Jeste li ikada razmišljali o tome da sanjati maslinu znači blagostanje? Možda i jeste, ali niste tomu pridavali posebnu važnost budući da je ovo drvo, prvo među svim drvećem, toliko puno i prepuno simbolike da i nema toga što u njemu nije sadržano.
Zbilja, maslini su oduvijek, a to znači od pamtivijeka, pripisivana sva najvažnija dobra svojstva i značenja, kako ona simbolička, tako i ona praktična i korisna, pa je – malo je reći – ona istinski simbol života, snage, odanosti, zdravlja, mira, učenosti, mudrosti, vječnosti...
O besmrtnosti da i ne govorimo – kao dijete bogova i zbir božanskih vrlina, nju i ne mogu zaobići vječne stvari.
Naravno, ova bi razmišljanja za sve drugo djelovala odveć patetično, proizvoljno i nestvarno, ali ne i kad je u pitanju maslina – u njenom slučaju sve je to točno i vjerodostojno. Kao da je njezinu drvetu izbrisana mogućnost da samonikla, bez ičije pomoći, onemoća i ugine, već da ostari jer joj je tako dano. Uostalom, zar se ne čini da je od masline starija samo – još starija maslina?
Priča o ovome čudesnom stablu zapravo je priča o starosti, onoj trajnoj i dobrodržećoj, uspravnoj i ponosnoj do te mjere da joj iz poštovanja valja uvijek iznova skidati kapu, što su, uostalom, kroz povijest još od biblijskih vremena i činili vladari kad bi se našli u njezinoj blizini.
U njoj kao da su se trajno u istoj dobroti susreli vrijeme koje ju je začaralo svojim protokom, mjesto gdje je jednom davno niknula i svjetlost koja ju je oživila. Uostalom, zar nije već odavno proglašena kraljicom kamenjara, najvažnijim stablom u sveukupnom zemaljskom arboretumu?
Na koncu konca, obzirom na njezinu dugovječnost, posadiš li danas maslinu, nije li to zapravo poruka u sve vrijeme što će nakon nas poteći, čak i u drugo tisućljeće, kad više ništa neće biti onakvo kakvo nam je sada poznato. I njezin davnašnji hod kroz vrijeme pun je tajni koje samo naslućujemo, koje umišljamo i izmišljamo, ali prave je obavijesti o svemu sačuvala u svojoj jezgri, pod starački smežuranom kožom/korom.
O njenoj starosti i svojstvima, kojima u tom smislu raspolaže, svakako će najrječitije, kad ih vjetar s mora zanjiše, pričati maslinici na poluotoku Lunu, što se poput ispruženog prsta, i sam kamen, izvio na sjeveru kamenog, kao s Mjesečeve površine “ukradenog” pejzaža otoka Paga.
A, znamo, Lunski se maslinici, o kojima skrbi i Europska unija, drže nultim svjetskim čudom, protežu se na oko 24 hektara i broje više od 80.000 stabala sorti oblice cijepljene na divlju podlogu masline Olea oleaster linea. Od toga se, kako podaci navode, izdvaja oko 1500 stabala oblice visine od pet do osam metara, a prema procjenama, njihova je prosječna starost preko 1200 godina.
Najstarija maslina u ovom svojevrsnom botaničkom rezervatu stara je 1600 godina, visoka je 12 metara, a opseg debla joj je osam metara i može je do kraja obujmiti šest odraslih ljudi. Inače, maslinik je jedinstven u svijetu zarad velikog broja tisućljetnih stabala na okupu, čime se ne mogu podičiti ni poznatiji čuveni maslinici u Izraelu, Grčkoj i drugdje.
Priča o Lunskim maslinicima provocira i svojevrsnu priču o brojenju: kad biste godine svih maslina u ovom svojevrsnom zemaljskom vrtu zbrojili, pokušajte izbrojiti koliko bi to bilo vremena i koji bi njihov odnos bio spram godinama nove i stare ere.
A kad već spominjemo zemaljski vrt, nije li to onaj isti biblijski s početka geneze, nije li upravo ovdje – ajmo malo fantazirati! – od Adama i Eve otpočelo rodoslovlje i cjelokupnog čovječanstva?
Nisu li svemu tomu svjedočili preci sadašnjih maslinastih starina, jednako tako starih kultviranih i posađenih poput ovih koji su, zaobišavši ratove, požare, bolesti i ostale pošasti, nošeni valovima vremena koje se ne zna zaustaviti, od početka svijeta došli do nas i s nama nastavili do u isti beskraj.
Pođete li na Lun, nikako nemojte krenuti bez fotoaparata. Nižepotpisani je imao tu sreću da se s otoka Raba na lunski poluotok otisne u pratnji Mladena Ščerbea, rođenog ispod glasovita četiri zvonika prekomorskoga grada Markantuna de Dominisa.
Dakako, dotičnom su Lunski maslinici u malom prstu i objektivu, u njihovu se labirintu snalazi kao da je i sam jedna od maslina, doduše slobodna u lutanju i motrenju stabala i cjelokupnog kamenog krajolika.
Maslinskim smo se stazama vozili službenim jeepom Želimira Badurine, velikog zaljubljenika u vremenske i prostorne putanje među maslinama, a svako deblo i krošnju kao da poznaje u korijen, koliko je stara, kakva su joj svojstva i što joj treba.
Drži da je svaka maslina biće i da ima dušu, da joj po potrebi treba pomoći, voditi ljude da ih vide i poštuju, a na kraju na recepciji kupe koju litru ulja, ono koje je ovdje od izuzetne vrijednosti.
Zbilja, nigdje na Mediteranu drevne masline nisu okupljene u tolikom broju na jednome mjestu. Lunsko čudo djelo je ljudskih ruku, tamošnji su stanovnici sačuvali masline od uništenja i brinu se o njima, naseljuju ovce da ih gnoje, ali i grade visoke suhozidine i na njima na vrhu polažu malo veće kamenove, tzv. ozube, da ih ovce nekontrolirano ne preskaču i ne naštete maslini.
Osiguravaju stručno vodstvo po nasadima, upozorit će vas na rijetke primjere gorostasnih stabala, itd. itd. K tome, usred maslinika priređuju se koncerti i planiraju druge predstave, a nagrada za sav taj trud je, navodi Badurina, čuveno lunsko maslinovo ulje, poznato još u rimsko doba kao Oleum liburnicum, kojem nadaleko nema ravna.
Završimo: ako tamo niste bili, vrijeme je da krenete, a ako jednom tamo odete, budite sigurni da ćete se još koji put vratiti, barem stoga da okruženi kamenom i morem do mile volje uživate u gustom hladu spokojnih stoljetnih maslina. Da i uživo osjetite blagostanje koje tisućljećima pruža – kako ga nazva Jure Kaštelan – sveto drvo maslinovo.
*** Napomena: tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Masline od rujna 2014. godine