"Na Tri kralja ili kako hoćete" Grzegorza Jarzyne i Romana Pawłowskog druga je izvedena premijera 74. Dubrovačkih ljetnih igara. Drugi dio naslova čuvene Shakespeareove komedije redatelj Jarzyna i dramaturg Pawłowski shvatili su možda previše doslovno pa su dubrovačku publiku izložili svom nesretnom dramskom uratku nastalom prema motivima Shakespeareove komedije. Čista je to zlouporaba Shakespeareova djela i imena prije svega. Zašto? Zato što su poput sirupa uzeli ‘pola decilitra‘ Shakespearea i razrijedili ga u 5 litara vode te zamutili krajnje bljutav kazališni proizvod koji bolje da nikad nije ugledao svjetlost dana ili, u ovom slučaju, svjetlost dubrovačke mjesečine.
Poput prve dramske premijere, predstave "Vidi kako Lokrum pere zube" koja je samo radi naslova završila na otoku ispred Grada, tako se ova koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i Zagrebačkog kazališta mladih maćehinski (i to s ‘pohvalnicom‘ maćehinski) odnosi prema tvrđavi Lovrjenac. Unutrašnjost Lovrjenca oskvrnjena je i upropaštena plavim štofom, gornja taraca iskorištena je, onako, usputno, kao da se glumcima omaklo pa su nekako zalutali gore... Tako se tvorci ove predstave uopće nisu upustili u dijalog s Lovrjencem. Predstava je došla iz crne kutije i tamo će završiti, promašila je mjesto igranja jer je po svojoj atmosferi mogla igrati s disco kuglom, uz DJ-a i zvučnike, dakle, u Revelinu.
Stavka koja je donijela mrvicu ohrabrenja bila je snimljena anketa među sugrađanima o ulozi žena i muškaraca, spolnosti i promjeni spola, neke simpatične izjave bile bi baš prigodna uvertira za komediju, međutim, video (Ivan Marušić-Klif) još je najživopisniji dio ovog projekta.
Olivio odnosno prvenstveno Olivija Dada Ćosića ostala je zarobljena u nedorečenosti i bez mogućnosti da razvije puni kapacitet, što je sve do kraja osakatilo za intenzivniji emotivni naboj. A i erotični klimaks i isplivavanje emocija, iskrenosti i suza puki su pokušaj da se izazove nešto, ali to nešto predalo se ničemu. Koliko je njezin partner uspio ući u haljinu, ali ne i uvjerljivo u ulogu Olivije, toliko Orsino pristaje Anđeli Ramljak kao što joj pristaje Orsina. Tumačeći oba lika, oba spola, izbalansirala ih je posve ravnopravno, a izvela punokrvno i zaokruženo. Nažalost, blistavost svoje uloge u jednom trenutku pri kraju nepotrebno je lakrdijaški ukaljala, što je u ravni s cjelokupnom inscenacijom koja se, povučena nekim bagatelnim narativnim vrtlozima, rasula na grebenu lakrdije.
Mia Melcher kao Violx odnosno Cesario vješto oblikovanom vanjštinom i šminkom izvrsno je prezentirala svoju rodnu binarnost, ali kretnjama, gestikulacijom i odsutnošću emocija približila se odlikama humanoidnog robota tako da su topliji zidovi Lovrjenca noću nego lik kojeg tumači. Baš zbog toga, proplamsaj strasti na kraju ispada dobro uštimana smijurija.
Malvolia Katarine Bistrović Darvaš vizualno je komična zbog dignutih kosa, ponavljanje dobrodošlice u hotel Iliriju vremenom postaje naporno tako da se publika solidarizira s njom jer i gledateljima digne kose! Petra Svrtan (Feste, pjevačica) plijeni svojom zadivljujućom pojavom, ali kao ‘finalistica Voicea‘ pjevanjem brzo rastjeruje sve one koje je uspjela pridobiti svojom transformacijom. Tomassa odnosno Tobyja, Doris Šarić Kukuljica igra uživljeno, vješto miješajući između vragolastog i vrckavog, spremna je izazvati kavgu. Njezinom karakteru ne događa se urušavanje, nije preambiciozna pa prolazi bez ikakvih ogrebotina. Andreu odnosno Andrewa Barbara Prpić formirala je samouvjereno, izvrsno prerušena, njezin britanski naglasak točka je na ‘i‘ pa joj to rolu čini kompletnom, bez mogućnost da se nađe nešto loše.
Čini se da je Mateo Videk zaboravio da se ne treba boriti za simpatije Heidi Klum nego publike Dubrovačkih ljetnih igara. Naime, svakim svojim pojavljivanjem na sceni kao da gledatelje nametljivim hodom, cat walkom, želi zadiviti i pokazati kako mu je uspjela metamorfoza. Za neupućene: u priči gusjenica nije postala leptir, nego je Mario postala Marija. U finalu Marija procijedi poneki osjećaj i nakratko izazove sažaljenje, neki trzaj, neki zaplet, ali nije ovo nogometna utakmica pa da se u 89. minuti spašava ono što se propustilo i prespavalo u prvih 88 minuta! Konobar Zoran Toma Medvešeka sveden je na tihog promatrača sa strane, skoro isto kao Ivana Starčević (DJ, Matičar). Oboma na kraju biva prepušten podij kad se konačno nađu tri sretna para koji su i sebe i publiku mogli poštedjeti mukotrpnog traženja. Prije toga dogodi se muško-muški i žensko-ženski strastveni klinč s kojim se htjelo što?! Prijeći granica?! Šokirati?! Provocirati?! Nakon insceniranog masturbiranja tijekom izvedbe "Elementarnih čestica" (2015.) publiku na Lovrjencu malo što može šokirati ili isprovocirati.
Odvažni su kostimi kostimografkinje Anne Axer Fijalkowske, puno toga se sjaji i šljašti... Kostimografkinja kao da je glumce pripremala za nastup u nekom Madonninom spotu iz 1990-ih. Snopovi svjetla na podu iscrtavaju ‘polja igre‘ što zaista jest impresivno, ali sveukupni dojam time se ne da korigira prema uzlaznoj, pozitivnoj putanji. Za svjetlo je zaslužan Aleksandr Prowalinski, a za scenografiju AAFGJAP. Glazbu, kojom se očito pokušava kompenzirati kronični nedostatak dinamike i usporenost, potpisuju Marko Levanić i Ivana Starčević, za oblikovanje zvuka pobrinuo se Marko Levanić, a za scenski pokret Šimun Stankov. Dramaturgiju potpisuje Roman Pawłowski, a prijevod adaptacije s poljskog jezika i jezičnu prilagodbu Jelena Kovačič. Asistent režije je Patrik Sečen, suradnica za kostimografiju Marta Žegura, suradnik na svjetlu Marino Frankola, inspicijentica Petra Prša, jezična savjetnica Ines Carović, suradnica za prevođenje na probama Katarina Nadilo, a prijevod titlova potpisuje Mirna Herman.
U istom ritmu kao što vrućina srpanjske večeri stimulira korijen žlijezda znojnica kako bi na površinu epiderme halapljivo izvukla i zadnju kap tečnosti iz organizma, tako i ova predstava u taktu virtuoznog mučitelja stvara bušotine u tijelu tražeći posljednja nalazišta strpljenja te ih beskrupulozno crpi, crpi, i crpi... Do iznemoglosti!
Predstava donosi cijeli kabinet potentnih likova i glumačkih kreacija, ali loše iskorištenih i stavljenih u međuodnos. Redatelja i dramaturga toliko je očaralo transgendiranje da su sve druge segmente stavili u 52. plan. Prvenstveno nedostaje dinamike, osjećaja za skraćivanje, pati komad i od manjka Shakespearea, fali razrađenijih dijaloga jer su postojeći (izuzevši poetični Shakespeareov jezik) banalni i kad pokušavaju biti duhoviti, samo izazivaju iritacije poput peludi. Gledateljima to biva uskraćeno, ali barem na kraju likovi doživljavaju happy end, šest ih se sretno zaljubi i tako završi ‘Na tri para ili kako (valjda) više nikad nećete‘.
