Mi se volimo hvaliti kako je Hrvatska fenomen bez premca, jer bez obzira na svoju veličinu odnosno malešnost, dugi niz godina, zapravo već desetljećima drmamo svjetskim nogometom. Norvežana ima samo malo više nego nas, a zanemarimo li Erlinga Haalanda (kojega je, doduše, jako teško zanemariti), nogomet im je skroz bez veze. S literaturom stvari po njih stoje malo drukčije, naime, puno bolje, jer je na cijelome svijetu teško pronaći manji narod s više teškaša u svim književnim nišama. Govorimo li o žanrovskoj književnosti, malo tko je, ako itko, popularniji i komercijalniji od Joa Nesbøa.
Na terenu, pak, umjetničke proze Karl Ove Knausgård jedan je od nekoliko neprikosnovenih autoriteta. Koliko je bogatstvo norveške književne scene, može posvjedočiti i jedan razmjerno bizaran podatak. Ne znam da je bilo gdje drugdje na svijetu roman napisao "običan" drvodjelac, a da ga je globalna kritika (jer je posvuda predveden, pa i kod nas) dočekala unisonim komplimentima (usput, ime mu je Ole Thorstensen, naslov njegove knjige je "Raditi kako treba", a kod nas ju je objavila Fraktura).
Jon Fosse (rođen 1959.) u svijetu je poznat i priznat dulje i od Nesbøa i Knausgårda, a kod nas stiže sa zakašnjenjem od ravno četrdeset godina (1983. je objavio svoj romaneskni prvijenac). Radi se o piscu pozamašnog opusa (četrdesetak drama, dvadesetak knjiga proze, osam zbirki poezije...), koji je prevođen na pedesetak jezika i zakićen mnogim prestižnim priznanjima. O razmjerima njegova ugleda, svjedoči i podatak da ga je The Daily Telegraph svojedobno rangirao kao 83. na listi Prvih sto živućih genija. A tko pročita njegov kratki roman "Jutro i večer" (prevela ga je Vesna Salomonsen), teško će odoljeti izazovu da se i sâm na pridruži panegiricima u čast ovome piscu.
Priča je to o ribaru Johannesu, o dva dana u njegovom životu, barem će nam se tako isprva činiti. Ona započinje prije puno desetljeća, u skromnoj kući na otočiću, gdje ribar Olai odbrojava do poroda svoje supruge. Oni imaju samo jedno dijete, kćer, i trebalo je vremena da se svemogući bog - o kojemu ribar ima vrlo osebujno mišljenje - smiluje i podari im drugo. Dok u spavaćoj sobi njihova doma traje porođaj, Olaija u susjednoj prostoriji razdiru brige i strahovi: za suprugu koju voli, za sina kojemu se nada, za sudbinu njihove obitelji... Sve će se na koncu sretno završiti, na svijet će doći dječak koji će ponijeti ime svoga djeda, Johannes.
Kad ga opet sretnemo on će biti umorni starac. Bio je ribar kao i otac, ima sedmoro djece, nema više suprugu, nema ni najboljeg prijatelja, malo je živih preostalo iz njegove generacije. Ipak, ne može se požaliti. Vodio je skroman, ali sretan i ispunjen život, bio poštovan i voljen, a ni sada nije prepušten samome sebi. Gotovo svaki dan ga obilazi najmlađa kćer koja sa svojom obitelji živi u blizini.
Johannesa ćemo upoznati neposredno nakon buđenja. Jutro se čini kao i mnoga koja su mu prethodila; dugome, praznom danu bez fiksiranih obveza on pokušava dati strukturu i raspored. Dok doručkuje, razmišlja hoće li se zaputiti na svoju tradicionalnu poštu i tamo malo ribariti.
No, taj dan koji je po svemu trebao biti ni po čemu izniman, nego savršeno običan, poprimit će neke čudne obrise u kojima će se stvarnost preplitati s fantazijom, a sadašnjost s prošlošću. Čak će i mrtvi, barem na kratko, oživjeti, ali samo zato da bi Johannesa uzeli za ruku i poveli ga sa sobom. Ne brinite, neću na savjesti nositi grijeh spojlanja ako vam kažem da ćete na kraju shvatiti kako se toga jutra stari ribar nije ni ustao, jer je preminuo u snu.
"Jutro i večer" priča je o početku i kraju, ono između postoji tek u (nepouzdanim) uspomenama. Samo prvo i zadnje poglavlje svačijeg trajanja ima svoje precizno, fiksirano mjesto i značenje oko kojega ne može biti pogađanja.
Sve ostalo podložno je različitim tumačenjima. Kao što se bavi ključnim, konačnim pitanjima egzistencije, Fosse se bavi i temeljnim emocijama, što "Jutro i večer" čini univerzalno razumljivim štivom u kojemu se svatko može prepoznati, bez obzira što je glavni junak siromašni norveški ribar. U rođenju i smrti svi smo izjednačeni, nastajanje i nestajanje jedine su egalitarne točke naših osobnih priča u kojima zaista pripadamo svijetu.
Sve između toga svodi se na naše pokušaje da se od drugih odijelimo i dokažemo svoju jedinstvenost i neponovljivost. Jon Fosse veliki je meštar, pisac koji ostavlja dojam da se ni oko čega nije potrudio, ništa nije poželio niti pokušao, a svejedno je napisao čarobni libar o životu i smrti.