Poslušajte kako to ime veličanstveno zvuči, brončanije negoli starim ljevačkim zanatom izlivena zvona u kampanelu katedrale u ikojem starome gradu: Augustin Tin Ujević…
Kako god da obije i odzvoni slovo njegova asonantnog imena u aplauzu klatna i zvončane vešte, poezija rođenoga Vrgorčanina i po majci Bračanina, Milnaranina, pa i kozmopolitskog apatrida vazda će nadvisivati i nadjačavati stihove kojima su se njegovi i prethodnici i suvremenici i nasljednici izborili za zavazda uklesano mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Pa bio to Kranjčević, pa bio to Matoš.
Asonantno nije mu samo ime nalivperom upisano u vrgoračkoj krštenici, asonantno je i ime njegovoga poetskog prvijenca, Lelek sebra, destiliranoga čistog emocionalnog buntovništva kojemu baš ljetos imamo...