RoboCop je od premijernog ukazanja na velikom ekranu 1987. izgledao kao dvometarska, hodajuća akcijska figura, neovisno o tome što su iznimno nasilni original Paula Verhoevena i možda još nasilniji nastavak Irvina Kershnera iz 1990. sve samo ne “kid friendly”. Bilo je zato pitanje dana kad će se serijal “RoboCop” okrenuti klincima, naročito nakon što je prvi i najbolji film inspirirao animiranu seriju, liniju igračaka i arkadnu videoigru.
Taj dan je svanuo pojavom “RoboCopa 3” (1993.) režisera i koscenarista Freda Dekkera, poznatog po kultnim ostvarenjima osamdesetih “Monster Squad” i “Night Of The Creeps”. Kad se u prvih pet minuta u kadru ukaže igračka RoboCopa, ali i robota ED-209, “RoboCop 3” otkriva svoje namjere. Igračke vidimo u sobi klinke vične računalima Nikko (Remy Ryan) koja će kasnije, nakon što joj kugla za rušenje uništi dom, pronaći akcijsku figuricu RoboCopa među ruševinama.
Prisutnost igračaka u filmu Verhoeven bi zasigurno iskoristio za (auto)satiru u vezi franšiznog “merchandisinga”, možda i kao (samo)parodiju na račun “stop motion” efekata s figuricama za kojim se posezalo u prvom i drugom dijelu serijala, najviše u scenama s robotom ED-209 i RoboCainom.
Međutim, Verhoeven nije iza kamere “RoboCopa 3”, što se vidi i po nedostatku nove porcije suludih reklama (nakratko opet vidimo nezaboravnu “Kupio bih to za dolar!”) pa je film lišen osjećaja za “verhoevenovsku” satiru i ironiju koju je u “RoboCopu 2” solidno naslijedio Kershner.
Dekker je od Kershnerove “dvojke” samo preuzeo intrigantan motiv RoboCopovih očinskih osjećaja prema djeci s obzirom da je kao čovjek/detroitski policajac Alex Murphy i sam imao sina; koscenarist oba filma je čuveni stripaš Frank Miller (“The Dark Knight Returns”, “Sin City”).
Nikko će se sprijateljiti s RoboCopom (Robert John Burke mijenja Petera Wellera) kao legitiman dječji lik na pola puta između male Newt i Johna Connora u “Aliensima” i “Terminatoru 2”, nastavcima koji unatoč uvođenju klinaca u priču nisu postali “kid friendly” i iznevjerili prethodnike, zadržavši njihovu mračnost i opasnost.
U odnosu na “RoboCopa 1&2”, treći dio je puno svjetliji i bezopasniji, otprilike kao “Batman zauvijek” i “Batman&Robin” naspram “Batmana” i “Batman se vraća”. Dosta je reći da će hakerica Nikko načiniti da se ED-209 pretvori u “poslušnog psića”, što je malo tko mislio da bi se moglo dogoditi gledajući u šoku kako je taj isti robot pretvorio onog nesretnika u crveni švicarski sir u prvom filmu.
“RoboCop 3” ne izaziva strah od “terminatorskog” tjelesnog horora spajanja čovjeka sa strojem zaslugom korporacije OCP (tek povremeno dramski konflikt je li on čovjek ili stroj). Naprotiv, RoboCop je ovdje dobio “upgrade” doslovce kao akcijska igračka: on može skinuti lijevu šaku i nataknuti superoružje (strojnica i bacač plamena u jednome), a u igri je i prototip njegovog letećeg modula pa metalni junak u finalu stavlja “jet pack” na leđa i leti kao Iron Man.
Umjesto robota tipa ED-209 ili RoboCaina, RoboCop se bori sa samurajskim/nindžolikim kiborgom (Bruce Locke) naoružanim mačem koji siječe metal ne bi li kao stari model dobio moderniziranog i bržeg oponenta po uzoru na T-1000, ali nažalost film u usporedbi s “Terminatorom 2” vizualno-akcijski djeluje tromo i izgleda kao da je “B” produkcija.
Ipak, barem jedna akcijska scena potjere je zabavna (RoboCop za upravljačem ružičastog Cadillaca) i film posjeduje tračak crnog društveno-političkog humora prethodnika u trenutku kad jedan od zaposlenika OCP-a, koji su kupili Japanci (“Grad motora postaje japanski”), otvara prozor i baca se sa zgrade dok mu supruga preko videofona govori “ne može biti tako loše, svaka korporacija prolazi kroz takve stvari”.
Ustvari, društveno-politički segment “RoboCopa 3” je najinteresantniji. Da bi sagradili budućnosni “Delta City”, “korporativni gadovi” iz OCP-a izbacuju ljude iz domova uz pomoć “obnavljača”, militarističkih službenika za obnovu s naci imidžom, a protiv njih se formira ljevičarski “underground” pokret otpora sastavljen od beskućnika.
Zanimljivo je da se u tom klasnom ratu RoboCop pridružuje pobunjenicima i prelazi na drugu stranu zakona, boreći se protiv bogatih kapitalista za dobrobit siromašnog naroda nakon što njegova četvrta direktiva “nikada se ne suprotstavljaj službeniku OCP-a” bude izbrisana. Kupio bih to za dolar!