legendarne frezeNe pali iz prve, al‘ kad upali... Cista Velika prva je na cijelom svijetu organizirala utrku - Agrija!

Ako bi se baš zaintačili, što bi ono rekli naši stari, e onda bi naša lipa Cista Velika mogla komotno ući u Guinnessovu knjigu rekorda. Definitivno!

Jer, eto u tome mistu na krajnjem zapadu Imotske krajine održana je jedna neobična utrka koja se nikada nigdje nije održala. Dakle ne samo u Hrvatskoj, nego na cijelom planetu, od Sjevernog do Južnog pola, i natrag.

Na događaju o kojem pišemo bilo je toliko gledatelja, zapravo navijača, da to ta ista Cista nikada nije doživjela, a sve je krenulo onako, kroz zafrkanciju, u gostionici, jednog popodneva kad je vani zapeklo sunce, pa je trebalo nakon ručka malo odmoriti dušu i tilo.

Pravilo 1: Staza duga 102,1 metar

Govorimo o utrci Agrija, odnosno freza, na sada već legendarnom Mandarića putu b.b., na stazi dugoj 102,1 metar.

Kada smo sat vremena prije prve utrke Agrija došli pred tamošnji novi Dom kulture, jednostavno iglica, i to ona borova, nije mogla pasti od naroda.

Čak i državnom prometnicom promet se odvijao uz visoke mjere opreza, a na desetke pristojnih momaka u plavim majicama iz tamošnje udruge uljudno je pokušavalo praviti kakav-takav red.

Aha, a glavni junaci ​Agrije su freze, nezaobilazni pomoćni strojevi za frezanje i obavljanje sto i jednoga poljoprivrednog posla na tamošnjim škrtim, ali i plodnim njivama. Njih je bilo, čini vam se na prvi pogled, more. Freza do freze. Koliko?

Četrdeset? Više, više – pedeset!

Došle su posade, jače od onih iz Formule, sa svojim Agrijama iz cijele Imotske krajine, iz Ciste Velike ponajviše, pa neretvanske doline, Vrgorca, Zagvozda, te onda Tijarice, susjednih bosansko-hercegovačkih mjesta, omiškog zaleđa, kaštelanskog zaleđa, čak i Splita (da, da, i tamo se freza, nego kako...).

Ma ljudi, to je čudo, bilo je i freza s otoka, a treba s tom frezom doći do trajekta, pa s trajekta uzbrdo, do Ciste. Čudo živo, a stvarno su i ljudi i freza došli s – Pašmana!

– Očekivali smo da će se skupiti dvadeset, u vrh glave trideset freza tu oko Ciste Velike, a kad tamo vidite pedeset i više njih, a 41 se prijavila za trku. Ostali su došli izložiti svoje strojeve – veli nam jedan od organizatora, Ivan Mandarić.

"Moja frezo rži, rži, dok ti svičica izdrži", zapjeva jedan postariji natjecatelj, a na njegovoj frezi velikim slovima piše POKORA. Pitamo zašto to ime, a on će:

Pravilo 2: Ne pali iz prve

– Ovo je moja srića i pokora, moja desna i liva ruka. Da mi nije nje ko bi uzfreza kumpire, pokupio ljetinu, pritra drva. A Pokora zato što me par puta ostavila za nevrimena u brdu, pa sam je da đavlu stotinu puta i tio je zapalit, ali opet draga mi, draža nego žena – iskreno će naš junačina. Rekoše mi da je od Tijarice, neko mistu blizu nje.

E sada pokušavamo prije prve svjetske utrke freza pročitati imena tih ubojitih strojeva kojih ima u svim kućama gdje iole imaju malo plodne zemlje. I tako čitamo: Orilo-gorilo, Vrtutna, Manitošćina, Meti kajiš, Treći put iz prve, Nevera, Nevolja, Ljuta guja, Vesela, Mala je top, Izdajnica, Suzana, i tko će više nabrojiti.

– Piši rodijače da se moja zove Treći put iz prve. A to ti znači da ti je najvažnije kada potegneš sajlu ili konop i onda da ti odma upali. A kiša pada, vije vitar, pa opet potegneš, a neće iz prve, neće iz druge i onda dragi Bog dade treći put sriću. Upalilaaaaa!!! Eto zato se tako zove – veli nam jedan natjecatelj iz Ciste Velike. A tko će u onoj gužvi i graji još i ime mu čuti.

I onda započe utrka, a na Mandarića put b.b. ili ti cišćanskom Idianapolisu, složiše se po dvije Agrije na prvoj izlučnoj utrci.

Natjecatelji, jedan za volanom poteže sajlu i pali frezu, a njegov kompanjon sjedi na maloj prikolici i bodri svoga suvozača. Ujedno su ti na prikolici vrsni majstori koji nose čitav arsenal raznog alata, a u ruci obvezno dvije svićice, jer bez njih nema ni dima ni rada motora.

I dok starter polako pokazuje da svi kreću na zeleno svjetlo s obližnjeg semafora, moramo priznati na stotine i stotine, konačno i tisuće razdraganih gledatelja, navijača, stisnulo se s obje strane te 102,1 metar duge staze. Uzalud redari viču da se pomaknu jer tko zna, ne daj Bože, može se freza okrenuti. Konačno moramo otkriti i tajnu.

Nije bilo ​Agrija freze, a da u njezinoj prikolici nije bilo par boca hladnog piva ili gemišta. U nekima i čitave gajbe. Ma sve po mjeri, nije tu bilo puno promila.

Pravilo 3: Ne može bez piva

– Ovo ti je, ako joj nestane goriva, doviknu nam jedan od sudionika ove povijesne trke.Konačno trebamo kazati tko je prvi pobjednik svjetske utrke Agrija u Cisti Velikoj, ali i završiti priču s pjesmom skladanom u čast Agrija.

Znači pobjednici su Poboji – Crna Mačka i posada Marijo Bekavac i Ivan Budimlić iz Lokvičića, drugi su Ekstrema –​ lajk, Želimir Ćuruvija i Karlo Filipović, a treći Lakomi avanturist – Zeće i posada Ante Jurić i Luka Jurić. A evo i nekoliko stihova koje smo čuli u Cisti Velikoj koji glorificiraju Agrije.

Ne bi dao svoju frezu ljudi, prije svoju Anđu, neka vas ne čudi.

Kad ne upali iz prvoga puta, bacijo bi frezu pokraj puta, ali draža mi ona, ja vam velju, neg najlipša cura u mom selu.