StoryEditor
Književnostautobus za trnavu

Svakodnevno nas šokiraju verbalne eskapade omalovažavanja žena od uvaženih članova društva, teško je to tek ljupko gledati, kaže poetesa Sanja Baković

Piše Siniša Kekez
25. veljače 2021. - 08:11
Sanja Baković: Kada pred susjednom zgradom u automobilu leži mrtva djevojka s 88 uboda nožem, napišete pjesmu iz nemoćiGoran Mehkek/Cropix

Ime Sanje Baković dobro je poznato pratiteljima poezije. Ona ustrajno i kvalitetno održava Facebook stranicu "Odvalimo se poezijom", moderira pjesnička događanja u Zagrebu, a ljeti u Bolu, o poeziji piše u novinama.

A i sama piše poeziju. Prije pet godina objavila je zbirku "Plovna mjesta", a koncem prošle i drugu "Autobus za Trnavu". Ona zrcali različite pjesničke interese Sanje Baković: introspektivnost i društvenu svijest, dimenziju periferije, južni ali i istočni timbar, pjesničku relevantnost i širinu. Entuzijazam kojim obogaćuje pjesničku scenu u današnje vrijeme čini se još važnijim.

Ovo vam je druga zbirka i čini se da ste u njoj izišli više u stvarnosnost, pa i u angažiranost i reagiranje na svakodnevicu?

– "Autobus za Trnavu" zbirka je pjesama usredotočenih na žensko iskustvo koje se odvija u jednom cikličkom kretanju; pjesme su to o podrijetlu, ljubavi, rubnosti, nasilju, osamljenosti, povlačenju, duhovnosti, putovanju… Za mene kao autoricu to je intimna i introspektivna knjiga. No svatko uvijek i iščitava i upisuje nešto svoje. Angažirano? Čim netko sjedne za svoj "pisaći stroj" i prihvati se književnog pisanja, a pri tome naštima svoj opažajni aparat i otvori emocionalni svijet, angažirao se…

Središnji ciklus knjige "Ubodne rane" koji tematizira rodno uvjetovano nasilje, napisan je još 2017. godine, kada su me stvarni događaji oko nas na to potaknuli, no "Autobus za Trnavu" je i knjiga o dostižnosti i nedostižnosti ljubavi, o potrazi, o želji za boljim svijetom… Na kraju knjige je i ciklus "Nakon ciklona" o indijskim ženama. Znate onu predivnu pjesmu Nele Milijić "Možda sam sokolarica u Mongoliji/ ne mogu izbrisati sve te žene u mojoj glavi…" Htjela sam poetski pokazati koliko i kako žene iz različitih krajeva svijeta dijele kolektivno iskustvo i gdje je ta točka u kojoj se društvena i kulturna nasljeđa dodiruju.

VOLONTERSKO ODVALJIVANJE

U angažmanski ključ uklapaju se priče o zlostavljanju u vezama i nesretnim obiteljima, a posebno pjesme posvećene djevojci K, prema stvarnom slučaju ubojstva s osamdeset uboda na Volovčici. Iako se čini da se te teme naprosto ne mogu preskočiti, ipak se previše pjesnika ne bavi njima?

– Pjesma o ubijenoj djevojci K nastala je bez predumišljaja da bude angažirana. Zamislite da se vraćate doma jedne večeri, a pred susjednom zgradom je parkiran automobil u kojem leži mrtva djevojka koju je s 88 uboda nožem usmrtio bivši partner. To nije apstraktna skica iz crne kronike, to je stvarnost kojoj fizički i osjetilno svjedočite, o kojoj napišete pjesmu iz nemoći jer ne možete ništa drugo. Jer to ste mogli biti vi, vaša sestra, prijateljica ili kolegica.

Živimo u vremenu u kojem nas svakodnevno šokiraju i verbalne eskapade omalovažavanja žena koje sebi dopuštaju uvaženi članovi društva, prolazeći bez sankcija! Teško je to sve samo ljupko gledati. Potrebna nam je angažirana književnost, ali iskrena i u finoj spisateljskoj izvedbi, nipošto proračunata i dopadljiva koja skuplja poene na aktualnosti teme.

Osim što ste istaknuta pjesnikinja, poeziju pratiti i kao novinarka i kritičarka. Ali posebno je zanimljiv projekt "Odvalimo se poezijom" na kojem već godinama na internetu objavljujete zanimljive pjesme. Koliko traje projekt, ima li za njega kakve potpore, dođe li do zasićenja?

– Stranica "Odvalimo se poezijom" na društvenoj mreži Facebook živa je i zaista čitana. Vidim veliki edukativni potencijal ovog projekta koji sada ulazi u šestu godinu svog virtualnog, ali i stvarnog života. U 2016. godini krenule su zagrebačka događanja, prvo čitanja u Petrinjskoj na cesti, kasnije u klubu Pločnik, pa Booksa, Živi atelje…. Već četiri puta održao se i pjesnički festival "Odvalimo se poezijom" u Bolu na Braču. Kroz tribine je prošlo jako puno gostiju i publike, mnoge su teme otvorene, bio je pravi užitak raditi, susretati se, učiti… Službene financijske potpore projekt za sada nema, no radi se na tome… Do zasićenja nije došlo, više do promišljanja kako stvari unaprijediti. Ako sam samo jednog čovjeka potaknula na čitanje poezije, zadovoljna sam!

DVA LICA BOLA

Dio toga projekta su i tri dana odvaljivanja poezijom na Braču. Umije li zavičaj da pjeva kao što je pjesnikinja pjevala o njemu?

– U Bolu ljudi ljeti žive s turistima i šušurom, zimi s osamama i tišinama. U toj snažnoj dihotomiji gdje smjestiti kulturu i kako ona izgleda? Rekla bih da počiva na nekoliko stupova. Ljeti je aktivna kulturna manifestaciju "Bolsko lito" Centra za kulturu općine Bol koja donosi raznovrsne programe od visoke kulture do prezentacije stvaralaštva lokalnih umjetnika. Značajan je rad općinske knjižnice "Hrvatska čitaonica" koja godinama kreira svoje autentične programe (predavanja, tematske predstave). Mjesto nezavisnog djelovanja sigurno pripada nevjerojatnom bolskom kreativcu i umjetniku Ivici Jakšiću Čokriću Pukotu. Festival "Odvalimo se poezijom" smjestio se među programe Bolskog lita koje ugošćava i druge tematske festivale ("Imena", "Graffiti na Gradele", "Film slike no other"...). Pokazalo se da u Bolu postoji mjesto za poeziju, kao i mala i vjerna publika koja voli sresti i čuti autore.

Kao intenzivnoj pratiteljici pjesništva, što vam se čini kakvo je mjesto hrvatske poezije u okružju svjetske, a unutar nje kakvo je mjesto dalmatinske poezije? Slijedimo li trendove ili ih stvaramo, jesmo li u nekom svome svijetu mora, sunca i maslina?

– Pjesnička aktivnost domaćih suvremenih glasova zaista je snažna. Možda možemo govoriti o nekim novim, tj. starim pojavnostima, kao što je povratak metafore kod naših mlađih pjesničkih glasova, ili kako ste i spomenuli, angažman oko određenih tema. Ne bih nikada razmišljala u smjeru "trendova" jer ne postoji neki globalni niti domaći referentni centar poetskih moda koji bi proizvodio pjesničke trendove. Na svu sreću jer bi hipotetski tako nešto spriječilo originalnost autorstva. Smatram da se jasno može razgraničiti zavičajna poezija od suvremene poezije. Zavičajna je sklonija koristiti neke romansirane motive, baš kako ste naveli, "more, sunce i masline", to možemo uočiti u stihovima pisanima ciljano za dalmatinsku klapsku pjesmu ili kod lokalnih autora. Iste te motive suvremena poezija također koristi, no u nekoj posve drugačijoj funkciji.

Živimo u malom jeziku i potreban je promišljeni napor da se naša književnost probije izvan našeg jezika. Nemam cjeloviti uvid u prijevodnu aktivnost hrvatske poezije na strane jezike, sigurna sam da se može više, no to je zadatak kulturnih politika. Vrijedan je spomena projekt prevođenja poezije hrvatskih autora na francuski jezik u biblioteci Domaine croate/poésie koju uređuje prevoditeljica Vanda Mikšić, u suradnji s francuskom izdavačkom kućom L'Ollave, potom međunarodna mreža Traduki posreduje u prijevodima na njemački jezik. Recimo, u časopisu "Relations" koncem 2019. godine objavljen je na engleskom jeziku izbor suvremene hrvatske poezije u izboru Marka Pogačara "The Edge of a Page. New Poetry in Croatia: Generation 2010+", i to je izvrsno!

Već dugo ste vezani za periferiju, konkretno za Peščenicu, Volovčicu ili Trnavu iz naslova. Je li vaša veza s Peščenicom plod slučajnog podstanarskog doseljenja i u kakvom je odnosu ta veza s odrastanjem u mondenom, ali ipak perifernom Bolu?

– U nama žive mnogi svjetovi i svaki od njih treba neki drugačiji dom, makar on bio privremen, nomadski. U toj unutrašnjoj fragmentiranosti, na koncu ipak svi tražimo svoje mjesto tišine na kojem se skupljamo. Bol je meni djetinjstvo, nikada o njemu ne razmišljam kao o mondenom mjestu. A djetinjstvo je sjećanje sastavljeno od titraja i slika na kojima kasnije gradimo i dograđujemo svoj život, priče i nova mjesta, na periferijama, putovanjima, u istraživanjima i pokušajima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. travanj 2021 14:35