Proljetni radovi u Imotskom polju su počeli, poljoprivredni strojevi i mehanizacija u punom su pogonu.
Reklo bi se na prvi pogled da su poljoprivrednici svjesni što danas znači proizvoditi hranu s obzirom na njezine enormno visoke cijene, ali i činjenicu da na svojoj plodnoj zemlji sigurno mogu proizvesti količine dovoljne za svoju obitelj. Oni koji imaju više obradivih površina redom su nam kazali da se ozbiljno žele baviti zemljom i živjeti od nje.
Dakle, čini se da je nešto dobro krenulo u Imotskom polju, koje još uvijek u svoje dvije trećine vapi za ljudskom rukom, jer je u pravilu prepušteno korovu i drači. A čini se da su pred vratima vremena kada će kvalitetna zemlja opet biti na cijeni. Ili smo možda veliki optimisti?
Optimizma ne nedostaje
Poput njihovih kolega iz ostalih dijelova Hrvatske, i imotske poljoprivrednike muči neizvjesnost, a ponajviše rast ulaznih troškova, kojem se ne vidi kraja. Poznato je da su poskupjeli plavi dizel, repromaterijali, ambalaža, prijevoz i gotovo sve ostalo. Međutim, bez obzira na situaciju koja im danas ne ide u prilog, optimizma ne nedostaje.
Dok se vozimo istočnim dijelom Imotskog polja, susrećemo mladog Nikolu Radeljića iz Vinjana Donjih kako obrađuje za lokalne prilike značajnu površinu od oko dva hektara, na kojima proizvodi povrće – papriku rogu, krumpir i rajčicu. Kroz razgovor, naš sugovornik ne pokazuje pesimizam, štoviše vjeruje kako je svaka kriza zapravo prilika.
Nikolu smo zatekli na njivi gdje je posadio krumpir, a unatoč njegovoj nimalo radnoj odjeći i obući, uzvraća kako je “i petkom i svetkom” na polju. No isto tako, u razgovoru nam je spomenuo i inicijativu koja je proteklih dana u ušima mnogih njegovih kolega po zanimanju.
Riječ je o inicijativi Tonija Garca iz Prološca Donjeg, HSLS-ova vijećnika u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije, da regionalna vlast sufinancira izgradnju bunara i bušotina za vodonatapanje poljoprivrednih površina.
Njegov amandman na prijedlog ovogodišnjega županijskog proračuna bio je odbijen krajem 2021., ali politički odnosi su se očito promijenili, pa su iz vladajućeg HDZ-a već najavili kako će prijedlog vijećnika Garca razmotriti prigodom rasprave o rebalansu financijskog plana.
A to bi u situaciji kada kroz Imotsko polje još nije riješeno kvalitetno i stalno navodnjavanje moglo pomoći proizvođačima povrća i voća. Upravo je Radeljić jedan od mladih ljudi koji budućnost svoje obitelji vidi u poljoprivredi i proizvodnji zdrave hrane.
– Moj rad u poljoprivredi je samo nastavak tradicije u obitelji, od djeda, oca, i jednostavno to volim. Imam dva hektara obradivih površina koje obrađujemo ja i obitelj, imam svoj OPG, uredno podmirujem državi troškove i namjeravam proširiti proizvodnju.
Tu je u prvom redu paprika roga, potom krumpir, pa rajčica, lubenica. No san mi je plastenik i, ono najvažnije, još najmanje tri hektara novih nasada. S pet hektara bih mogao proizvesti nešto više od 60 tona kvalitetnog i zdravog povrća, i to je već posao. Nažalost, nemam svoje zemlje, a pogledajte samo oko mojih obradivih površina hektari neobrađenih zarasli u korov i draču.
A ova inicijativa Garca je za svaku pohvalu, jer dok se sredi kompletno navodnjavanje polja iz akumulacije Ričice, proći će puno vremena, a s bunarima bismo, recimo, ja i poljoprivrednici iz Prološca ili sa središnjeg dijela polja riješili pitanje navodnjavanja. Ne treba tu puno bušiti u polju, voda je na svakom koraku.
Pun pogodak
Eto Garac je sa svojom ekipom pokrenuo i onu Imotsku tržnicu, online prodaju naših poljoprivrednika. Pun pogodak. Ja sam, recimo, tako reći na kućnom pragu sve prodao. Upravo nama poljoprivrednicima treba takav vjetar u leđa, iako cijelu svoju proizvedenu robu mogu bez problema plasirati. I ne samo sadašnjih trideset tona.
Bez obzira na sadašnje prilike, kada je gnojivo enormno poskupjelo, a da ne govorimo o plavom dizelu za naše strojeve.
Zato mi podržavamo svaku dobru inicijativu da nam se pomogne, jer tvrdim odgovorno da Imotsko polje može itekako kvalitetno opskrbiti zdravim povrćem ogroman prostor Dalmacije – veli nam Nikola Radeljić.
Toni Garac tvrdi da se puno priča o velikim projektima navodnjavanja, poput onoga na području Imotsko-bekijskog polja, ali dok se oni ne ostvare, smatra da treba osigurati kvalitetnu pomoć poljoprivrednicima u izgradnji infrastrukture.
– Gradnja bunara i bušotina osigurala bi da poljoprivrednici imaju navodnjavanje svojih površina, posljedično veće prinose, a to na koncu znači veću konkurentnost na tržištu.
Do sada je Županija osiguravala potpore za jednostavne akumulacije, ali tu, čini se, nema dovoljnog interesa, jer je tijekom prošle godine u tom sektoru dodijeljena samo jedna potpora.
Bunari i bušotine bili bi puno bolja varijanta i značajna podrška. Prema mojemu prijedlogu, Županija bi poljoprivrednicima sufinancirala i kupnju opreme, poput tlačnih posuda, cijevi i sličnih uređaja. Tim modelom dobili bismo zatvoreni sustav sa stalnim dotokom vode i maksimalnim iskorištavanjem svake litre – naglašava regionalni zastupnik.
Naš sugovornik tvrdi da “ne misli tako lako odustati od ove inicijative”, te je uvjeren da će se pronaći “dovoljno mudrosti da se donesu odluke od značenja, a ne samo one deklarativne”.
Raspolaganje zemljištem
– Druga važna tema u poljoprivredi jest raspolaganje državnim zemljištem koje još uvijek nije u funkciji. Naime, gotovo polovinu takvih parcela nitko ne obrađuje niti se na njima išta proizvodi. Prema novom zakonu, općine i gradovi dužni su donijeti program raspolaganja zemljištem i raspisati natječaje za njegovo korištenje.
U našoj županiji su tri veća polja – Imotsko, Sinjsko i Vrgorsko – na kojima je i značajan udio državnih terena. Ako bismo parcele dodijelili lokalnim poljoprivrednicima, ojačali bismo njihovu konkurentnost, povećali proizvodnju, omogućili turistima potrošnju domaćih proizvoda i multiplicirali korist koja nam dolazi kroz turizam i turističku potrošnju.
Poznajem puno poljoprivrednika koji ne mogu obrađivati ni vlastite parcele jer na njima nema navodnjavanja, tako da su i one zapuštene. Nažalost, ni to nije sve, jer imamo i treći problem – da određeni broj ljudi ne želi svoje zelene površine dati u najam. Dakle, ne leži sve u državi, nego i u općinama, gradovima i županijama, ali i nama samima. Samo zajedničkim radom na svim razinama napravit ćemo snažan iskorak – zaključuje Garac.