahvaljujući Vrcanovoj majci Jakomini, a ona pak, po svemu sudeći, zahvaljujući revnoj sluškinji koja joj je tekst predala nakon što ga je pronašla, ostavljenog u sobi u kojoj je Kuba živio.
Grgur Lukas pak rukopis je dobio upravo od Vrcanovih, svoje rodbine u Splitu. Lukas je, izgleda, bio više od ‘običnog težaka‘. Dapače, on je, kako piše Dubravka Franković, bio narodnjak, glazbar, svirao je eufonij, imao pristojnu biblioteku, bio je na čelu vinarske zadruge, član društva Sokol i osnivač mjesne knjižnice. Knjigu Ludvika Kube je od rodice Jakomine Lukas navodno dobio 1945. ‘da se ne baci‘. Nakon rata, i jedan i drugi rukopis su ostali u Splitu i JAZU, odnosno HAZU, ih je otkupila za vrlo male iznose od Lukasa, odnosno od udovice Vladoja Berse, brata poznatijeg Blagoja, skladatelja i glazbenog pedagoga.
Kako bilo da bilo, Ludvik Kuba se brzo vratio u Čehoslovačku gdje je u Pragu izgradio uzornu likovnu, puno više negoli glazbenu karijeru. Njegovo slikarstvo se danas znatno više u njegovoj domovini slavi nego njegov panslavenizam i etnomuzikološki rad. U nas? U nas je zaboravljen. Premda - kad god čujemo klapu kako pjeva ‘Marice, divojko, plemenita roda...‘, možda bismo se mogli sjetiti baš njega. Ili jednostavno prigrliti zaborav jer, tko pjeva, zlo ne misli. Odnosno - ne mora ništa misliti.