StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Čuvar normalnosti u bolesnim vremenima

Piše Ivica Ivanišević
9. svibnja 2020. - 08:00
Darko Cvijetić kroničar je i ‘rastavljač’ obje bolesne normalnosti, jednako one ratne, kao i ove mirnodopskeAnte Čizmić/hanza media

Neki pisci zbilja ne oklijevaju, nego već prvom stranicom odalame čitatelja, izbace ga iz ravnoteže, iščupaju iz njegova svijeta i nasele u vlastiti.

Recimo, Darko Cvijetić. Njegova zbirka “Ježene kožice” započinje pjesmom “Zakopavanje sestre”: “Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine/Živjela je u Nizozemskoj udana za Nijemca/Imaju već velike kćerke/Javili krajem godine da su joj identificirali/Brata u masovnoj/I ona pokopala nekoliko kostiju/Drugi puta sam je sreo 2005./Opet joj našli brata/Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj/Još joj brata iskopali/Ove 2015. bila je mirna i puno starija/Našli ga opet, šapće i osvrće se/Dokle ću ovo, svaki četiri pet ljeta?/Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu još brata?/A meni pun mezar.”

Tek što je knjiga počela, a čitatelju se čini da je već gotov, da ga je pisac zatukao maljem i razmrvio u prah, pa sad samo treba čekati da ga netko milosrdan pokupi (naravno, čitatelja, a ne pisca) škovacerom. “Ježene kožice” deseti su naslov u bibliografiji ovoga prijedorskog kazališnog režisera i glumca, knjiga koja ga je učinila regionalno, pa i kontinentalno vidljivim, što je bilo dvostruko teško.

’USPRAVLJENI LJESOVI’

Prije svega zato što se radi o poeziji, a potom i stoga što je libar izvorno (2017. godine) objavljen kod malog nakladnika (Vrijeme), pa još i u gradu koji baš i nije sinonim za vibrantnu kulturnu scenu (Zenica). Unatoč svemu, ovom se knjigom glas o Cvijetićevu talentu pronio daleko izvan granica matičnog entiteta i države, sve do, recimo, Poljske, gdje se našao u užem izboru kandidata za prestižnu nagradu Europejski Poeta Wolności (Europski pjesnik slobode).

Godinu nakon “Kožica”, Cvijetić je objavio kratki roman “Schindlerov lift” i prometnuo se u... Božemiprosti, zamalo sam napisao zvijezdu. Naravno da to nije postao, slutim i da neće. Takvoga pisca nitko nikada neće pozvati u televizijski show u kojemu poznati gosti pjevaju, plešu ili kuhaju, da im ne bi kvario raspoloženje. Kao da ih čujem: “Nemoj njega, majke ti, taj posije više leševa po stranici nego Stephen King.”

No, zato je Cvijetić postao piscem o kojega se otimaju organizatori svih ozbiljnih književnih manifestacija i, što je najvažnije, čitatelji. Uspjeh “Schindlerova lifta” nije samo pitanje dojma, njega se može i izmjeriti, jer je knjiga osvojila neke velike nagrade (Kočićevo pero, Fric) i postala predmetom jedne velike tužbe koju je istoimeni proizvođač liftova podigao protiv autora zbog nanošenja duševnih boli, ili hidrauličnih tegoba, ili čega već što zna zaboljeti projektante “uspravljenih ljesova”, kako je Cvijetić definirao liftove.

“Ježene kožice” nisu samo najavile proboj jedne karijere iz razmjerno opskurne niše po mjeri biranih sladokusaca i literarnih posvećenika u književni mainstream, nego i anticipirale, stilski i tematski, roman koji će Cvijetiću donijeti status ozbiljnog, velikog pisca. U najkraćem, ovaj autor stvara književnost od materijala od kojega bi bilo tko drugi mogao raspisati tek optužnicu. Ili možda pisac ne bi ni imao poticaja stvarati literaturu da su neki drugi ljudi odradili svoj posao kako treba, pa sastavili sve optužnice koje je trebalo sastaviti.

Ovako su u Cvijetiću razgorili agonijsku potrebu da poetskim jezikom (čak i kad piše u romanesknom slogu) dokumentira užase jednog vremena koje i jest i nije prošlo, jer je bilo, ali se i nastavilo, sve do danas, kad se po ulicama Prijedora i dalje mogu slobodno susretati bivši mučitelji s onima koje su mučili i bivši ubojice s djecom svojih žrtava.

‘SAVRŠENO NORMALNA ŠUTNJA’

Darko Cvijetić kroničar je i “rastavljač” obje bolesne normalnosti, jednako one ratne, kao i ove mirnodopske: prošlog vremena, u kojemu je bilo savršeno normalno i patriotski ubijati svoje inovjerne susjede, i ovog današnjeg, u kojemu je savršeno normalno i patriotski šutjeti o zločinima svojih sunarodnjaka, danas mirnih, obiteljskih ljudi. Pisac, međutim, ne misli da je književnost zadnja, vrhovna instanca istine i pravde pred kojom bi zločinci trebali odgovarati i u konačnici dočekati presudu, ma koliko simbolična ona bila.

Darko Cvijetić nije jedan od braće Grimm (kojih se sjetio u jednoj pjesmi o mineru), on ne vjeruje u bajke, niti u happyendove po hollywoodskim žanrovskim obrascima. On ne piše da bi poput nekog književnog Batmana utjerivao poetsku pravdu, nego da bi sačuvao zdravu pamet, najprije svoju, a onda i svojih čitatelja, dakle, svih onih ljudi koji se s proklamiranom normalnošću, prošlom i sadašnjom, ne mogu pomiriti. •

#LIBROFILIJA IVICA IVANIŠEVIĆ#DARKO CVIJETIĆ JEŽENE KOŽICE

Izdvojeno

17. svibanj 2020 09:39