Na prvi pogled, strip-autor Danijel Žeželj veliki je meštar dojmljivog sučeljavanja crnih i bijelih ploha. Okej, on je to i na drugi, treći, trinaesti i koji god pogled, ali ta skoro pa samorazumljiva činjenica kao da zamagljuje samu bit: da se radi o umjetniku kojemu je crna ustvari dovoljna.
Ta neboja – ovu riječ ne koristim u plenkovićevskom duhu ruganja očiglednom, nego poštujući leksikonsku definiciju koja crnu definira kao akromatsku boju – ne da se nijansirati jer potpuno apsorbira svaku svjetlost. To bi trebalo značiti da ona nikome i nikada ne može biti dovoljna, da joj treba barem bijela, ako ne još i pedeset nijansi sive, da bi u opreci s njom odnosno njima mogla postojati.
Trebalo bi, velim, značiti, obično i znači, samo što se u Žeželjevom slučaju stvari malo kompliciraju (ili je ipak uputnije reći da se pojednostavljuju), pa se crna ispostavlja kao dostatna i sveprožimajuća. Naime, kad nakon nekoliko tabli gustog, teškog, neproničnog mraka, priču osvijetli kristalno čista bjelina, čitatelju se mora činiti da je, ma kako blještava bila, ona samo nastavak crne drugim, ne manje tjeskobnim sredstvima.
Partner, a ne egzekutor
Danijel Žeželj nije crtač koji se dugo tražio i pronalazio, mijenjao rukopise i istraživao. Zreo i stilski dotjeran bio je već kao debitant, dakle, prije otprilike četiri desetljeća. Otada je samo usavršavao svoj osebujni jezik u kojemu će načitani stripofili lako pronalaziti poveznice s velikim autorima koji su mu bili formativna lektira.
On se, međutim, nikada nije oslanjao na tuđa grafička rješenja i posuđivao amblematske finte markantnih crtača. Tko u njegovim radovima pokuša pronaći utjecaj, recimo, Alberta Breccie ili Joséa Muñoza, neće ga pronaći u tipičnom potezu pera ili kista, nego u duhu. Oni mu nisu pokazali kako crtati ljude, automobile ili konje, nego kako predočavati strah, očaj i rezignaciju.
Naširoko gudim o osebujnom, unikatnom Žeželjevom imaginariju samo da bih podcrtao činjenicu kako je teško i zamisliti crtača koji bi bio primjereniji izbor od njega za pretvaranje neke Kafkine proze u grafički roman. Izbor je pao na priču “Umjetnik u gladovanju” (u Žeželjevoj verziji ona nosi naslov “Kao pas”), koja je toliko otvorena različitim čitanjima i tumačenjima da se ustvari i ne može mehanički prebaciti u (bilo koji) drugi medij.
Onaj tko se u ovu pustolovinu upusti sa željom da, ostajući vjeran predlošku, napravi skrupuloznu adaptaciju, vrlo brzo će shvatiti kako je to de facto nemoguća misija. Kafki ovdje ne treba likovni egzekutor, nego partner s kojim će podijeliti (i dograditi) svoju sumračnu viziju svijeta.
Priča govori o umjetniku koji se izražavao gladovanjem, i to u javnosti, u razdoblju od četrdeset dana. Taj rok odredio je njegov menadžer rukovodeći se procjenom da bi svako prekoračenje bilo kontraproduktivno, jer publika nakon nekog vremena počinje gubiti interes za ovu vrstu performansa.
No, s prekoračenjem ili bez njega, zanimanje je svejedno počelo kopnjeti, da bi na koncu siroti umjetnik ostao bez angažmana. Izguran s velike pozornice, pokušao se snaći u cirkusu, gdje je iza rešetaka kaveza na kotačima nastavio raditi ono što najbolje zna – ne jesti pred očima znatiželjnog svijeta. Ali publike više nije bilo, ona ga je i u novom ambijentu nastavila ignorirati.
Buket tumačenja
Što je dalje bilo, ne smijem vam reći da me nitko ne bi optužio za crimen spojlanja, iako ne shvaćam kakav to gušt mogu pokvariti odajući kraj kratke priče koju su bolji učenici ionako već davno morali pročitati, ali nema veze. Žeželj se s udaljenosti od 99 godina i s popudbinom u kojoj su djela Fritza Langa, Ridleyja Scotta, Vladimira Jevgrafoviča Tatljina i koga sve ne, spustio u prošli svršeni Beč, uzeo Kafku šotobraco i njegovoj debeloj feti mraka dodao ne tanju vlastitu.
“Umjetnik u gladovanju” trajno intrigira naivce koji misle kako postoji samo jedan ključ čitanja, pa još uvijek razbijaju glavu pitanjem je li Kafka pisao o umjetniku kao redovničkoj figuri posvećenika (ipak on gladuje u gabaritima korizme), ili o dubinskom nerazumijevanju kojim društvo časti stvaraoce koji nadilaze tradiciju, ili se radi o vrlo osobnoj priči u kojoj je Kafka opisao svoj usud...
Tome buketu različitih tumačenja Žeželj albumom “Kao pas” dodaje još poneko, ni jednoga trenutka ne izdajući izvornik, ne napuštajući svijet velikoga pisca, nego dodatno podcrtavajući činjenicu kako on – svijet, ali bogami i Kafka – nikada nije bio crno-bijeli. Bio je crno-crni, što je Danijel Žeželj davno shvatio, a sad se potrudio pomoći i nama da dopremo do suštine.