Gradska knjižnica Kaštela u sklopu Kaštelanskog kulturnog ljeta organizira književno-glazbeno-likovnu večer „Zvjezdana prašina 3” svestrane umjetnice Zvjezdane Čagalj u srijedu navečer s počekom u 20.30 sati u Gospojskoj štradi u Kaštel Sućurcu.
U „zvjezdanoj” večeri pod zvijezdama, na prirodnoj pozornici u sućuračkoj Gospojskoj štradi, podno kamene utvrde izgrađene 1392. godine, poeziju će kazivati Zvjezdana Čagalj i Bernarda Roudi.
Također, za glazbeni dio programa zaduženi su AD HOC ACOUSTIC, dok će zvjezdane trenutke ove ljetne večeri svojim kistom uhvatiti Joško Čizmić, Jelena Jurčević i Ivo Rakuljić. Uoči ovog velikog događaja za Kaštela i bližu okolicu, porazgovarali smo sa Zvjezdanom Čagalj.
Odgojiteljica ste s četrdesetogodišnjim iskustvom rada s djecom, dobitnica državne nagrade ‘Ivan Filipović‘ za predškolski odgoj i nagrađivana odgojiteljica savjetnica, dramska pedagoginja, te književnica: Kako sada radite s tim teretom?
– Ovo je upit koji je vremenom doživio svoju nadogradnju. Naime, uz nabrojeno, u međuvremenu sam profesorica koja je prije dvije godine, nakon gotovo četrdeset i šest godina staža, te obnašanja dužnosti ravnateljice vrtića, otišla u zasluženu mirovinu. No, mirovina nije često ono što taj naziv sam po sebi podrazumijeva, jer se meni čini da sada još više radim, naravno na nekim drugim poljima koja su vezana za umjetnost i kulturu. Ono najljepše što sam osjetila odlaskom jest onaj osjećaj koji tako dugo nije bilo moguće imati, a to je da sad ne moram ništa! Jutra u kojima se budite kad vas biološki sat probudi, dani u kojima ste onoliko koliko želite, imate sposobnosti mogućnosti, biti, večeri koje sve češće puštate da teku nekim svojim logičkim i prirodnim slijedom, sve je to dio olakšica koje u sustavu nisu dostupne.
Radost što sam odabrala poziv koji bih opet, da se tisuću puta rodim, odabrala kao nešto najzahtjevnije, ali i najljepše na svijetu, čini da se osjećam potpunom, ispunjenom i zadovoljnom. Time je još širi prostor otvoren za nove avanture koje nosi nešto veći broj godina, ali i nešto širi pogled na učinjeno. Imam vrijeme za svoje ljubavi koje, osim obitelji, prijatelja, uploviše, bogme kasno, ali žestoko u moju malu oazu življenja. Pišem, slikam, pletem, organiziram razna događanja koja nastojim podignuti na što višu razinu, a sve to sa i uz puno ljubavi, kako osobne, tako i onih koji svijet gledaju očima umjetnika, ali, na neki način, i pobjednika, jer je u njima još toliko širine da se daju bez ostatka i bez financijskih konstrukcija. Dakle, samo ljubav koju umjetnost diže do najviše točke uzvišenosti i „srećovanja“:
I da, tijekom rada, a na kraju same „radne“ priče, dobila sam i Nagradu za životno djelo „Ivan Filipović“, pa se tako moj radni vijek i ja zaokružismo ponosom!
Raditi što volite, čak i kad to morate, jer vam je osnova za život, a kamoli kad odabirete, nije tegoba, nego su to krila koja, pero po pero, stasaju do uzleta, pa leta kamo god vas srce odnese! A mene moje još, srećom, nosi!!!
Koliko su toga djeca tijekom Vaše karijere naučila od Vas, a koliko Vi od njih?
– Tu smo da svoje znanje i iskustvo proteklosti prenosimo na pokoljenja. Djeca su bića kojima smo obvezni dati najbolji dio sebe, nadam se, tim, i najveći. Djeca su poput podatnog „materijala“ koji pod vašim prstima dobiva konture, oblike, detalje i ukupnost, točno onako kako ih “ mijesite“. Ako je to s pažnjom, promišljeno, odgovorno, individualizirano, ako uvijek polazite od jakih strana i na njima gradite sve ostale mogućnosti, tada, uz ostale suradničke čimbenike u odgoju i naobrazbi, možete pred sobom gledati kako se taj vaš trud valorizira, poprima oblik, unutarnji i vanjski, baš onakav kakav treba biti – snažan i otvoren za istraživanja. Trudila sam se takvom biti. Za to je potrebno doista cjeloživotno učenje, rad na sebi, sposobnost prepoznavanja zamki i iznalaženje načina za naučiti na njima i otklanjati ih. Vjerujem da je to moje najveće postignuće.
Dajući djeci nikako ne postoji mogućnost da od njih ne dobijete, da vas ne oplemenjuju, potiču i da vidite koliko vas vole upravo zato što možda nesvjesno, ali negdje unutar sebe znaju da im se dajete u potpunosti. Djeca su me potakla na pisanje. Igrajući se rimama, u potrebi za tekstovima kojima ću najlakše pojasniti što želim, počela sam zapisivati, poslije i pisati, isprva stidljivo, no, vremenom i sama uviđajući koliko se takvim načinom može reći, sažeto, kratko, jasno i blisko, uz podršku velikih autoriteta dječje književne scene, kao što je preminuli dr.sc. Anatolij Kudrijavcev, akademik Luko Paljetak, dr.sc. Diana Zalar, dr.sc Jadranka Nemeth i drugi, stvorila sam lijepi broj od petnaestak naslova za djecu koje koriste vrtići i škole u svom svakodnevnom radu.
Uzročno – posljedična veza između mene i djece je vrlo jasna. Tko je kome više dao nije važno. Važno je da smo svi zajedno rasli i narasli!
Upravo ste zbog rada s djecom dobili brojne nagrade. Koja Vam je posebna?
– Nije točno da nagrade nisu važne. Jesu! One često dodaju u krila ona posljednja pera da bi uopće spoznao da letiš. Jako puno ih je u mom radnom vijeku. Našalim se da je to zato što dugo živim, no, nema to veze s brojem godina. Samo sa samopredanjem i voljom da svoj osobni dohodak pošteno zaradiš, ali da, osim njega, imaš onu veću obvezu, da dadeš sve od sebe, jer, rekoh, to su bića, ta naša djeca, koja zaslužuju i morala bi dobiti najbolje od nas.
Ipak, Nagrada za trajan doprinos dramskom odgoju Hrvatske, mi je osobita, jer je pristup putem dramsko –scenskih metoda djeci, ali i odraslima, nešto što je čudesno i prepuno dobrobiti za korisnike i za
edukatore, voditelje igraonica i radionica. Ako bilo koji pristup nema uzročno-posljedične veze, negdje je potrebno nešto mijenjati.
Nagrada za životno djelo ‘Ivan Filipović‘, nosi sve ostale i cijelu mene unutar sebe.
Čini mi se, dok dišem davat ću te svoje izvore žednima! Neka piju! Zatim ćemo zajedno teći bistrim vodama ispunjenosti. Uostalom, što će mi sve to ako nemam kome dati, zar ne?!