BILJKE KOJE vole sunceAgrometeorolog Marko Vučetić: Zašto se suncokret noću okrene prema istoku? Nausikaja je svoju ljepotu uspijevala sačuvati pomoću smilja

Sunce je naša najbliža zvijezda, izvor je topline i svjetla nužnih za život na Zemlji. Neke biljke pokazuju veću potrebu za sunčevom svjetlošću od drugih, štoviše željno ga iščekuju na istoku. Svakako, najdojmljivija ljubav prema suncu je ona suncokretova, a neke će biljke pružiti učinkovitu zaštitu od sunca.

Suncokret

Suncokret Helianthus annuus L. je uljarica s mnogo imena, a sva su uglavnom povezana sa suncem. Znanstveno ime Helianthus složenica je od grčkoga helios – sunce i anthos – cvijet.

Kod nas ga još nazivaju sunčanica, sunčanik, posunac, sunčeni cvit itd., ali ovdje su malo ispremiješani nazivi i za druge vrste iz porodice glavočika, pa čak i za druge vrste iz drugih porodica kao posunac, poznat i kao bradavka – Heliotropium europaeum iz porodice oštrolista Boraginaceae.

Ova zbrka s imenom mnoge je zavarala, pa su pravi suncokret – Helianthus annuus povezali s grčkim bogom Apolonom, a zaboravili na europski suncokret Heliotropium europaeum koji treba vezati uz tog boga Sunca.

Pravi suncokret potječe iz jugozapadnih područja Sjeverne Amerike te iz Perua i Meksika, a u Europu su ga iz Novoga svijeta donijeli Španjolci 1510., odakle se polako proširio diljem našeg kontinenta. Na početku se uzgajao kao lijepa uresnica i tek je sredinom 18. stoljeća otkriveno da su njegove sjemenke jestive i ukusne.

Proizvodnja suncokretova ulja počela je u Engleskoj 1716., ali ne za prehranu, nego za preradu kože. Pravi uzgoj i prerada ulja počela je u Saratovu, u Rusiji, 30-ih godina 19. stoljeća i brzo se proširila na istočnoeuropske zemlje: Bugarsku, Jugoslaviju, Mađarsku, Rumunjsku i Ukrajinu.

U svojoj postojbini bio je iznimno cijenjena biljka. Maje su ga poštovale kao simbol svjetlosti i plodnosti. Aztečke svećenice boga Sunca kitile su se, kao krunom, njegovim cvjetovima. Prema nekim podacima, američki Indijanci uzgajali su suncokret gotovo tisuću godina prije Krista. Upotrebljavali su sjemenke (brašno i ulje), peteljke, listove i korijen te latice od kojih su pripremali topli napitak.

Sunceljubivost koju pokazuje suncokret je iznimna. Svojstvo okretanja prema suncu nazivamo fototropija (photo – svjetlo, tropos – okretati se) ili heliotropija (helios – sunce). Heliotropija kod suncokreta jasno je uočljiva kad biljka ima cvjetne pupoljke.

Čini se da je razlika u brzini rasta osvijetljenoga i neosvijetljenog dijela biljke uzrok okretanja stabljike. Ipak, još uvijek je pomalo tajanstveno zašto se okrene prema istoku noću dok nema sunca, i tako spreman dočeka prve jutarnje zrake.

Suncokret može narasti i do osam metara, a korijen katkad prodre u dubinu i do tri metra. Njegov veliki, lijepi i poželjni cvijet zapravo je skup 1000 do 2000 cvjetića.

Suncokret je važna medonosna biljka, ali u našim istočnim krajevima posljednjih desetak godina ne medi. Još nije potpuno poznat uzrok, no pretpostavlja se da na to utječe promjena klime, sve veća zagrijanost tla i zraka, smanjena količina oborine, male zalihe vlage u tlu i moguće još neki prikriveni čimbenici.

Smilje u cvatu

Božidar Vukičević/Cropix

Besmrtno zlatno sunce – smilje

Znanstveno mu je ime Helicchrysum italicum (Roth) G. Don, a iz porodice je glavočika cjevnjača (Asteraceae). Znanstveno ime sastoji se od grčkoga helios – sunce i cryson – zlatan, pa otud smilju još ime zlatno sunce uz sva ona koja se u nas koriste kao cmilje, žuto smilje, marjetica, zlatocvitna trava, magriž, neven, a odnedavno i sredozemno smilje. Sredozemna je biljka i raste na suhim, prirodno dobro dreniranim, sunčanim kamenjarima. Cvate od travnja do srpnja.

Od smilja se dobiva iznimno cijenjeno i jedno od najskupljih eteričnih ulja. Koristi se za liječenje mnogih bolesti, napose ozljeda, ogrebotina, ožiljaka na koži i hematoma.

Time što obnavlja, pomlađuje kožu i daje mladenački izgled čovjeku i zato što dugo i suhi cvijet zadržava svježinu boje i ugodan miris, smilje je zaslužilo naziv immortelle – besmrtne biljke. Ulje se koristi i u proizvodnji hrane pa se dodaje u razne pekarske proizvode, u slastice, sladolede, žvakaće gume i slično.

Još su ga u Homerovo doba stari Grci koristili kao odličan lijek za rane (cvjetne glavice potopljene u maslinovom ulju – macerat). Spominje ga i sam Homer u Odiseji. Na povratku iz Trojanskoga rata Odisej je lutao morem i doživio brodolom na hridi u blizini otoka Sherije. Na obali otoka pronašla ga je lijepa Nausikaja, štoviše božanstvena ljepotica.

Svoju ljepotu uspijevala je sačuvati s pomoću dragocjenoga zlatnog ulja iz cvjetova biljke immortelle/smilja. Nausikaja je pomogla Odiseju da se oporavi, dakako, uz obilje dragocjenog ulja. Mazala ga je i tako mu obnovila kožu koju su mu nagrizli morska sol i sunce, jer je plutao dva dana na ostacima svojega broda.

Na Rabu smilje nazivaju magriž i služilo je na kolinju. Naime, pri paljenju koža životinje se trljala smiljem, pa je meso dobivalo ugodan miris, a koža sjaj. Smilje se koristi i u kulinarstvu u jelima od ribe, mesa i povrća, ali prije posluživanja treba ukloniti listiće jer su gorki.