Nema onog starijeg od barem 30 koji vam neće kazati da je njemu u djetinjstvu bilo bolje nego li ovim današnjim "klincima". Jeste se pitali zašto?
Vrlo jednostavno, za "izgurati" dane na ulici, a tamo smo, ruku na srce, provodili sve sate kada nastave nije bilo - valjalo je imati mašte. Današnja mašta, izgleda svima, svodi se samo na koju igricu je najlakše "downloadirati".
A igrali smo se na "franje".
Skupljali ih, mijenjali ih, za jednu "porculanku" mogao si dobiti barem desetak običnih, staklenih. Radili zjogove, komplicirali sami sebi život, samo da bi izazov bio veći. Nerijetko se i posvađali, možda i počupali, ali sve je to bio dio života.
Koliko ste vremena proveli igrajući "graničara"?
Naučili smo nešto i od same podjele u ekipe, biraj jačeg, biraj spretnijeg, ali nikad ne dozvoli da najslabiji i najnespretniji ostane zadnji na izboru.
I onda ajmo, dva kamena kao granica, ako bi se prošvercao koji komad krede iz škole - izvanredno, ako ne - pamti nevidljivi pravac što prolazi stijenama i nemoj ga prekoračiti.
A tek na "laštika"?
O-lim-pi-jade! Pa jedan i dva i tri, skači dok te majka ne zove kući. Pa užicaj "još pet minuta", tko tu rečenicu nije ni jednom upotrijebio taj se sigurno u Splitu nije rodio! A kad bi majke uočile da im se rezerve laštika (tada se još uvijek minjao potrošeni) drastično smanjuju - bilo bi ajme meni!
Na "vatala" smo zujali po cijele dane.
Onaj koji "vata" mora se dobro uznojiti dok ne dotakne svojeg prijatelja, nije tu bilo puštanja.
A tek "kukala"! Neodoljivo je bilo i baciti na "grupa traži grupu"!
Alo, ekipa, trgnite se, ostanite vanka još pet minuta, naučite ove vaše malene šta je djetinjstvo.