StoryEditor
Slikarstvoi artisti jedu

Veliki američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt u New Deal uključio je umjetnost i kulturu, rezultat su brojna vrijedna djela i institucije

Piše Eda Vujević
17. travnja 2020. - 08:00
Lily Furedi: Prizor iz podzemneSmithsonian American Art Museum

Korona je već mjesecima okovala čitav svijet te i optimisti predviđaju da će imati nesagledive posljedice za globalnu ekonomiju, a posljedice će, naravno, biti loše – već sada je nezaposlenost porasla i u najjačim zemljama svijeta, trgovina je pala za gotovo 30 posto, na tisuće ljudi je umrlo, a kraj se ne nazire.

No kraj će zacijelo doći i veliko je pitanje hoće li se svijet moći – i htjeti! – vratiti na staro, na stare vrijednosti, stare neravnopravnosti, stare opsesije tržištem i tržišnom svetošću u kojima mjesta nema ni za što što ne donosi zaradu. Hoće li pitanje punog trbuha i profita “pojesti” pitanje kulture i umjetnosti, koje po definiciji nisu profitabilni?

Prije točno 85 godina, u krilu najkapitalističkije zemlje svijeta, u Sjedinjenim Američkim Državama, tadašnji je predsjednik, upravo izabrani Franklin Delano Roosevelt, pokrenuo projekt kojim je u značajnoj mjeri prvo odustao od dijela kapitalističke doktrine, a potom taj isti američki kapitalizam i spasio. Usput je Amerikancima, iscrpljenim ekonomskom krizom, koja je bez posla bila ostavila 15 milijuna ljudi, vratio samopouzdanje i nadu. Kad je Roosevelt bio inauguriran za predsjednika prvi put, u ožujku 1933., SAD je bio na vrhuncu, odnosno na samom dnu Velike depresije.

VRATITI POSAO LJUDIMA

Otprilike četvrtina radne snage bila je bez posla, farmeri su bili u velikim nevoljama, cijene njihovih proizvoda pale su za šezdeset posto, industrijska proizvodnja prepolovila se u odnosu na 1929. godinu kad je kriza započela, u zemlji je bilo dva milijuna beskućnika, a u 32 od tadašnjih 48 saveznih država banke su bile zatvorile vrata. U takvim okolnostima, usprkos brojnim kritičarima koji su Rooseveltove zamisli smatrali “socijalističkima”, taj je čovjek pokrenuo New Deal u sklopu kojeg je, osim ostaloga, pokrenuo i program namijenjen umjetnicima i, u širem smislu riječi, kulturi.

Ono što je bilo doista revolucionarno u New Dealu bilo je Rooseveltovo uvjerenje da, umjesto da daje subvencije za zapošljavanje privatnicima, savezna vlada treba izravno kreirati radna mjesta te da ih treba financirati poreznim dolarima. “Naša je najveća zadaća,” rekao je Roosevelt, “vratiti posao ljudima.” Bilo je to potpuno odstupanje od prethodnika Herberta Hoovera i prijašnjih predsjednika, koji su vjerovali da poslove i radna mjesta stvaraju samo korporacije, a da su siromašni i gladni ljudi, uključujući i umjetnike, briga isključivo dobrotvornih organizacija.

image
Noćni bejzbol Morrisa Kantora
 
Smithsonian American Art Museum

Na prigovore kritičara koji su bilo kakvu intervenciju države u biznis, a pogotovo u kulturu, smatrali bogohulnom, Rooseveltov je prvi suradnik, inače socijalni radnik Harry Hopkins jednostavno rekao: I umjetnici, kvragu, moraju jesti! Hopkinsova i Rooseveltova doktrina bila je: Daj čovjeku samo novčanu potporu, spasit ćeš mu tijelo, ali uništiti duh. Daj mu posao, spašavaš mu i duh i tijelo!

Za osam godina New Deala izgrađeno je 116 tisuća zgrada, 78 tisuća mostova, više od milijun kilometara cesta, pošumljene su tisuće i tisuće goleti, rehabilitirana su brojna sela... Gotovo svaka zajednica u Americi i danas ima bilo javni park, bilo most ili školu koje je izgradila ta agencija. Sve zajedno, New Deal je koštao 11 milijardi dolara, koje bi danas vrijedile oko 110 milijardi.

Kroz nekoliko podsekcija organizirao se rad umjetnika i kulturnih radnika na projektima od javnog značaja: od oslikavanja murala po javnim zgradama kao što su škole, sudovi, sjedišta državnih agencija i ministarstava, osnivanja umjetničkih centara, pogotovo domova kulture, po manjim gradovima, etnografska bilježenja kazivanja o iskustvu ropstva kad je nastala Slave Narrative Collection, do putujućih kazališnih trupa koje su nastupale u spomenutim centrima i angažmana orkestara na javnim događajima.

Roosevelt i Hopkins su znali da od jednog, recimo, vrsnog pijanista ili pisca nema puno koristi na gradnji cesta ili tunela, na polaganju vodovoda ili u krčenju šuma, pa je pod krovnom agencijom New Deala, WPA, nastao i cijeli niz drugih projekata, s ciljem pružanja pomoći slikarima, glazbenicima, glumcima, redateljima...

ŠIRENJE PODRUČJA KULTURE

U sklopu Federal Art Projecta angažirano je na tisuće umjetnika, bili su uposleni i plaćeni – primjerice Jackson Pollock i Marc Rhotko tamo su, kao posve anonimni umjetnici, zaradili prve novce, po 70 dolara za sliku, što je bilo dovoljno za mjesec i pol dana štedljivog života. Napravljeno je gotovo pola milijuna umjetničkih djela, a mnoga su i danas u fundusu Smithsonian Muzeja za američku umjetnost u Washingtonu, a još veći broj njih krasi i danas javne zgrade širom današnje, Trumpove Amerike.

image
'Brijačnica' Ilje Bolotovskog, nastala u sklopu umjetničkoga New Deala
 
Smithsonian American Art Museum

Financirano je bilo čak 225 tisuća koncerata koje je posjetilo 150 milijuna ljudi, od kojih su se mnogi prvi put u životu našli na koncertu klasične glazbe, premda su koncerti bili i drugačiji - Woody Guthrie je, primjerice, bio plaćen za pisanje ciklusa pjesama o rijeci Columbia i o izgradnji brana. Pisci su bili angažirani – i plaćeni! – za pisanje vodiča kroz tadašnjih 48 saveznih država. WPA Guides, kako su se ti vodiči zvali, bili su objavljivani krajem 30-ih i početkom 40-ih godina, malo ih se do danas sačuvalo, ali njihov je utjecaj bio golem.

Ti su vodiči i danas izvanredno točni i pouzdani i bolji izvori informacija o američkim saveznim državama, gradovima i područjima od bilo kojeg Lonely Planet vodiča. To je bio prvi detaljni i opsežni autoportret zemlje: raznoliko viđenje Amerike od strane samih Amerikanaca, tijekom jedne od najvećih kriza u povijesti Sjedinjenih Država.

Široku lepezu članaka, pamfleta, knjiga, monografija, pratila je i velika zbirka usmene povijesti i intervjua s Amerikancima iz svih slojeva društva, uključujući razgovore i s Indijancima te s dvije tisuće bivših robova. Uz 77 tisuća fotografija koje su, između ostalih, napravili i Dorothea Lange, Walker Evans i Gordon Parks, stvoreno je intrigantno viđenje SAD-a i svakog aspekta američkog života, od povijesti, folklora... do slikovnica i udžbenika za djecu i prvih etničkih studija.

Jedna od podsekcija bila je i ona za kazalište, koju je vodila Hallie Flanagan. Njezino iskustvo europskih pozornica dalo je novi sadržaj i njezinu radu na Vassar Collegeu, gdje je osnovala eksperimentalnu kazališnu grupu, a što je utjecalo i na osmišljavanje programa u sklopu Federalnog kazališnog projekta. Ideja vodilja ove podsekcije pod njezinim vodstvom bila je – kulturna demokracija. Američka povjesničarka Jane de Hart Matthews u tekstu objavljenom 1975. u Journal of American History izdvojila je upravo Flanagan i njezinu sekciju kao najgorljivije provoditelje ideje “umjetnosti za milijune”, odnosno otvorenosti i dostupnosti kulturnih institucija svim društvenim klasama.

image
Dorothea Lange snimala je odlične fotografije
Wikipedia

Zahvaljujući umjetničkom potprogramu New Deala startale su karijere, ili bile spašene one koje bi tijekom gospodarske krize sasvim sigurno nestale, mnogih slavnih američkih pisaca: Zore Neale Hurston, Richarda Wrighta, Studsa Terkela, Nelsona Algrena, Saula Bellowa, Ralpha Ellisona, Margaret Walker, Johna Cheevera, Conrada Aikena...

New Dealu su se priključili brojni umjetnici imigranti koji su u “obećanu zemlju” stigli u zao čas, a mnogi su došli iz Europe i tadašnjeg Sovjetskog Saveza. “Infiltriran je komunistima,” bile su i stoga česte kritike konzervativaca i desničarskih fanatika tog i ostalih programa New Deala.

Iako Rooseveltovi programi za pomoć umjetnicima nisu američku kulturu promijenili onoliko koliko su se možda nadali pristaše tih projekata, zahvaljujući njima, ipak, umjetnost je doprla do većeg broja Amerikanaca nego ikad prije, ali i poslije. Programi za umjetnost doveli su i do stvaranja Nacionalne zaklade za umjetnost, kao i Nacionalne Zaklade za humanističke znanosti. U ono vrijeme teške gospodarske krize i visoke nezaposlenosti ovi su programi pružili šansu i umjetnicima, desecima tisuća njih, da kontinuirano stvaraju, da budu korisni i siti, jer i oni, kako je to Harry Hopkins rekao, “moraju jesti.”

Kad prođe korona, a proći će, i kad se svijet - pa i Hrvatska - suoči s razmjerima krize, recesije, ili depresije, koje će uslijediti, hoće li biti volje za razumijevanje te jednostavne, notorne činjenice - da i umjetnici moraju jesti? Ili će opsesija profitom i tržištem još jednom “pojesti” kulturu i umjetnost, koje po definiciji nisu profitabilne?•

#FRANKLIN DELANO ROOSEVELT#NEW DEAL#UMJETNOST U KRIZI#VELIKA DEPRESIJA#JACKSON POLLOCK

Izdvojeno

23. svibanj 2020 22:42